Blagoslovljen život

picsart_07-16-01.31.02

Više od svega za svoju djecu želim da budu blagoslovljeni od Boga. I tu ne mislim na stvari ovoga svijeta, ne mislim na obilje koje nudi ovaj svijet, a koje je isprazno i prolazno.

Prije svega, mislim na to da poznaju Njega kao svoga Oca nebeskog, da iskuse osobno Njegovu ljubav, Njegovu prisutnost, zaštitu, milost svakodnevnu i vječnu. Želim da hodaju s Njim iz dana u dan, sve više Ga poznavajući… A tada, znam da će On ispunjavati svoje planove s njima, a to će im donijeti najsretniji život na ovom svijetu – ispunjen i svrhovit život, blagoslovljen život!

1594854521169

Ako Ga budu poznavali, onda će Ga štovati kao jedinog Gospodina i Gospodara svojih života i onda će živjeti po Njegovoj volji, onako kako On zapovijeda. A tada će im biti BLAGO U ŽIVOTU. 

Neka bude tako u životima naše djece. A naravno, budimo im mi primjer takvog življenja. Neka nas sve Gospodin u tome blagoslovi.

potpis

Kome vjerujem?

Toliko toga u našim životima ovisi o tome kome vjerujemo. Na temelju toga gradimo naše odnose, prijateljstva, brakove, svjetonazor. Na temelju toga, zapravo, gradimo naše živote. I ako na krivom temelju gradimo, sve će se urušiti. Zato je toliko važno znati KOME VJERUJEMO.

Onaj kome dajemo svoje povjerenje, ima i naše poštovanje. I to je u redu. Ljudima trebamo dati povjerenje i poštovanje. No, nikada ljude ne smijemo stavljati u poziciju koju zaslužuje SAMO I JEDINO BOG! Samo je Bog dostojan našeg apsolutnog povjerenja i štovanja. Samo povjerenje, pouzdanje u Njega, stvara čvrst temelj za život koji se neće urušiti pod raznim pritiscima.

Onaj kome apsolutno vjerujemo, u koga se pouzdajemo, ili je jedini istinski Bog ili je to netko tko postaje nama idol.

Naravno da je dobro imati povjerljive, pouzdane ljude oko sebe – prijatelje, obitelj, braću i sestre. Ali pazimo da ih nikada ne stavljamo na položaj koji im ne pripada – na prijestolje koje nije za njih. Ako bismo to učinili, učinili bismo loše i sebi i njima.

Samo je JEDAN koji treba sjediti na prijestolju naših života – i koji zaslužuje naše apsolutno povjerenje! I blagoslovljeni su ljudi koji tako žive – dajući slavu i čast uvijek, kroz potpuno povjerenje, štovanje i poslušnost, SAMO NJEMU!

On te JEDINI nikada neće razočarati i JEDINI je dostojan tvog apsolutnog povjerenja – to je čvrsta stijena na kojoj možeš graditi svoj život, bez bojazni da će se urušiti iz bilo kojeg razloga.

Tebi, BOŽE, pripada slava, tebi, a ne nama. Zbog tvoje vjernosti i odanosti, slava i čast tvome imenu! Zašto bi se narodi pitali gdje je naš Bog? Naš Bog je na nebesima i čini sve što poželi. Njihovi bogovi samo su kipovi, načinjeni od srebra i zlata. Imaju usta, ali ne govore, očima svojim ne vide. Imaju uši, ali ne čuju, a nosevima ne njuše. Imaju ruke, no bez osjeta, i noge kojima ne hodaju. Glas iz grla ne puštaju. Nalik njima će postati oni koji ih izrađuju i štuju. Narode Izraela, vjeruj BOGU, on je tvoja pomoć i zaštita. Aronovci, vjerujte BOGU, on vam je pomoć i zaštita. Svi vjernici, vjerujte BOGU, on je vaša pomoć i zaštita. BOG na nas misli i nas će blagosloviti. Blagoslovit će narod Izraela, blagoslovit će obitelj Arona. Blagoslovit će one koji štuju BOGA, ljude male i velike. Neka BOG da još i više vama i vašoj djeci. Neka vas blagoslovi BOG, koji je stvorio nebo i zemlju. Nebesa pripadaju BOGU, no zemlja je za ljude. Njega ne slave mrtvi, u grobu BOGA ne veličaju. No mi slavimo BOGA, sada i zauvijek. Slava BOGU!

Psalmi 115:1‭-‬18

Kakvu vjeru imamo?

img

Nedavno sam čula jednu poruku koja je ostavila dubok trag na mom srcu.

Kakvu vjeru imaš? Je li to vjera za koju će reći možda i 90% Hrvata da je ima – vjera u Boga… pa da, vjerujem da postoji, vjerujem  i da je Isus živio, možda čak i uskrsnuo, vjerujem da postoji raj, pakao… Takvu vjeru imaju mnogi. No, je li to vjera koja spašava? Ne, nije.

Vjera koja spašava je apsolutno pouzdanje u tog jedinog Boga, u Isusa Krista – pouzdanje u Njegov plan spasenja, a i u Njegov plan osobno za moj život. To je pouzdanje i potpuno prepuštanje Njemu u ruke. Vjera koja kaže – Ti si moj Bog i moj Gospodar, želim Ti sve prepustiti. Ne pouzdajem se ni u sebe, ni u bilo koga drugog, osim u Tebe. Ti si Onaj koji si me stvorio i koji ima svršen plan za mene. Želim samo da se Tvoja volja ispuni.

To je odnos Oca i djeteta. Dijete koje s potpunim povjerenjem stavlja svoju ruku u Očevu i od Njega sve očekuje – zaštitu, skrb, mudrost, ljubav… svaki blagoslov.

To je vjera koja spašava. To je Savez po Kristovoj krvi. On je sve učinio i jedino On je dostojan našeg obožavanja.

Jednom kada krenemo na taj Put s Njim, ostanimo vjerni! Ništa izvan Njegove volje nam ne treba. S Njim imamo sve.

Čitajući Hošeu, vidim ranjeno Očevo srce, iznevjerenu ljubav, razvrgnut savez…

Izraelci su, iako iskusivši Njegovu ljubav i vjernost, okrenuli svoja srca od Njega…

Slika je to Crkve, Njegovog naroda, koji skreće pogled s Križa. I u tom skretanju, pada u zamku klanjanja idolima. Čemu god dajemo naše pouzdanje, a da je izvan našeg Gospodina Isusa Krista, to je idol i to je zamka koja ruši naš odnos, naš savez s Gospodinom. Neprijatelj je zao, podmukao i lukav… učinit će da to skretanje s pravog Puta neće biti drastično, posljedice neće biti odmah vidljive, nego malo-pomalo, čovjek tone u svoju samodostatnost ili obožavanje nekog/nečeg drugog, a ne jedinog živog Boga.

Zakon sjetve i žetve uvijek vrijedi. Kako siješ, tako ćeš i žeti. Ali znamo da između sjetve i žetve postoji vremenski odmak. Svakako će se plodovi vidjeti nakon nekog vremena.

„Posijte sjeme pravednosti,

pa ćete požeti vjernu ljubav.

Svoja srca pripremite kao njivu,

pa čekajte dok ne dođe BOG

i izlije na vas pravdu kao kišu.

Ali vi ste orali i sijali zloću,

a sada žanjete nepravdu

i hranite se plodovima laži.

Pouzdali ste se u vlastitu snagu,

u silu mnoštva svojih ratnika.

Sad se metež rata širi među vama,

sve će vam utvrde biti razrušene.“

(Hošea 10:12-14)

 

I posebno sada, u ovo vrijeme koje nas je snašlo, kada ne zna čovjek kome više vjerovati, toliko je informacija i dezinformacija, sada je više nego ikad prije potrebno učvrstiti svoje korijenje u istini i ljubavi Očevoj!

Poznaješ li Oca onako kako On želi da Ga poznaješ? Pouzdaješ li se u Njega onako kako On to želi? Vjeruješ li Mu u svemu i za sve…?

Oče naš nebeski, oprosti nam za svako „puštanje Tvoje ruke“, kada smo možda kao mala, nezrela djeca pokušavali u svojoj snazi rješavati životne situacije u kojima smo se zatekli. Oprosti nam za svaku nevjernost i za svako skretanje pogleda s Tvoga križa… Neka nas Duh Tvoj presvjedoči gdje je potrebno istinsko pokajanje u našim srcima i neka On pripremi naša srca, da budu ponovno meka i podatna za Tvoje sjeme –daj da zaista primimo Tvoju kišu milosti i opraštanja. Neka sve lažne utvrde i lažni žrtvenici budu porušeni u našim životima. Neka Tvoje prijestolje ponovno zasja usred Tvoga naroda!

 

potpis

Znanje koje čuva od propasti

imghošea

Pisanje bloga već dugo čeka svoj red kod mene. Otkad sam se ponovo vratila u stil života mame s bebom (malim djetetom – Pia za nekih tri mjeseca bude napunila dvije godine), a istovremeno ostala i mama dvojice već tinejdžera, jednostavno nije bilo na listi prioriteta pisanje bloga. No, kad Gospodin pošalje poticaj, onda se više ne pita mene, odnosno – prioritet mi postaje ono što On kaže da je prioritet za neki dan. I tako… kako sam s “Dobro jutro, djevojke” počela proučavati knjigu proroka Hošeje, potaknuta sam bila podijeliti neke misli od ovog tjedna.

Razmišljajući o poznatom retku; “Moj narod propada jer nema znanja…”, ili u suvremenom prijevodu; “Moj narod je upropašten jer mene ne poznaje.” (Hošea 4:6), došao mi je u misli i redak; “Znanje napuhuje, a ljubav izgrađuje…” (1 Korinćanima 8:1).

Na prvi pogled, može se učiniti da se ta dva retka nekako suprotstavljaju jedan drugome. Kao da proturječe jedan drugome. Međutim, ako ih ne izvlačimo iz konteksta nego ih oba čitamo unutar konteksta, dolazimo do predivne istine.

Istina je da Božji narod propada ako nema znanja – ali treba se pitati o kakvom je tu znanju riječ? Nije to znanje koje se može naučiti iz knjiga, čak niti iz teoloških knjiga, iz knjiga koje govore o Bogu… Dakle, nije to znanje o Bogu. Zapravo, kada čitamo Hošeu 4, vidimo da je našem Bogu važno da imamo znanje, tj. poznavanje Njega samoga! Ne da znamo o Njemu, nego da znamo Njega. Da Ga uistinu poznajemo.

A On nam se dao upoznati kroz Njegovog Sina Isusa Krista. Isus je sama preslika Oca. „Tko je poznaje mene, upoznao je i Oca…“ (Ivan 14:7)

A kako mi danas možemo poznavati Isusa? Čitajući Njegovu Riječ u prisutnosti Duha Svetoga.
Duh je taj koji oživljava Riječ. Riječ nam tada postaje živa i poznajemo Ga. Koga?
Onoga koji je utjelovljena Riječ – Isusa Krista!

I dakle, kada Njega poznajemo, tada imamo znanje koje je potrebno da ne bismo propali i bili zavedeni, o čemu govori i Hošea 4.
Sva druga znanja napuhuju, ali ovo znanje izgrađuje – jer to je ta Ljubav Očeva koja se nastanila među nama po Duhu Svetom koji nam je dan.
I sada još jednom onaj poznati redak o znanju koje napuhuje u kontekstu;
„Što se tiče mesa žrtvovanog lažnim bogovima, znamo da »svi mi imamo znanje«, kao što vi kažete. Međutim, znanje napuhuje, a ljubav izgrađuje. Ako tko misli da nešto zna, još ne zna koliko bi trebao znati. Ali ako tko voli Boga, Bog ga poznaje.“ (1 Korinćanima 8:1-3)

Boga nikada ne možemo toliko dovoljno upoznati da kažemo sada Ga više ne trebam upoznavati –uvijek možemo i trebamo više, On želi da idemo za Njim srcem koje Ga želi još više, i još više, i još više… poznavati. 

E to je znanje za kojim ja čeznem. Svako drugo izgubilo je cijenu za mene.

Naravno, potrebno je imati i neko znanje o Bogu, ali u to nas znanje uvodi sve više i više sam Duh Sveti dok čitamo Njegovu Riječ. Ali da ne bismo bili poput farizeja, koji su imali puno znanja koje napuhuje, a malo iskustva i doživljaja samog Gospodine, pa tako i malo ljubavi koja izgrađuje, budimo često do Njegovih nogu i nikad ne mislimo da smo sve već čuli i da sve već znamo.

Gospodine, daj nam srca koja će biti ponizna, krotka, željna sve više iskustvene spoznaje Tebe. Neka nas otkrivenje Tvoje savršene ljubavi drži podalje od štovanja svih lažnih bogova, koji ne mogu ispuniti čežnje naših srca, nego uvijek odvode u propast. Daj da imamo to znanje, odnosno poznavanje Tebe! I molim Te da u iskrenosti svojih srca, vidimo ima li u njima možda kakvog obožavanja bilo čega i bilo koga drugog, osim Tebe koji si jedini vrijedan našeg obožavanja. Neka dođe do rušenja svih lažnih žrtvenika u našim srcima i neka vatra Tvoga Duha pročisti sve ono što ne pripada Tebi, tako da možemo biti vjerni Tebi i samo Tebi…

imghošea4

potpis

 

 

 

 

 

Priča s poroda… ili priča o velikoj vjernosti Božjoj

Prije skoro tri tjedna došla je na svijet moja djevojčica Pia.

Točnije rečeno, Gospodin ju je pozvao i iznio na svojim rukama na ovaj svijet.

Zaista želim svu slavu i hvalu dati Njemu ovim svjedočanstvom Njegove vjernosti i ljubavi !

Trudnoća u 41. godini moga života nije bila moj, ni suprugov plan… Već odavno su bile iza nas neprospavane noći zbog bebe, pelene i sve ostalo vezano na tu temu. Uživali smo u svoja dva sina, jednom 13-godišnjaku i jednom 9-godišnjaku, zahvaljivali Bogu za njih i uz Božju milost upućivali ih na Božji put.

No, Gospodin je imao još jedan divan blagoslov u planu za nas – i kada smo saznali za trudnoću, nakon početnog šoka i raznih pitanja (Prepuštanje Božjim planovima za nas), prihvatili smo radosno i s pouzdanjem u Njega taj dar iz Njegove ruke.

Trudnoća je prolazila iznimno dobro i bez nekih većih poteškoća. Osjećala sam se izvrsno i baš sam uživala – kao da sam prvi put trudna!

Kako je vrijeme odmicalo i približavao se očekivani termin poroda, počela sam razmišljati o samom porodu i svakako sam željela da i ovaj porod bude kao moj drugi, na prirodan način. Naime, prvog sina sam rodila carskim rezom jer je bio na zatku, krupna beba, moja prva tudnoća i uz to, imam operiranu kralježnicu. S obzirom da sam drugog sina rodila bez carskog reza, prirodnim putem, znala sam da je oporavak puno brži nakon takvog poroda i htjela sam ponovo takvo iskustvo… da dijete mogu dočekati budna, svjesna i odmah ga primiti k sebi (što naravno nije moguće uz opću anesteziju, kojoj sam ja morala biti podvrgnuta pri carskom rezu).

U 32. tjednu trudnoće, moja je liječnica ustanovila da je bebica još na zatku, uz ohrabrujuće riječi kako još ima vremena da se okrene na glavicu. Suprug i ja smo počeli moliti da se zaista i okrene »u pravilan položaj« i da mogu »normalno« roditi. Obavijestili smo i neke najbliže prijatelje, braću i sestre, neka mole s nama za to.

Ipak, na UZV- pregledu u 36. tjednu bebica je i dalje uporno sjedila u mojoj utrobi, još uvijek nije bilo priželjkivanog okreta na glavicu… U duhu sam osjetila da mi Gospodin govori: »Prepusti sve u moje ruke. Vjeruj mi. Traži samo moju volju, a ne da se dogodi ono što ti misliš da je najbolje. Ja znam svoje planove i imam najbolje za tebe… »

Po Njegovoj milosti, nastavili smo moliti samo za Njegovu volju – ne više za ovo ili ono konkretno… shvaćajući da je On onaj koji ima potpuni uvid u sve, a ne mi… i da Mu možemo potpuno vjerovati.

Dakle, u miru sam čekala razvoj situacije. Hm, ponekad već i s tolikim uzbuđenjem da vidim kako će Bog sve izvesti!

Na pregledima u 37. i 38. tjednu , svi doktori koji su me pregledavali složili su se da će zbog bebinog stava zatkom i ostalih indikacija koje imam, biti potrebno izvršiti planirani carski rez. Predviđeni termin poroda bio je 15.7.,  a 10.7. otišla sam još obaviti neke krvne pretrage i dogovor s anesteziologom. Dakle, to jutro bilo je malo više hodanja i nisam obraćala baš pažnju na trudove, koje sam već i dulje vrijeme prije toga osjećala i znala sam da su samo pripremni trudovi, a ne oni pravi za porod.

Ipak, oko 12h tog dana primijetila sam da se trudovi javljaju već u pravilnim razmacima i da su dosta jaki – na svakih 2o minuta jedan… Bilo je već i vrijeme ručka, ali odlučila sam da ću ga ja preskočiti pa čim suprug i mlađi sin završe s ručkom (stariji sin je bio na kampu), želim otići na pregled u trudničku ambulantu da se vidi što se ipak događa. Ručak sam preskočila jer sam pomislila da ako slučajno krene taj dan porod carskim rezom, onda zbog opće anestezije moram biti bez jela minimalno 6 sati prije operacije.

Iza 14h stigli smo suprug i ja u trudničku ambulanu, ali tamo više nije bilo nikoga i sestra nas je uputila u rađaonicu. I dalje sam mislila da ću tada obaviti samo UZV i CTG pa se vratiti doma i možda kroz dan-dva otići na planirani carski rez.

Međutim, kada su me stavili na CTG (uređaj za praćenje trudova i otkucaja bebinog srca), moji su trudovi bili već oni pravi porodni, na svakih 5 minuta… Dakle, porod je već prirodnim putem uznapredovao. Dok sam tako, priključena na CTG, pola sata ležala i prodisavala sve jače trudove, suprug je bio uz mene i zajedno smo molili, blagoslivljali još nerođenu Piju, predavali sve Gospodinu u ruke.

36872544_1973421719374994_8494244619020664832_n (1)blog1

Kada je u tu sobu ušao dežuran liječnik, rekla sam mu da imam već dogovoren carski rez ukoliko se beba nije okrenula na glavu. On je samo poprilično grubo odgovorio da će o načinu poroda ipak on odlučiti. Pitala sam ga je li spreman preuzeti odgovornost na sebe, iako su već četiri liječnika prije njega nakon pregleda i svih indikacija odlučila da je potreban carski. Da skratim, ipak je odlučio ne preuzeti odgovornost i slijediti procjene svojih kolega liječnika.

Tako su me počeli pripremati za operaciju. Taj dan bila je iznimna gužva u rađaonici i nekako kao da je sve išlo za tim da mi oduzme mir i unese neku paniku – bolovi su bili sve jači i jači, a ja sama ležim u predrađaonici i čekam da me odvezu u operacijsku salu. To čekanje činilo mi se jako dugo … ali jedna misao odzvanjala mi je u srcu: »Pa ja sam Njegova… u Njegovim sam rukam što god bilo… nema razloga za brigu… » I dalje opet prodisavanje trudova… i konačno odvoze me u operacijsku salu. Tamo me dočekuje iznimno ljubazan anesteziolog i razgovara sa mnom, postavlja razna pitanja, daje neke upute i … polako padam u san.

Budim se i naravno, odmah pitam je li sve u redu s bebom. Anesteziolog potvrđuje da je sve u redu i to mi stavlja već prvi veliki osmijeh na lice.

Nakon nekog vremena, voze me kroz hodnike do sobe i negdje na putu primam prvi put na sebe svoju djevojčicu – maleno, dragocjeno Božje biće. Isto tako, na putu do sobe susrećem i svog supruga i mlađeg sina, koji prate mene i Piju u sobu. Naši prvi zajednički trenutci, ispunjeni zahvalnošću našem Bogu i velikom radošću… iako nam tada nedostaje naš najstariji sin Tin, koji je u to vrijeme bio na tinejdžerskom kampu u Sloveniji.

36910240_1973422692708230_448464116927954944_n (1) (1)

Čim smo ostali malo sami, suprug mi govori što mu je rekao liječnik koji me operirao. Otprilike citiram: »Možete biti sretni što su vam supruga i kći ostale žive… što je sve dobro završilo… Došli ste u zadnji tren. Imala je napuknutu maternicu na dva mjesta… Da je porod dalje napredovao prirodnim putem, maternica bi se skroz raspuknula i izgubili biste ih obje. I ne planirajte više djecu!«

Suprug je nakon njegovih riječi ostao šokiran, ali i duboko svjestan Božjeg vodstva u svemu tome…

Tek nakon dan-dva, i ja sam postala svjesna što smo zapravo prošli s Gospodinom i koliko je velika Njegova vjernost i dobrota! Njegova ljubav i milost!

Mi nismo znali sve i nismo vidjeli unaprijed, ali On je taj koji sve zna, sve vidi i sve izvodi na dobro onima koji Ga ljube.

Dakle, zato nije bilo potrebno moliti da se dogodi naša volja i da se Pia okrene na glavicu za porod – jer bi tada vjerojatno pukla do kraja maternica…  Njegova je volja bila da ona ostane na zatku pa da idemo na carski rez… i da ostanemo na životu obje! Kako je savršena i dobra Njegova volja za nas i kako se uvijek i u svemu možemo pouzdati u Njega… Predati Mu svaku brigu i primiti od Njega mir – jer On je taj koji nas drži u svojim rukama.

38040894_2006566186060547_7615065496429264896_n (1)blog

Zato uvijek tražimo najprije Kraljevstvo Njegovo i Njegovu savršenu volju za nas – a blagoslovi neće izostati.

Neka bude proslavljeno Njegovo Ime!

38125999_10156757490209345_8976397733568970752_n (1)blog

 

potpis

Zahvalnost Bogu kao stil života

face-2936245_1920

Živjeti život u zahvalnosti Ocu najbolji je i najmudriji način življenja.

No, kako najbolji put nije uvijek ujedno ni najlakši, ni najbrži, svima nam treba neko vrijeme da naučimo tako živjeti. Ukoliko se odlučimo na to, naravno.

Uvijek je na prvom mjestu naša odluka – ŽIVJET ĆU ŽIVOT U ZAHVALNOSTI OCU – ali onda dolazi vrijeme kada to odluku stalno iznova treba potvrđivati i uvježbavati.

Neće uvijek bit lako. Naprotiv, bit će trenutaka kada će zadnja stvar na koju želimo misliti biti zahvalnost.

Stvari ne idu kako mi mislimo da bi trebale. Planiramo nešto dobro, prema našem shvaćanju, ali to se ne ispunjava. Često doživljavamo razne nepravde, razočarenja…  Kao niotkuda dolazi neka bolest. Odnosi s najbližima škripe. Djeca ne ispunjavaju naša očekivanja za njih. Sve to i još mnogo više veliki su kameni, a možda i brda, na našem putu zahvaljivanja.

Ipak, jako je opasno dulje vrijeme ostati u opiranju, u neprihvaćanju, u nezahvaljivanju… jer tada naša srca postaju tvrda i u nama se može razviti gorčina. A od gorkog korijena nema nikakvog slatkog ploda…

Zato, kakva god prepreka se našla na našem životnom putu, mi se moramo čvrsto držati odluke da ćemo opet ući u stav zahvalnosti.

Samo zahvalnost diže naša srca ponovno Bogu jer su ona tada meka i laka… i samo tada možemo preskočiti i kamen, i brdo! I kada se uspnemo na taj vrhunac zahvalnosti, baš onda kad nam je najteže, tek tada možemo imati neku drugu perspektivu, bolji pogled na stvari… Očev pogled!

I kao što nam cijeli 136. psalam govori, kako nas potiče na zahvaljivanje, mi UVIJEK IMAMO RAZLOGA ZA ZAHVALNOST!

christmas-2918569_1920

Bog je uvijek dobar, uvijek milosrdan, uvijek svemoćan, sve dobro čini i Njegova ljubav traje zauvijek. On je taj koji je stvorio i čitav svemir, i moj kutak svemira… On me poznaje u dubinu i zna svaku moju misao… On zna bolje nego ja sama što mi treba i što će mi koristiti… i sve čini na moju izgradnju.

Isto to vrijedi i za tebe, draga prijeteljice i sestro u Isusu! Možda prolaziš neku krizu, možda ne vidiš ni sljedeći korak ispred sebe, ali znaj da On vidi i On te želi voditi dobrim i pravim putem – zato zakorači preko te prepreke i PODIGNI SVOJE SRCE U ZAHVALNOSTI OCU, bez obzira na sve. Tek tada ćeš bolje i vidjeti, zrak će biti lakši za disati i srce će odisati mirom i radošću koju ovaj svijet ne poznaje…

Neka naš životni stil bude ZAHVALJIVANJE …

potpis

Zahvaljivati u svemu?!

waffle-heart-2697904_1920

Protekli smo tjedan proučavale iz Riječi kako je dobro dolaziti pred Gospodina sa zahvalama – zahvaljujući Mu i slaveći Ga jer je On toga dostojan.

Danas sam upravo dobila još jednu lekciju iz zahvalnosti.

Jednu sam stvar dugo planirala, razmišljala kada bi bio najbolji trenutak za to učiniti, priželjkivala da bude baš onako lijepo, idilično, kako sam ja zamislila… Ipak, molila sam i za Božje vodstvo – naravno, pa to rade djeca Božja, zar ne?

I tako, došao je trenutak kada sam se odlučila i učiniti to. Međutim… sve ono kako sam priželjkivala, zamišljala… palo je u vodu! Cijeli moj scenarij.

Prvo me obuzela tuga.

Ali kasnije, Bog mi je nešto predivno pokazao.

coffee-2608864_1920

Čula sam kako mi govori: »Molila si me za vodstvo. Molila si da ja to vodim. I jesam. Vjeruj mi! Nije bio krivi trenutak. Ali upravo je tako moralo ispasti. Ti si gledala samo do jedne točke, ali ja vidim cijelu sliku – i vjeruj mi, ovako je bolje. Da je sada ispalo onako kako si ti željela, poslije bi bilo jako loše. Sačuvao sam te od toga.«

I shvatila sam – kada nisu moji planovi ispunjeni i moje želje ostvarene, to još uvijek ne znači da nemam razloga za zahvalnost. Naprotiv! Moj Otac me vodi, On me drži u svojoj ruci, upravlja mojim koracima… i čuva me od puno toga što ja sada ne vidim. Kako Mu ne zahvaljivati onda u svemu?

Pa On je svesilni, sveznajući, svemogući… i još k tome, pun ljubavi i milosrđa! Pa to znači da je jedino bitno da se vrši Njegova volja za mene, a ne moja!

I kada god se vrši Njegova volja, a vršit će se ako Ga to iskreno molimo, onda ne trebamo strahovati iako će nam možda na početku biti nejasno i teško… Ali baš onda, zahvaljujmo Mu!

Jer sigurno je jedno – On nas ljubi i ima najbolje za nas. Pa iako je to puno puta zapakirano u neke neprivlačne pakete, vjerujmo Mu. I zahvaljujmo!

potpis

JE LI ZAHVALNOST SAMO POZITIVAN OSJEĆAJ I POŽELJAN STAV?

love-1536226_1920

Zahvalnost – prema definiciji znači pozitivan osjećaj ili stav kao odgovor na iskazanu dobrotu.

Ipak, smatram da je zahvalnost puno više od osjećaja – često je to naša odluka… baš kao i ljubav.  Ne osjećam uvijek ljubav, ali odlučujem ljubiti. Ne osjećam se baš uvijek zahvalno, ali odlučujem zahvaljivati Gospodinu.

U ova prva tri dana našeg proučavanja o zahvalnosti s biblijskog gledišta, razjasnile su mi se neke stvari i stvarno sam sretna zbog toga jer lakše mogu donijeti ODLUKU ZAHVALJIVANJA.

Prvo, ako se počnem osjećati loše jer mi se čini da stalno padam i griješim uporno na nekim poljima, ako mi tijelo govori; »Jadan li sam ja čovjek! Tko će me od same sebe uzbaviti?«, tada mi Riječ govori;

»Neka je hvala Bogu po Isusu Kristu, našem Gospodinu!« (Rimljanima 7:25)

Da, On će me izbaviti, pobjeda je Njegova! Ako ostanem vjerna i dosljedna Njegovom putu, imat ću Njegovu pobjedu! ❤

I tada se vraća nada, a uz nju pobjednički korača ZAHVALNOST.

Drugo, kada mi se pogled počne spuštati na ljude oko mene, na samu sebe ili na okolnosti u kojima se nalazim, tada odlučujem ZAHVALIT ĆU Gospodinu zbog Njega samoga – zbog toga kakav je On! Sama dobrota i milost! Čista ljubav i pravednost! To je moj Bog i zato mogu punim plućima Njega hvaliti i slaviti! I dok se zahvalnost prelijeva preko moga srca, dolazi pobjeda i moje su oči opet usredotočene na Njega – na Onoga koji je začetnik i dovršitelj moje vjere, na Onoga u kome su svi moji izvori.

Treće, nikad prije nisam o tome razmišljala, sve do danas – ali zahvalnost ima puno s umiranjem sebi. Sve dok smo u mentalitetu svijeta, dok imamo poglede na život koji su slični ili isti kao pogledi ovog svijeta, mi se nalazimo »u taboru«, kako piše u Hebrejima 13. A žrtve su se prinosile izvan tabora, pa čak je i Isus podnio svoju žrtvu izvan »vrata«. Umire se izvan tabora, izvan vrata ovoga grada – ako umiremo sebi, tada izlazimo iz okvira razmišljanja i pogleda ovoga svijeta… i tada usmjeravamo pogled na »vječni grad«.

»Jer ovdje nemamo trajnoga grada, nego tražimo budući.« (Hebrejima 13:14)

Znači, nama razlog za zahvalnost ne leži u ovome vidljivom oko nas nego je svaki naš razlog za zahvaljivanje u Kristu. U Njemu je sve što nas čini istinski zahvalnima!

I naravno, to ne znači da ne bismo trebali osjećati zahvalnost i za tjelesne, materijalne blagoslove, ali ako oni i izostani, mi IMAMO VJEČNO RAZLOG ZA ZAHVALNOST.

Ako ostajemo »unutar tabora«, unutar granica ovog svjetovnog mentaliteta, u perspektivi materijalnog i vidljivog, tada ćemo teško biti zahvalni kada se nađemo u tzv. nezahvalnim okolnostima. Naša zahvalnost, znači, ne smije ovisiti o standardima ovoga svijeta nego ona ovisi samo o Kristu. A On je učinio aposlutno sve da možemo uvijek zahvaljivati.

Za mene je to zaista otkrivenje jer sam se često borila s pitanjima kako se to može uvijek, a posebno u nekim teškim situacijama, zahvaljivati. Činilo mi se to čak neiskreno i licemjerno – nekome tko proživljava nešto jako teško – reći SAMO ZAHVALJUJ! A sada znam da je tu zaista pobjeda i sloboda. Teško je jer prvo umireš sebi, svemu tjelesnom u sebi, ali nakon smrti dolazi pobjeda istinskog života.

Isus je umirao izvan grada i Njegova se krv prolijevala na križu za nas. Prvo smrt, a onda slavna pobjeda uskrsnuća!

I mi smo pozvani odreći se samih sebe, izaći izvan tabora, izvan svjetovnih standarda, umrijeti sebi – a onda se izlijeva na oltar Gospodinu naša žrtva hvale! I to je žrtva koja je Njemu danas ugodna.

»Po Isusu, dakle, stalno prinosimo Bogu žrtvu pohvale, to jest plod usana koje hvalom slave Ime Njegovo!« (Hebrejima 13:15)

Imaš li možda nešto što trebaš predati Gospodinu, odreći se svoje volje i prihvatiti posve Njegovu volju? Vjerojatno je to nešto za što bi ti svijet rekao; »Pa nije to loše željeti. Pa što ima loše u tome?« Možda već dugo želiš posao… možda muža… možda dijete… možda priznanje u društvu… možda zahvalu od nekoga…  možda ispriku od nekoga tko te povrijedio. I sasvim je u redu, ljudskim očima gledano, to sve željeti. Ali je li to nešto što ti ne možeš predati posve Gospodinu? Je li to nešto što ti uzima slobodu da samo u Njega gledaš i u Njemu samome nalaziš zadovoljstvo? Pokušaj izaći izvan te svoje volje, pokušaj danas umrijeti sebi i tim svojim željama… i pokušaj Mu dati žrtvu hvale usred toga.

Vidjet ćeš slavu Božju tada, vidjet ćeš pobjedu Njegovu u sebi i ZAHVALNOST će ponovno teći.

Neka bude On, Gospodin naš, u svemu proslavljen – u svakoj našoj situaciji, On je kralj i Njemu pripada sva HVALA! ❤

 

Odjevene snagom i dostojanstvom, smijemo se… otpuštamo i odmaramo se u Gospodinu

model-2301623_1920
Danas smo završili proučavanje “Odmor i otpuštanje” s Dobro Jutro Djevojke.
Možda su i neke(i) od vas pratili, sudjelovali… pa bih voljela da podijelimo iskustva. 🙂
Meni je bilo zaista na blagoslov jer sam kroz 4 tjedna, iz dana u dan, upijala istinu iz Božje Riječi o tome koliko nas Bog želi odmoriti, koliko nas želi u svojoj prisutnosti, koliko želi da upijamo Njegovu savršenu ljubav i mir, da bi to stalno bilo u nama – kroz što god da prolazimo.
Da se toliko napijemo te žive vode, da više nikada ne žeđamo…
ODMOR I OTPUŠTANJE – odmaranje u Njemu i otpuštanje svega suvišnog… svakog tereta, svakog jarma koji nije od Njega, svakog straha.
I da, samo ako čvrsto usmjerimo svoj pogled na Njega, ako “zalijepimo” svoje oči na Njegove, tada poprimamo Njegov pogled, Njegove oči! I tada smo odjevene SNAGOM I DOSTOJANSTVOM. I smijeh je ne samo na našim usnama, nego i u našem srcu – stalno. Ne bojimo se sutrašnjice, ne bojimo se budućnosti ni prošlosti. Ne bojimo se nikoga ni ničega jer znamo da naš Kralj vlada – i u svemiru, i u našem srcu.
I onim što primate od Gospodina, ohrabrite još nekoga. Napišite svoje iskustvo, svoju molitvu… ili podijelite ohrabrenje koje ste sami primili.
Inače, svaki dan kroz ova protekla 4 tjedna slala sam kratke ulomke iz knjige “Odmor i otpuštanje”, od Courtney Joseph, u nekoliko Viber grupa – dijelila sa sestrama i braćom. Toliko smo svi potrebni odmora u Gospodinu! Zato vas potičem da dijelite i vi. Možda neće biti baš tog dana za svakoga ta Riječ, ali za nekoga i hoće.
Sijmo dok je vrijeme sjetve! ❤
potpis

MOLITVA KROZ PSALAM 91

00003789 (2)

I danas, ja prebivam u skrovištu Najvećega, u sjeni Svemogućega odmaram…

I danas, reći ću Gospodinu; Ti si moja zaštita i moja čvrsta stijena – moj Bog – u Tebe se pouzdajem.

Sigurna sam da ćeš me izbaviti od zamke neprijatelja, od kuge smrtonosne…

Ti me pokrivaš svojim krilima, pod Tvojim krilima sam sigurna – Tvoja istina meni je štit i obrana.

I zato, nemam nikakvog straha noću, niti se bojim ičega danju… niti kuge koja se šulja u tami, niti katastrofe koja pustoši danju.

Ako će i tisuće padati pokraj mene, i deset tisuća s moje desne strane, ipak se zlo neće meni približiti.

Čim pogledam, već vidim plaću grešnika.

Ali zato što si Ti, Gospodine, moja zaštita; Svemoćni , Ti si moja baština, ne može me zlo dotaknuti, nikakva pošast mi se ne može približiti.

Ti si svojim anđelima zapovijedio da me čuvaju na svakom koraku, da me nose na svojim rukama, da se ne spotaknem i ne padnem.

Ti mi daješ da mogu zgaziti neprijatelja kako god se on prikazivao.

Ti me izbavljaš jer te ljubim, Ti me oslobađaš jer poznajem Ime Tvoje!

Zovem te i Ti mi odgovaraš!

Ti si sa mnom u svakoj nevolji, Ti me spašavaš  i podižeš.

Ti mi daješ dug život i pokazuješ mi svoje spasenje! Amen!

 

 

Kada prebivamo u Očevom zagrljaju, nikakav se strah ne može uvući u naše srce.

I da je sve crno oko nas, i da loše vijesti dolaze sa svih strana, i da neprijatelj napada žestoko svim raspoloživim sredstvima… u Očevom zagrljaju je tako spokojno i sigurno naše srce!

On je svemoćan, On je svemoguć, On je silan, On je sama dobrota i ljubav… u SVE dane života moga!

U Njemu je sav spas i sav život… izvan Njega je ništavilo, besmisao, strah, nesigurnost…

Zato, ukorijenimo se duboko na našoj čvrstoj stijeni – u Njegovoj istini i ljubavi!

Ništa nas ne može dotaknuti što neće prvo proći kroz Njegove ruke… a ono što prođe kroz Njegove ruke, uvijek proizlazi kao blagoslov za nas.

ʺSretna sigurnost, Isus je moj!

Njemu sam dao sav život svoj.

Baštinik Spasa, sretan sam ja,

rođen od Duha i krvlju spran.

To je moj život, pjesma je to,

hvaliti tebe, o Bože moj!ʺ

 

potpis