KAMENČIĆI NA PUTU I ISKRICE NA NEBU

Svaka mama, a posebno mama koja je 24h/dan “samo i uvijek mama”, ima svakoga dana puno svakakvih situacija sa svojom djecom – i teških, i lijepih! Odlučila sam za sebe zapisivati one lijepe – tako da moje oduševljenje i zahvalnost ipak dulje traju. Za sebe… A možda i neku od vas potaknem na nešto slično ili podsjetim na nešto slično doživljeno, što će vam zagrijati srce i raspiriti zahvalnost u srcu.

Dakle, krenut ću s najstarijim. On je uskoro već 17-ogodišnjak (teško to vjerujem!) i unatoč nekim “kratkim spojevima” između nas dvoje, a što možemo zahvaliti našim sličnim karakterima, ipak sam tako zahvalna za njega. Ljubazan je, kulturan, hrabar, sportaš i glazbenik. Prije svega toga – Božje dijete. Bio je nedavno na proslavi 18. rođendana svog bratića u Zagrebu. Proslava je bila u unajmljenom prostoru, s hrpom mladih ljudi, alkohola i … još koječega. Da nije bio u pitanju bratić, na takvo mjesto ne bi ni išao. Imala sam povjerenja u njega, ali ovo je nadmašilo i moje povjerenje. U cijeloj toj prilično mračnoj atmosferi, on je našao dečka kojem je svjedočio Krista i s kojim je u toj situaciji podijelio Evanđelje. Zahvaljujem Gospodinu za to!

Druga situacija je s mlađim sinom. On je moj senzibilni 13-ogodišnji dječak. Vrlo osjećajan, suosjećajan, tih, ne voli gužve, ali s odabranim ljudima vrlo opušten, vedar i zabavan. Njegov topli osmijeh znao je obasjati i neke moje najoblačnije dane. Trenutno prolazimo kroz neke zahtjevne situacije u školi i općenito u njegovom mladom životu, koji s godinama donosi više turbulencija nego što bi on to htio. I tako… Nedavno smo gledali film koji je potaknuo neka razmišljanja o vjeri, osobnom odnosu s Gospodinom… Iako je rođen i odgajan u obitelji koja aktivno živi vjeru – molitva i Riječ dio su naše svakodnevice – on sam još uvijek nije na čisto gdje se nalazi u svemu tome. Potaknula sam opet razgovor, koji sam već nekoliko puta ranije poticala. Ovaj put, kao da su se vrata njegovog srca još malo više odškrinula. Objasnio mi je s čime se bori dok razmišlja o Bogu. Ne bih opisivala detalje, ali postao je više svjestan grijeha. Grijeh koji kao da stoji između njega i Boga. On to tako vidi i misli da zato ne može bliže k Njemu pristupiti. Bila sam zahvalna za to otkrivenje jer sam mogla reći mu da je super što je sada svjestan grijeha, ali da grijeh nije nikakva prepreka za Gospodina jer je Gospodin došao za nas maknuti i uništiti taj grijeh. Samo je potrebno pokajanje, ono istinsko i iskreno. Čuo me je i kao da je negdje to pospremio – nadam se da ne u neku preduboku ladicu u sebi. I sada ostaje ta čvrsta nada da neće predugo čekati da objeručke prihvati Milost za sebe osobno.

I treća sitaucija s našom “trećom srećom”. Ona je moj mali živahni, zahtjevni i preslatki dar s Neba. Trogodišnja vesela djevojčica plavih očiju i plave duge kose, koja po cijeli dan skakuće, vrti se, pleše, glumi i nasmijava nas, ali često i dovodi do ruba strpljenja… I tako nedavno, pred kraj jednog prilično napornog dana na svim poljima… Znate, jedan od “onih dana”. Dan koji vam nameće osjećaj nesupješnosti, nedovoljnosti, poraza… I baš tada, Božja nezaslužena milost izlije se na vas poput kiše na žednu zemlju. Moja malena curica se nekako približila meni, skroz s glavicom na moja prsa i šapnula na moje srce – Isuse, volim te! Mislila sam da ću se onesvijestiti od divljenja, zahvalnosti, ganutosti, sreće… Doživjela sam to kao poruku – mama, znam da je Isus u tvom srcu! I to onda kada misliš – opet sam pala, pogriješila, promašila… Ali dijete kao da prenese poruku s Neba – ne boj se, i dalje sam tu.

To su stvari koje vrijedi pamtiti i vraćat ću im se sada kada su i zapisane. A toliko je toga još što je možda nestalo ili potisnulo se u meni, a bilo je… Zato, kao kamenčići na putu i iskrice na nebu, neka mi ove rečenice drže sjećanje na Božje blagoslove i iskazanu milost.

I neka i vas potaknu na prepoznavanje takve milosti i darova u vašim osobnim životima. Neka u svima nama bude više zahvalnosti i radosti.

Hvala u ustima djece

I kada nahrupe teške okolnosti, teške situacije, teški periodi… ne zaboravi vječnu i nepromjenjivu istinu – ISUS ME VOLI! 🥰 TO KAŽE BIBLIJA! 📖💕


Nakon što je pala na rub staklenog stolića, dok je jurcala po stanu, i tako si rasjekla glavu taman malo dalje od oka (hvala Gospodinu za te milimetre 🙌), i nakon što smo uspjeli zaustaviti krvarenje i zalijepiti dosta duboku ranu nekim umjetnim šavovima koje možete kupiti u ljekarni …odlučili smo ipak realizirati plan koji smo imali netom prije nego se dogodila nezgoda – otići u obližnju šumu i uživati u jesenskim bojama.

https://youtube.com/shorts/uwRaCehmT00?feature=share

A ova njena pjesmica na klackalici, svježe nakon pada i suza, baš me ganula i podigla opet u zahvalnost Ocu! Hvala Ti, Gospodine, što si zaista pripremio hvalu u ustima djece!

“A Isus je pozvao k sebi dijete, postavio ga ispred njih i rekao: »Istinu vam kažem: ako ponovo ne postanete poput male djece, nikada nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Dakle, tko se ponizi da bi bio poput ovoga djeteta — taj je najveći u Kraljevstvu nebeskom. I tko radi mene primi jedno ovakvo dijete, mene prima.«”
Matej 18:2‭-‬5 SHP

Tražiti poslušnost … ili ne?

U današnje vrijeme, poslušnost je nešto što baš i nije poželjno, cijenjeno. Biti poslušan postaje nešto kao sramotno. Više se čak cijeni svojevoljnost, tvrdoglavost, svojeglavost…

U odgoju djece također se ne stavlja neka vrijednost na poslušnost, smatra se primjerice da je bolje da je dijete svoje nego poslušno.

E sad, odmah na početku, želim reći da se moji stavovi ne formiraju pod utjecajem današnje kulture, trenda i većinskog razmišljanja nego pod utjecajem Božje Riječi. Božja Riječ za mene je standard za život, temelj za život, životni priručnik – jer je smatram nadahnutom i živom Riječju samoga Boga.

Ali opet, kako živim u sadašnjem vremenu, okružena kulturom kakva jest, svjesna sam da se moje razmišljanje može kositi s većinskim stavovima. Pa ipak, želim podijeliti svoje iskustvo i svjedočanstvo Božje milosti, ljubavi, svetosti…

Kako imam uz dva tinejdžera, još i malu slatku (skoro) trogodišnjakinju često sam u prilici razmišljati koliko i zašto je poslušnost zapravo važna. Već od najranije dobi ona je pokazala svoj prilično čvrst karakter i svojeglavost. Prvo mi je to bilo slatko i nevino, a onda se uskoro pokazalo koliko može biti ružno i teško.

Svaki roditelj (ili barem onaj koji je zdrava i normalna osoba) želi samo najbolje svojoj djeci. E sad, to je vrlo općenito rečeno. Pod tim najboljim, možemo svašta podrazumijevati. Osobno, ja kao dijete Božje čvrsto vjerujem da moj Otac nebeski za mene želi i ima stvarno samo najbolje – gledano iz perspektive vječnosti. I zato više od svega, više od bilo kojem stručnjaku za odgoj, vjerujem Njemu i Njegovoj Riječi.

A u Njegovoj Riječi stoji i ovo:

Jer, zapovijedi su kao svjetiljka, pouke kao svjetlost, a odgojne mjere put u život.

(Mudre izreke 6:23)

Tko šibu štedi, svoje dijete ne voli, a tko ga voli, pod stegom ga drži.

(Mudre izreke 13:24)

Ne boj se svoje dijete strogo odgajati; od malo batina neće umrijeti. Batinom ga kažnjavaš, ali od smrti ga spašavaš.

(Mudre izreke 23:13-14)

Ima toga još, ali meni je postalo ovo dovoljno da poslušnost djece prema roditeljima iznimno cijenim i u svome domu, od svoje djece to tražim. Dakle, ne preispitujem više – pa je li to zaista Bog mislio i za današnje vrijeme, nije li to malo već zastarjelo???

Riječ Božja nama treba biti uvijek aktualna jer je vječna, živa, djelotvorna i nadahnuta Duhom Božjim. Ne može nikada biti zastarjela.

I otkad sam odlučila i po pitanju odgoja vrhovnim autoritetom smatrati upravo Božju Riječ, više nemam nedoumica kako reagirati na dječje neposlušnosti. Znam da Bog od mene traži poslušnost u svemu pa tako i po pitanju odgoja djece. Ako bih ja odlučila neke druge mudrosti više uzimati k srcu od Riječi Njegove, to bi bila direktna neposlušnost Njemu.

Mogu reći da sam došla nedavno do prijelomne točke kada mi je Gospodin ovo pokazao – ti samo Mene slušaj, a za ostalo ne brini!

I ponekad bi bilo lakše malo kao zažmiriti na dječje neposlušnosti, na njihov neposluh onome što želimo od njih, ali to bi bilo lakše samo kratkoročno. Dugoročno, vodilo bi samo u još teže situacije.

Uz primjereno discipliniranje zbog neposluha, uvijek je djetetu potrebno iskazati još više ljubavi i prihvaćanja. I divno je kako to zaista funkcionira u praksi. Ima različitih dana, i lakših i težih, ali u globalu uvijek se isplati nama roditeljima biti poslušni Gospodinu, tražeći poslušnost i od naše djece.

I zaista im ne činimo dobro ako toleriramo ono što Bog kaže da ne trebamo i ne smijemo tolerirati -a to je iskazivanje neposluha.

Uistinu, potrebna nam je silna Božja mudrost za svaki dan s našom djecom, ali Gospodin je tako vjeran i tako silan u svojim djelima. Ne bojmo se biti Njemu apsolutno poslušni – nikada nas neće razočarati … i uživat ćemo u plodovima svoje poslušnosti, i mi i naša djeca!

Mama, brineš li?

Na početku, napomena – iako u naslovu stoji “mama”, ohrabrenje je za sve koji se bore s pretjeranom i tjeskobnom brigom, ali iz perspektive mame koja se ovih dana osjećala zabrinuto, a doživjela utjehu i mir koji samo Gospodin može dati…


Možda se pitaš što još možeš učiniti za svoje dijete da bi bilo sigurno i da bi mu bilo dobro u ovoj školskoj godini… Možda imaš malo dijete koje ide u vrtić? Možda će mu ovo biti prva godina u vrtiću? Možda će mu biti prva školska godina? A možda će biti ove godine maturant? Kako god – nemoj brinuti! I sada misliš možda – lako je to reći, napisati… Ali nemoguće provesti.
Znaj da sam “u tvojim cipelama” i ja, i znaj da sam strašno se brinula, pitala se činim li dovoljno, što još mogu, trebam… pa tko će ih zaštititi ako ne mi, majke, roditelji???
Ali ipak, sva ta razmišljanja, nastojanja, akcije … nisu mi donijeli mir. Naprotiv, osjećala sam se sve gore i gore. Iako sam Kristova, predala sam svoj život Njemu davno, ipak sam brinula – i konačno, po Njegovoj milosti, danas sam spoznala… Najviše i najbolje što mogu za svoju djecu učiniti na početku i ove školske godine, to je – predati njih, predati sve brige, predati svu situaciju u kojoj se nalazim, Njemu u ruke. I sada se to čini tako jednostavno, osnovno, temeljno…ali ponekad postanemo slijepi, kratkovidni i mislimo da On traži nešto više i nešto drugo od nas.
Postanemo “borci za neka prava”, iako znamo da On to nikada nije činio… On je odustao od svakog prava – i sve predao Ocu u ruke.
I dok sam večeras nakon dugo vremena, na glas sve Njemu predavala i ponovo ispovijedala svoju vjeru – da je On dovoljan i da je sve pod Njegovom kontrolom, obuzeo me nevjerojatan osjećaj lakoće i mira. I to je zaista samo Njegov dar. Predivan dar koji možeš uzeti s Njegovog križa, odloživši sve brige, neizvjesnosti, strahove i probleme.
I možda te ni ove napisane riječi neće osloboditi brige, ali Isus hoće! Ako Mu dođeš iskrenog i otvorenog srca, spremna čuti ono što ti On želi reći, onda ćeš na neki način doživjeti upravo ono što svakom umornom i zabrinutom srcu On želi dati – mir i slobodu od svake tjeskobe.


I zato, draga mama, nemoj brinuti – Njemu vjeruj i On će sve izvesti na dobro.

Blagoslovljen život

picsart_07-16-01.31.02

Više od svega za svoju djecu želim da budu blagoslovljeni od Boga. I tu ne mislim na stvari ovoga svijeta, ne mislim na obilje koje nudi ovaj svijet, a koje je isprazno i prolazno.

Prije svega, mislim na to da poznaju Njega kao svoga Oca nebeskog, da iskuse osobno Njegovu ljubav, Njegovu prisutnost, zaštitu, milost svakodnevnu i vječnu. Želim da hodaju s Njim iz dana u dan, sve više Ga poznavajući… A tada, znam da će On ispunjavati svoje planove s njima, a to će im donijeti najsretniji život na ovom svijetu – ispunjen i svrhovit život, blagoslovljen život!

1594854521169

Ako Ga budu poznavali, onda će Ga štovati kao jedinog Gospodina i Gospodara svojih života i onda će živjeti po Njegovoj volji, onako kako On zapovijeda. A tada će im biti BLAGO U ŽIVOTU. 

Neka bude tako u životima naše djece. A naravno, budimo im mi primjer takvog življenja. Neka nas sve Gospodin u tome blagoslovi.

potpis

Kako je Bog promijenio moje planove i stvorio Rebeku

Još jedno predivno svjedočanstvo Božje ljubavi i milosti u životu jedne mame, koja je podijelila s nama svoju priču o rođenju njezine kćeri. Neka bude proslavljen Bog koji izvodi sve na dobro onima koji Ga ljube.

*****

Unazad nekoliko mjeseci često viđam reklamu za personaliziranu slikovnicu “Kako je beba došla na svijet”.

U jednom trenutku pomislila sam da bi bilo lijepo napisati istinitu priču o tome kako je beba došla na svijet, a onda sam i pročitala jednu takvu priču. Moja je imenjakinja napisala priču o tome kako je njena kći došla na svijet. Predivna, istinita priča o Božjoj vjernosti, providnosti i dobroti.

Takva je i priča o rođenju moje kćeri. Još prije više od četiri godine, nakon rođenja moga sina, odlučila sam da neću imati više djece. Nedostatak sna, dojenačke kolike i neke druge okolnosti, uvjerile su me da je majčinstvo ipak malo prevelik zalogaj za mene. Nisam željela više djece.

A onda, oko 3. rođendana mog sina, počelo me “progoniti” pitanje: a što je Božja volja? Što ako nam je Bog htio dati još djece? Od pomisli na malu bebu, uhvatila bi me tjeskoba, iako se moj muž još nadao da će dobiti kćer. Ja jednostavno nisam to željela. No kako mi to pitanje nije dalo mira, znala sam da to moram donijeti pred Boga.

Govorila sam Mu: Ti znaš da ja ne želim više djece, no ja ne znam kakav je Tvoj plan. Ako je Tvoja volja da imamo još djece, daj nam ih, ali ja ne želim. Ako je Tvoja volja da imamo još djece, promijeni moj stav jer ja ih ne želim. Na stotine puta sam izrekla: ne želim! Otprilike pola godine kasnije prestala sam govoriti “ne želim” i bila sam spremna prihvatiti Njegovu volju. Ubrzo sam sanjala da sam trudna i nosim djevojčicu, a par dana kasnije, osjetila sam nekoliko naleta mučnine. Znala sam tada da sam trudna iako je još bilo prerano za test.

Trudnoća je prolazila dobro, a moj je doktor nekoliko puta spomenuo kako misli da će se i ova beba roditi carskim rezom. Trudnoća je odmicala, a ja sam sve više razmišljala o porodu i sve više me bilo strah. Molila sam za doktore i medicinske sestre bolnice u kojoj će biti rođena moja kći. Na prvoj kontroli u bolnici, primio me novi doktor. Bio je brižan i temeljit, no tada nije htio pričati o porodu već tjedan dana kasnije, na idućoj kontroli. Zamolila sam grupicu vjernih prijatelja da mole za nas, a posebno za doktora, da donese ispravnu odluku. Tjedan dana kasnije, čim sam ušla u ambulantu, rekao mi je: Ja već tjedan dana razmišljam o vama!

Tog trenutka znala sam da nas je Bog stavio u njegove misli i da je donio ispravnu odluku. Šest dana kasnije bila sam u bolnici na pretragama potrebnim prije operacije.

Sljedeći dan ujutro rođena je Rebeka. Kada sam se probudila nakon operacije, morala sam pitati u koliko sati je rođena, iako mi je to nebitno. Rekli su mi – u 8:38 – a ja sam pomislila: Rimljanima 8:38 – „Ništa nas neće odvojiti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu!“

pizap.com15343333104661

 

Nakon operacije pa do kraja njegove smjene, doktor me je tri puta došao pitati kako sam i trebam li što. Napominjem da se radi o javnoj bolnici u Hrvatskoj. Nisam još nikada čula da je doktor u bolnici toliko brižan i da obilazi pacijenta nakon operacije.

Poslijepodne, kad sam se ja razbudila i kad je došao moj muž, rekli su nam da je beba bila omotana pupčanom vrpcom oko vrata, tijela i noge. Vjerojatno se ne bi niti rodila živa da doktor nije odlučio napraviti carski rez.

Još prije godinu dana, nadala sam se da te bebe nikada neće niti biti, no njen se Stvoritelj pobrinuo da se rodi… živa, zdrava… savršena!

Hvala Bogu koji čini neizmjerno više no što mi možemo zamisliti i moliti!

pizap.com15343321637941

 

autor: Marina Pintar

 

Priča s poroda… ili priča o velikoj vjernosti Božjoj

Prije skoro tri tjedna došla je na svijet moja djevojčica Pia.

Točnije rečeno, Gospodin ju je pozvao i iznio na svojim rukama na ovaj svijet.

Zaista želim svu slavu i hvalu dati Njemu ovim svjedočanstvom Njegove vjernosti i ljubavi !

Trudnoća u 41. godini moga života nije bila moj, ni suprugov plan… Već odavno su bile iza nas neprospavane noći zbog bebe, pelene i sve ostalo vezano na tu temu. Uživali smo u svoja dva sina, jednom 13-godišnjaku i jednom 9-godišnjaku, zahvaljivali Bogu za njih i uz Božju milost upućivali ih na Božji put.

No, Gospodin je imao još jedan divan blagoslov u planu za nas – i kada smo saznali za trudnoću, nakon početnog šoka i raznih pitanja (Prepuštanje Božjim planovima za nas), prihvatili smo radosno i s pouzdanjem u Njega taj dar iz Njegove ruke.

Trudnoća je prolazila iznimno dobro i bez nekih većih poteškoća. Osjećala sam se izvrsno i baš sam uživala – kao da sam prvi put trudna!

Kako je vrijeme odmicalo i približavao se očekivani termin poroda, počela sam razmišljati o samom porodu i svakako sam željela da i ovaj porod bude kao moj drugi, na prirodan način. Naime, prvog sina sam rodila carskim rezom jer je bio na zatku, krupna beba, moja prva tudnoća i uz to, imam operiranu kralježnicu. S obzirom da sam drugog sina rodila bez carskog reza, prirodnim putem, znala sam da je oporavak puno brži nakon takvog poroda i htjela sam ponovo takvo iskustvo… da dijete mogu dočekati budna, svjesna i odmah ga primiti k sebi (što naravno nije moguće uz opću anesteziju, kojoj sam ja morala biti podvrgnuta pri carskom rezu).

U 32. tjednu trudnoće, moja je liječnica ustanovila da je bebica još na zatku, uz ohrabrujuće riječi kako još ima vremena da se okrene na glavicu. Suprug i ja smo počeli moliti da se zaista i okrene »u pravilan položaj« i da mogu »normalno« roditi. Obavijestili smo i neke najbliže prijatelje, braću i sestre, neka mole s nama za to.

Ipak, na UZV- pregledu u 36. tjednu bebica je i dalje uporno sjedila u mojoj utrobi, još uvijek nije bilo priželjkivanog okreta na glavicu… U duhu sam osjetila da mi Gospodin govori: »Prepusti sve u moje ruke. Vjeruj mi. Traži samo moju volju, a ne da se dogodi ono što ti misliš da je najbolje. Ja znam svoje planove i imam najbolje za tebe… »

Po Njegovoj milosti, nastavili smo moliti samo za Njegovu volju – ne više za ovo ili ono konkretno… shvaćajući da je On onaj koji ima potpuni uvid u sve, a ne mi… i da Mu možemo potpuno vjerovati.

Dakle, u miru sam čekala razvoj situacije. Hm, ponekad već i s tolikim uzbuđenjem da vidim kako će Bog sve izvesti!

Na pregledima u 37. i 38. tjednu , svi doktori koji su me pregledavali složili su se da će zbog bebinog stava zatkom i ostalih indikacija koje imam, biti potrebno izvršiti planirani carski rez. Predviđeni termin poroda bio je 15.7.,  a 10.7. otišla sam još obaviti neke krvne pretrage i dogovor s anesteziologom. Dakle, to jutro bilo je malo više hodanja i nisam obraćala baš pažnju na trudove, koje sam već i dulje vrijeme prije toga osjećala i znala sam da su samo pripremni trudovi, a ne oni pravi za porod.

Ipak, oko 12h tog dana primijetila sam da se trudovi javljaju već u pravilnim razmacima i da su dosta jaki – na svakih 2o minuta jedan… Bilo je već i vrijeme ručka, ali odlučila sam da ću ga ja preskočiti pa čim suprug i mlađi sin završe s ručkom (stariji sin je bio na kampu), želim otići na pregled u trudničku ambulantu da se vidi što se ipak događa. Ručak sam preskočila jer sam pomislila da ako slučajno krene taj dan porod carskim rezom, onda zbog opće anestezije moram biti bez jela minimalno 6 sati prije operacije.

Iza 14h stigli smo suprug i ja u trudničku ambulanu, ali tamo više nije bilo nikoga i sestra nas je uputila u rađaonicu. I dalje sam mislila da ću tada obaviti samo UZV i CTG pa se vratiti doma i možda kroz dan-dva otići na planirani carski rez.

Međutim, kada su me stavili na CTG (uređaj za praćenje trudova i otkucaja bebinog srca), moji su trudovi bili već oni pravi porodni, na svakih 5 minuta… Dakle, porod je već prirodnim putem uznapredovao. Dok sam tako, priključena na CTG, pola sata ležala i prodisavala sve jače trudove, suprug je bio uz mene i zajedno smo molili, blagoslivljali još nerođenu Piju, predavali sve Gospodinu u ruke.

36872544_1973421719374994_8494244619020664832_n (1)blog1

Kada je u tu sobu ušao dežuran liječnik, rekla sam mu da imam već dogovoren carski rez ukoliko se beba nije okrenula na glavu. On je samo poprilično grubo odgovorio da će o načinu poroda ipak on odlučiti. Pitala sam ga je li spreman preuzeti odgovornost na sebe, iako su već četiri liječnika prije njega nakon pregleda i svih indikacija odlučila da je potreban carski. Da skratim, ipak je odlučio ne preuzeti odgovornost i slijediti procjene svojih kolega liječnika.

Tako su me počeli pripremati za operaciju. Taj dan bila je iznimna gužva u rađaonici i nekako kao da je sve išlo za tim da mi oduzme mir i unese neku paniku – bolovi su bili sve jači i jači, a ja sama ležim u predrađaonici i čekam da me odvezu u operacijsku salu. To čekanje činilo mi se jako dugo … ali jedna misao odzvanjala mi je u srcu: »Pa ja sam Njegova… u Njegovim sam rukam što god bilo… nema razloga za brigu… » I dalje opet prodisavanje trudova… i konačno odvoze me u operacijsku salu. Tamo me dočekuje iznimno ljubazan anesteziolog i razgovara sa mnom, postavlja razna pitanja, daje neke upute i … polako padam u san.

Budim se i naravno, odmah pitam je li sve u redu s bebom. Anesteziolog potvrđuje da je sve u redu i to mi stavlja već prvi veliki osmijeh na lice.

Nakon nekog vremena, voze me kroz hodnike do sobe i negdje na putu primam prvi put na sebe svoju djevojčicu – maleno, dragocjeno Božje biće. Isto tako, na putu do sobe susrećem i svog supruga i mlađeg sina, koji prate mene i Piju u sobu. Naši prvi zajednički trenutci, ispunjeni zahvalnošću našem Bogu i velikom radošću… iako nam tada nedostaje naš najstariji sin Tin, koji je u to vrijeme bio na tinejdžerskom kampu u Sloveniji.

36910240_1973422692708230_448464116927954944_n (1) (1)

Čim smo ostali malo sami, suprug mi govori što mu je rekao liječnik koji me operirao. Otprilike citiram: »Možete biti sretni što su vam supruga i kći ostale žive… što je sve dobro završilo… Došli ste u zadnji tren. Imala je napuknutu maternicu na dva mjesta… Da je porod dalje napredovao prirodnim putem, maternica bi se skroz raspuknula i izgubili biste ih obje. I ne planirajte više djecu!«

Suprug je nakon njegovih riječi ostao šokiran, ali i duboko svjestan Božjeg vodstva u svemu tome…

Tek nakon dan-dva, i ja sam postala svjesna što smo zapravo prošli s Gospodinom i koliko je velika Njegova vjernost i dobrota! Njegova ljubav i milost!

Mi nismo znali sve i nismo vidjeli unaprijed, ali On je taj koji sve zna, sve vidi i sve izvodi na dobro onima koji Ga ljube.

Dakle, zato nije bilo potrebno moliti da se dogodi naša volja i da se Pia okrene na glavicu za porod – jer bi tada vjerojatno pukla do kraja maternica…  Njegova je volja bila da ona ostane na zatku pa da idemo na carski rez… i da ostanemo na životu obje! Kako je savršena i dobra Njegova volja za nas i kako se uvijek i u svemu možemo pouzdati u Njega… Predati Mu svaku brigu i primiti od Njega mir – jer On je taj koji nas drži u svojim rukama.

38040894_2006566186060547_7615065496429264896_n (1)blog

Zato uvijek tražimo najprije Kraljevstvo Njegovo i Njegovu savršenu volju za nas – a blagoslovi neće izostati.

Neka bude proslavljeno Njegovo Ime!

38125999_10156757490209345_8976397733568970752_n (1)blog

 

potpis

Očekuje li vas porod?

8C27BE39-8524-48C8-9D76-C9080EB93502

Drage trudnice,

nalazite se u predivnom periodu svoga života, bez obzira koliko možda trudnoća bila i teška, komplicirana… Ipak, biti nositeljica novoga života predivna je privilegija, kojom nas je obdario naš nebeski Otac. 💕

Danas s vama želim podijeliti jednu knjigu u PDF – formatu, uz koju se možete dobro pripremiti za događaj koji tek slijedi – POROD!  😊

Meni osobno je zaista na velik blagoslov, a nadam se da će biti i vama.

Ukoliko trenutno možda samo poznajete neku trudnicu, blagoslovite je tako što ćete s njom podijeliti link za knjigu.

Evo nekoliko rečenica iz predgovora knjige Duhovni pristup rađanju:

Bog nas je s ljubavlju stvorio od tri sastavnice: tijela, duše i duha. Porod je često neuravnoteženo stanje jer zahtijeva usmjeravanje najvećeg dijela pozornosti na ono tjelesno. Za kršćanina, međutim, to iskustvo poroda daleko nadilazi samo tjelesni doživljaj.

Da preuzmete knjigu na svoje računalo, samo kliknite na označeni naslov knjige.

potpis

Prepuštanje Božjim planovima za nas

Zar je moguće da je sutra već 100. dan?

Iskreno, teško mi je za povjerovati, ali moja aplikacija na mobitelu tako kaže – sutra će biti 100. dan moje trudnoće! 😀 Čini mi se da je brzo prošlo tih prvih 100 dana, ali s druge strane, toliko toga se i događalo…

Želim ukratko podijeliti ono najvažnije.

Još krajem ljeta, pitala sam Gospodina, koji smjer On ima za mene,  kamo da se okrenem – osjećala sam kao da sam na nekoj prekretnici… Trebam li se okrenuti aktivnom traženju posla jer su moji dečki sad već veći i mogli bi malo i bez mame … ili Gospodin ima za mene još neki drugi plan…?

Iskreno, bila sam prazna od svojih želja i čeznula sam čuti Njegov glas, ići putem Njegove volje. U jednoj šetnji, stavila sam to iskreno pred Gospoda … i to je bilo to. Život se nastavio.

Osluškivala sam, bilo je nekoliko šansi na vidiku, bar za privremeni posao… razgovarala sam dalje s Gospodinom, čekala…

street-1026246_1920

I jedne kasne jesenske večeri, gotovo pred sam odlazak na spavanje, dobila sam jasnu viziju od Gospodina – na kraju naših života, moj suprug i ja stojimo pred Gospodinom i On nam pokazuje cijeli red djece koja su čekala na nas, a nisu nas dočekala… jer smo mi odlučili da nam je dvoje dosta… I pitanje koje se osjećalo bilo je, kako ćemo odgovoriti na to…

Gospodin ne ide protiv naše volje, dao nam je slobodnu volju, ali to ne znači da svoje životne odluke trebamo donositi sami, bez Njega. Naprotiv, u svojoj slobodi kao Njegova djeca mi trebamo uvijek tražiti Njegovu volju za sve. Shvatila sam da smo, ni ne pitajući za Njegovu volju u tom području, sami postavili prepreku da se ta djeca rode.

Iskreno, bilo mi je teško i jako žao zbog toga. Podijelila sam to sa suprugom i zajedno smo odlučili potpuno se otvoriti Božjoj volji i životu koji On ima za nas.

Već sljedeći mjesec saznala sam da sam trudna. Ipak, osjećaji su bili strahovito izmiješani – od divljenja i oduševljenja kako Bog djeluje, do nesigurnosti, straha, zabrinutosti…

Uslijedila su dva mjeseca borbe – duhovne, duševne i tjelesne. Na pitanja u mojoj glavi – zar stvarno?, pa kako ću ja to sad opet?… – odgovor je uvijek bio – ako je Gospodin dao, On će se za sve i pobrinuti. Posebno sam zahvalna za jednu emisiju na youtubeu, preko koje me Gospodin silno ohrabrio – ne samo mene nego i supruga! Putevi su Njegovi zaista divni i čudesni. ❤

I tako, dan po dan, kroz svakodnevne i cjelodnevne mučnine, stanja iznenadnog umora i pospanosti, stanja hormonalnih promjena i iscrpljujućih promjena raspoloženja, stigao je i dan kada je sve nekako krenulo na bolje. Sada mogu reći da se radujem svakom novom danu i svemu onome što nam Gospodin priprema.

E da, još samo ovo – dvojici naših sinova odlučili smo reći za novost tek negdje oko 10. tjedna, kada prođe ono najkritičnije razdoblje. Budući da ih dobro poznajemo, mogli smo i pretpostaviti njihove reakcije. Stariji će se veseliti, a mlađi ne. Ipak, molili smo da Gospodin pripremi srce i mlađega, kako bi dobro primio vijest.

Jedno jutro, odlučili smo da je stigao trenutak – rekli smo da imamo veliku i lijepu vijest za njih. Stariji je odmah pogodio i jako se razveselio, a mlađi… u nevjerici je gutao knedle dok su mu se oči punile suzama. Ipak, bila je takva situacija da smo mu se mogli dublje i više posvetiti i pokušati saznati što je to što ga toliko muči. Otvorio je svoje srce i rekao ono čega se plašio – da će jednostavno izgubiti nas zbog bebe, da nam on više neće biti tako bitan… U zahvalnosti da nam je mogao reći svoje najdublje strahove, grlili smo ga i ljubili, stalno ponavljajući da njegovo mjesto nitko nikada neće moći zauzeti… i da s dolaskom bebe, mi nećemo imati manje ljubavi za njega, nego se prava ljubav uvijek umnožava i uvijek je ima sve više i više… Primirio se i izgledalo je da će se potruditi prihvatiti. Još istog tog dana, navečer me pozvao da vidim što je našao na internetu. Pomislila sam da je riječ o nekom pojačalu za gitare, koje je već danima skupa s bratom tražio, ali ne… zvao me da vidim kakva kolica za bebu je pronašao! 😀 Pa zar to nije čudo i milost Božja?! Još istog dana, Gospodin je u njegovom srcu učinio veliku promjenu… toliko veliku da sada već s uzbuđenjem i nestrpljenjem čeka na svog malog bracu ili seku ( ne znamo još! 😉 )

Svaki novi dan je zapravo čudo i tako trebamo živjeti – Gospodin uvijek stvara nešto novo… ako smo mi otvoreni za Njegovu volju.

girl-2067378_1920

Pomozi nam, Duše Sveti, da živimo u ovom svijetu kao oni koji mu ne pripadaju jer ne dijele način življenja, ali ljube ljude jer ih i Ti ljubiš. Neka Tvoja ljubav u nama bude više vidljiva svima oko nas.

potpis

PROLAZNOST VREMENA ILI ULAGANJE U VJEČNOST

IMG_3747

Dani lete… već pomalo otrcana fraza, ali ipak – to je zaista istina.
Ovo ljeto bilo je zaista bogato – susretima, druženjima, doživljajima… i sve to odlazi u jednu riznicu sjećanja.

Dok živimo dan po dan, možda nam se ne čini ništa posebno značajan taj dan… ali mislim da bismo morali biti svjesni da se “baš taj dan” više nikada neće ponoviti. A bio je prilika za nešto… svaki dan… prilika je za nešto. Jesmo li iskoristili priliku? Možda ćemo tek nakon nekog vremenskog odmaka shvatiti da su neki dani zaista bili dobro iskorišteni, a drugi možda baš i ne.
I sada se sjećam nedavnog razgovora s mojim mlađim sinom. Bili smo na plaži i htjela sam da u nekim mirnim trenutcima – istina, rijetkim… jer kako jedan osmogodišnjak može imati mirne trenutke na plaži – malo dijelimo naša srca, razmišljanja… Pitala sam ga što se njemu čini kao nešto najžalosnije. Mislim da nije bio baš raspoložen za takva filozofiranja jer nije znao što bi mi uopće odgovorio, ali meni je to poslužilo kao dobar uvod za ono što sam mu htjela reći. I zaista, tih dana to me jako pritiskalo – kako je tužno kada netko uzalud troši svoje sate, dane, godine… život!
Ta prolaznost vremena uvijek mi nekako krajem ljeta i početkom jeseni posebno dolazi na srce. Stvarno bih htjela vrijeme koje mi je dano od Gospodina provoditi onako kako je On zamislio. Mislim da u tome zaista leži radost postojanja – živjeti… biti i činiti ono što je On zamislio!
I zato je tako vrijedno zastati i … zapitati Njega – što imaš danas za mene u planu, gdje me želiš upotrijebiti, što želiš raditi danas Ti u meni i kroz mene… ??? I ako to činimo, ako tražimo da se Njegovi planovi ispunjavaju u nama i kroz nas, tada nas neće žalostiti ni plašiti prolaznost vremema. Vrijeme teče, to je neminovno… Mi smo ljudska bića, ograničena vremenom i prostorom.

Ali kao Božja djeca, mi imamo privilegiju živjeti s perspektivom vječnosti… i sve što danas činimo, kako živimo ovaj dan, ima odjeka u vječnosti.
Pa neka bude i vrijeme, i vječnost na slavu našeg nebeskog Oca!
Hvala Ti, Gospodine, jer s Tobom nije ništa izgubljeno… svaki dan je po Tvojoj milosti i neka bude na Tvoju slavu. Divan si, Gospode… i s Tobom možemo radosno gledati u svaki novi dan, u svaki novi izazov ispred nas… i sa zahvalnim srcem na sve ono iza nas.

“Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce.” (Psalam 90:12)

potpis