KAMENČIĆI NA PUTU I ISKRICE NA NEBU

Svaka mama, a posebno mama koja je 24h/dan “samo i uvijek mama”, ima svakoga dana puno svakakvih situacija sa svojom djecom – i teških, i lijepih! Odlučila sam za sebe zapisivati one lijepe – tako da moje oduševljenje i zahvalnost ipak dulje traju. Za sebe… A možda i neku od vas potaknem na nešto slično ili podsjetim na nešto slično doživljeno, što će vam zagrijati srce i raspiriti zahvalnost u srcu.

Dakle, krenut ću s najstarijim. On je uskoro već 17-ogodišnjak (teško to vjerujem!) i unatoč nekim “kratkim spojevima” između nas dvoje, a što možemo zahvaliti našim sličnim karakterima, ipak sam tako zahvalna za njega. Ljubazan je, kulturan, hrabar, sportaš i glazbenik. Prije svega toga – Božje dijete. Bio je nedavno na proslavi 18. rođendana svog bratića u Zagrebu. Proslava je bila u unajmljenom prostoru, s hrpom mladih ljudi, alkohola i … još koječega. Da nije bio u pitanju bratić, na takvo mjesto ne bi ni išao. Imala sam povjerenja u njega, ali ovo je nadmašilo i moje povjerenje. U cijeloj toj prilično mračnoj atmosferi, on je našao dečka kojem je svjedočio Krista i s kojim je u toj situaciji podijelio Evanđelje. Zahvaljujem Gospodinu za to!

Druga situacija je s mlađim sinom. On je moj senzibilni 13-ogodišnji dječak. Vrlo osjećajan, suosjećajan, tih, ne voli gužve, ali s odabranim ljudima vrlo opušten, vedar i zabavan. Njegov topli osmijeh znao je obasjati i neke moje najoblačnije dane. Trenutno prolazimo kroz neke zahtjevne situacije u školi i općenito u njegovom mladom životu, koji s godinama donosi više turbulencija nego što bi on to htio. I tako… Nedavno smo gledali film koji je potaknuo neka razmišljanja o vjeri, osobnom odnosu s Gospodinom… Iako je rođen i odgajan u obitelji koja aktivno živi vjeru – molitva i Riječ dio su naše svakodnevice – on sam još uvijek nije na čisto gdje se nalazi u svemu tome. Potaknula sam opet razgovor, koji sam već nekoliko puta ranije poticala. Ovaj put, kao da su se vrata njegovog srca još malo više odškrinula. Objasnio mi je s čime se bori dok razmišlja o Bogu. Ne bih opisivala detalje, ali postao je više svjestan grijeha. Grijeh koji kao da stoji između njega i Boga. On to tako vidi i misli da zato ne može bliže k Njemu pristupiti. Bila sam zahvalna za to otkrivenje jer sam mogla reći mu da je super što je sada svjestan grijeha, ali da grijeh nije nikakva prepreka za Gospodina jer je Gospodin došao za nas maknuti i uništiti taj grijeh. Samo je potrebno pokajanje, ono istinsko i iskreno. Čuo me je i kao da je negdje to pospremio – nadam se da ne u neku preduboku ladicu u sebi. I sada ostaje ta čvrsta nada da neće predugo čekati da objeručke prihvati Milost za sebe osobno.

I treća sitaucija s našom “trećom srećom”. Ona je moj mali živahni, zahtjevni i preslatki dar s Neba. Trogodišnja vesela djevojčica plavih očiju i plave duge kose, koja po cijeli dan skakuće, vrti se, pleše, glumi i nasmijava nas, ali često i dovodi do ruba strpljenja… I tako nedavno, pred kraj jednog prilično napornog dana na svim poljima… Znate, jedan od “onih dana”. Dan koji vam nameće osjećaj nesupješnosti, nedovoljnosti, poraza… I baš tada, Božja nezaslužena milost izlije se na vas poput kiše na žednu zemlju. Moja malena curica se nekako približila meni, skroz s glavicom na moja prsa i šapnula na moje srce – Isuse, volim te! Mislila sam da ću se onesvijestiti od divljenja, zahvalnosti, ganutosti, sreće… Doživjela sam to kao poruku – mama, znam da je Isus u tvom srcu! I to onda kada misliš – opet sam pala, pogriješila, promašila… Ali dijete kao da prenese poruku s Neba – ne boj se, i dalje sam tu.

To su stvari koje vrijedi pamtiti i vraćat ću im se sada kada su i zapisane. A toliko je toga još što je možda nestalo ili potisnulo se u meni, a bilo je… Zato, kao kamenčići na putu i iskrice na nebu, neka mi ove rečenice drže sjećanje na Božje blagoslove i iskazanu milost.

I neka i vas potaknu na prepoznavanje takve milosti i darova u vašim osobnim životima. Neka u svima nama bude više zahvalnosti i radosti.

Hvala u ustima djece

I kada nahrupe teške okolnosti, teške situacije, teški periodi… ne zaboravi vječnu i nepromjenjivu istinu – ISUS ME VOLI! 🥰 TO KAŽE BIBLIJA! 📖💕


Nakon što je pala na rub staklenog stolića, dok je jurcala po stanu, i tako si rasjekla glavu taman malo dalje od oka (hvala Gospodinu za te milimetre 🙌), i nakon što smo uspjeli zaustaviti krvarenje i zalijepiti dosta duboku ranu nekim umjetnim šavovima koje možete kupiti u ljekarni …odlučili smo ipak realizirati plan koji smo imali netom prije nego se dogodila nezgoda – otići u obližnju šumu i uživati u jesenskim bojama.

https://youtube.com/shorts/uwRaCehmT00?feature=share

A ova njena pjesmica na klackalici, svježe nakon pada i suza, baš me ganula i podigla opet u zahvalnost Ocu! Hvala Ti, Gospodine, što si zaista pripremio hvalu u ustima djece!

“A Isus je pozvao k sebi dijete, postavio ga ispred njih i rekao: »Istinu vam kažem: ako ponovo ne postanete poput male djece, nikada nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Dakle, tko se ponizi da bi bio poput ovoga djeteta — taj je najveći u Kraljevstvu nebeskom. I tko radi mene primi jedno ovakvo dijete, mene prima.«”
Matej 18:2‭-‬5 SHP

Tražiti poslušnost … ili ne?

U današnje vrijeme, poslušnost je nešto što baš i nije poželjno, cijenjeno. Biti poslušan postaje nešto kao sramotno. Više se čak cijeni svojevoljnost, tvrdoglavost, svojeglavost…

U odgoju djece također se ne stavlja neka vrijednost na poslušnost, smatra se primjerice da je bolje da je dijete svoje nego poslušno.

E sad, odmah na početku, želim reći da se moji stavovi ne formiraju pod utjecajem današnje kulture, trenda i većinskog razmišljanja nego pod utjecajem Božje Riječi. Božja Riječ za mene je standard za život, temelj za život, životni priručnik – jer je smatram nadahnutom i živom Riječju samoga Boga.

Ali opet, kako živim u sadašnjem vremenu, okružena kulturom kakva jest, svjesna sam da se moje razmišljanje može kositi s većinskim stavovima. Pa ipak, želim podijeliti svoje iskustvo i svjedočanstvo Božje milosti, ljubavi, svetosti…

Kako imam uz dva tinejdžera, još i malu slatku (skoro) trogodišnjakinju često sam u prilici razmišljati koliko i zašto je poslušnost zapravo važna. Već od najranije dobi ona je pokazala svoj prilično čvrst karakter i svojeglavost. Prvo mi je to bilo slatko i nevino, a onda se uskoro pokazalo koliko može biti ružno i teško.

Svaki roditelj (ili barem onaj koji je zdrava i normalna osoba) želi samo najbolje svojoj djeci. E sad, to je vrlo općenito rečeno. Pod tim najboljim, možemo svašta podrazumijevati. Osobno, ja kao dijete Božje čvrsto vjerujem da moj Otac nebeski za mene želi i ima stvarno samo najbolje – gledano iz perspektive vječnosti. I zato više od svega, više od bilo kojem stručnjaku za odgoj, vjerujem Njemu i Njegovoj Riječi.

A u Njegovoj Riječi stoji i ovo:

Jer, zapovijedi su kao svjetiljka, pouke kao svjetlost, a odgojne mjere put u život.

(Mudre izreke 6:23)

Tko šibu štedi, svoje dijete ne voli, a tko ga voli, pod stegom ga drži.

(Mudre izreke 13:24)

Ne boj se svoje dijete strogo odgajati; od malo batina neće umrijeti. Batinom ga kažnjavaš, ali od smrti ga spašavaš.

(Mudre izreke 23:13-14)

Ima toga još, ali meni je postalo ovo dovoljno da poslušnost djece prema roditeljima iznimno cijenim i u svome domu, od svoje djece to tražim. Dakle, ne preispitujem više – pa je li to zaista Bog mislio i za današnje vrijeme, nije li to malo već zastarjelo???

Riječ Božja nama treba biti uvijek aktualna jer je vječna, živa, djelotvorna i nadahnuta Duhom Božjim. Ne može nikada biti zastarjela.

I otkad sam odlučila i po pitanju odgoja vrhovnim autoritetom smatrati upravo Božju Riječ, više nemam nedoumica kako reagirati na dječje neposlušnosti. Znam da Bog od mene traži poslušnost u svemu pa tako i po pitanju odgoja djece. Ako bih ja odlučila neke druge mudrosti više uzimati k srcu od Riječi Njegove, to bi bila direktna neposlušnost Njemu.

Mogu reći da sam došla nedavno do prijelomne točke kada mi je Gospodin ovo pokazao – ti samo Mene slušaj, a za ostalo ne brini!

I ponekad bi bilo lakše malo kao zažmiriti na dječje neposlušnosti, na njihov neposluh onome što želimo od njih, ali to bi bilo lakše samo kratkoročno. Dugoročno, vodilo bi samo u još teže situacije.

Uz primjereno discipliniranje zbog neposluha, uvijek je djetetu potrebno iskazati još više ljubavi i prihvaćanja. I divno je kako to zaista funkcionira u praksi. Ima različitih dana, i lakših i težih, ali u globalu uvijek se isplati nama roditeljima biti poslušni Gospodinu, tražeći poslušnost i od naše djece.

I zaista im ne činimo dobro ako toleriramo ono što Bog kaže da ne trebamo i ne smijemo tolerirati -a to je iskazivanje neposluha.

Uistinu, potrebna nam je silna Božja mudrost za svaki dan s našom djecom, ali Gospodin je tako vjeran i tako silan u svojim djelima. Ne bojmo se biti Njemu apsolutno poslušni – nikada nas neće razočarati … i uživat ćemo u plodovima svoje poslušnosti, i mi i naša djeca!

Uskrsli Gospodin, Isus Krist …

Uskrsli Gospodin, Isus Krist za mene je kao prvo moj osobni Spasitelj – Onaj koji me spasio od kazne za sve moje grijehe, Onaj koji je uzeo moju kaznu na sebe, a meni dao svoju pravednost. Onaj koji je za mene pobijedio smrt i darovao mi život.
On je Onaj koji daje smisao mom životu.

On je taj koji mi može dati mir i sigurnost kada nitko drugi ne može, koji mi može dati utjehu kada nitko drugi ne može, koji mi može vratiti nadu kada nitko drugi ne može, koji može u meni obnoviti radost kada nitko i ništa drugo ne može… On je Onaj kojem želim podložiti cijeli svoj život, svako područje života i cijelog svog bića. On je Onaj kojem potpuno vjerujem.


Prije dosta godina živjela sam u strahu od budućnosti, točnije u strahu od egzistencijalne i financijske nesigurnosti.
Strah se prvo malo, pomalo uvlačio, skoro neprimjetno… a onda sam odjednom shvatila da me zaista počeo tlačiti. Iako sam u to vrijeme radila za Ministarstvo znanosti i imala ugovor na 4 godine, već po isteku prve godine uhvatila me tjeskobna briga i užasan strah što će biti dalje. Hoću li naći onda novi posao, što će biti, kako će biti… Noćima nisam spavala, danima sam bila u grču i suzama jer sam se bojala što nosi budućnost.


Tih dana otišli smo suprug i ja na jednu kršćansku konferenciju i govornik je govorio koliko je divno to što je Isus učinio za nas na križu. Omogućio nam je da na Njega položimo svu svoju nepravednost, sve svoje grijehe, a od Njega primimo pravednost i svetost. Isto tako, sve što nas pritišće, muči na bilo koji način, svaku zarobljenost, možemo predati na Isusov križ i primiti slobodu. Tada nas je taj govornik pozvao da razmislimo što zaista želimo predati na Kristov križ, da to napišemo na papir i onda smo simbolički zaista te papire stavljali na jedan križ koji je tamo bio postavljen.


U iskrenoj molitvi i otvorenosti srca, predala sam tada na Isusov križ tu zarobljenost strahom od budućnosti. On je taj strah uništio i zauzvrat sam primila od Uskrslog Gospodina potpuni mir i sigurnost, čvrsto pouzdanje u Njega. To je toliko duboko ispunilo cijelo moje biće da i danas, nakon mnogo godina, hodam u toj slobodi koju sam tada primila.

Više nisam rob straha, nego dijete Božje koje ima čvrsto pouzdanje u svog Oca i svako Njegovo obećanje.
A jedno od Njegovih silnih obećanja, kojeg se čvrsto držim nalazi se u Psalmu 37:25-26.

I uvijek kada neprijatelj pokuša napasti starim oružjem na mene, kada pokuša posijati strah u moje srce radi financijske nesigurnosti, uzmem Riječ kao obranu i štit. I prisjetim samu sebe gdje je moja sigurnost – ne u stalnom zaposlenju i ne u bilo čemu drugom osim u Isusu Kristu. On je vjeran i dostojan svakog pouzdanja. Čvrst temelj i neuzdrmana stijena! Njemu sva slava i hvala!

Ako te muči bilo kakav strah, donesi ga na Isusov križ i tamo ga ostavi, a s križa uzmi pobjedu – potpunu slobodu i sigurnost u Isusu. To znači graditi kuću na stijeni koja se ni pod kakvom olujom neće srušiti.

Hvala Ti, uskrsli Gospodine!

PRIMITI DAR ILI …

Neki dan, razmišljam kako više ne koristimo uopće kolica za Piju, našu najmlađu. Ona je sada stara 2 godine i 8 mjeseci, a ne mogu se točno ni sjetiti otkad je već ne vozimo. Uglavnom, već dugo naše su šetnje bez dodatnog prijevoznog sredstva i ona je zaista naš mali zvrk, nikad umorna, uvijek spremna za neku akciju.

I sad, razmišljam kako su kolica ustvari još jako dobra, prilično sačuvana i vjerojatno bi mogla nekome još dobro služiti. Svejedno, prva misao je bila da ih nekome tko je zaista u potrebi darujemo, a ne da ih prodajemo.

Odjednom, počne mi se cijeli scenarij vrtjeti u glavi. Kao, mi ih oglasimo da darujemo nekome u potrebi. I javi se neka osoba koja je kao iskrena pa kaže, otprilike: “Kolica nam se sviđaju, ali moramo biti iskreni, nismo sad baš u tako lošoj situaciji da ih ne bi mogli i kupiti. Pa s obzirom da ste ih besplatno ponudili, dajte vi nama ipak njih za neku pristupačnu, povoljnu cijenu.” A mi odgovaramo: “Ne, potpuno ste nas krivo shvatili. Mi ŽELIMO DAROVATI onome tko je zaista U POTREBI. Ali to ne znači da ona ne vrijede puno. Zapravo, ako ste u mogućnosti platiti, onda ćete ih trebati platiti prema njihovoj stvarnoj vrijednosti, odnosno u punoj cijeni. Dakle, kolica se mogu dati besplatno samo onima koji su stvarnoj potrebi i nikako si ih ne mogu na drugi način priuštiti. Besplatna su za njih, iako imaju visoku cijenu za sve ostale.”

I tada, kao da mi Gospodin tumači – tako je i sa spasenjem koje ja nudim, besplatno, a opet neprocjenjivo dragocjeno i skupo!

Milost je Njegova besplatna, ali ne jeftina. Besplatna je za svakog onog koji je svjestan da si na na koji način ne može sam pribaviti to dragocjeno spasenje. Za svakog koji je siromašan u duhu, svjestan svoje nedostatnosti … Takvima Gospodin nudi potpuno besplatno – daruje nam svoje spasenje! A svaki onaj koji misli da ipak ima nešto za ponuditi u prilog svom spasenju, zapravo vrijeđa taj dragocjeni čin Kristove milosti i ljubavi… te na taj način može izgubiti spasenje.

Jesmo li dovoljno svjesni koliko smo siromašni i koliko nemamo ništa za ponuditi u prilog svom spasenju? Mi se možemo međusobno uspoređivati, tko je koliko daleko dogurao na tom putu spasenja, ali to nema nikakve vrijednosti u Očevim očima. Samo je jedno važno – jesi li u dovoljno velikoj potrebi da kažeš, “smiluj mi se, Gospodine, ne mogu sam/a”?

A kada primiš TAJ BESKRAJNO DRAGOCJEN DAR, tada nastavi hodati tim putem spasenja “s rukom u ruci svoga Spasitelja”. On je vjeran i dovršit će djelo koje je u tebi započeo. Na Njegov način, u Njegovo vrijeme…

Mama, brineš li?

Na početku, napomena – iako u naslovu stoji “mama”, ohrabrenje je za sve koji se bore s pretjeranom i tjeskobnom brigom, ali iz perspektive mame koja se ovih dana osjećala zabrinuto, a doživjela utjehu i mir koji samo Gospodin može dati…


Možda se pitaš što još možeš učiniti za svoje dijete da bi bilo sigurno i da bi mu bilo dobro u ovoj školskoj godini… Možda imaš malo dijete koje ide u vrtić? Možda će mu ovo biti prva godina u vrtiću? Možda će mu biti prva školska godina? A možda će biti ove godine maturant? Kako god – nemoj brinuti! I sada misliš možda – lako je to reći, napisati… Ali nemoguće provesti.
Znaj da sam “u tvojim cipelama” i ja, i znaj da sam strašno se brinula, pitala se činim li dovoljno, što još mogu, trebam… pa tko će ih zaštititi ako ne mi, majke, roditelji???
Ali ipak, sva ta razmišljanja, nastojanja, akcije … nisu mi donijeli mir. Naprotiv, osjećala sam se sve gore i gore. Iako sam Kristova, predala sam svoj život Njemu davno, ipak sam brinula – i konačno, po Njegovoj milosti, danas sam spoznala… Najviše i najbolje što mogu za svoju djecu učiniti na početku i ove školske godine, to je – predati njih, predati sve brige, predati svu situaciju u kojoj se nalazim, Njemu u ruke. I sada se to čini tako jednostavno, osnovno, temeljno…ali ponekad postanemo slijepi, kratkovidni i mislimo da On traži nešto više i nešto drugo od nas.
Postanemo “borci za neka prava”, iako znamo da On to nikada nije činio… On je odustao od svakog prava – i sve predao Ocu u ruke.
I dok sam večeras nakon dugo vremena, na glas sve Njemu predavala i ponovo ispovijedala svoju vjeru – da je On dovoljan i da je sve pod Njegovom kontrolom, obuzeo me nevjerojatan osjećaj lakoće i mira. I to je zaista samo Njegov dar. Predivan dar koji možeš uzeti s Njegovog križa, odloživši sve brige, neizvjesnosti, strahove i probleme.
I možda te ni ove napisane riječi neće osloboditi brige, ali Isus hoće! Ako Mu dođeš iskrenog i otvorenog srca, spremna čuti ono što ti On želi reći, onda ćeš na neki način doživjeti upravo ono što svakom umornom i zabrinutom srcu On želi dati – mir i slobodu od svake tjeskobe.


I zato, draga mama, nemoj brinuti – Njemu vjeruj i On će sve izvesti na dobro.

Zahvalnost, radost, mir

Jesmo li dovoljno svjesni da radost ne ovisi o tome koliko imamo, koliko uživamo, je li nam sve posloženo onako kako želimo?

Da, radost naših srca uopće ne ovisi o tome.

Ali zato često ovisi o tome KOLIKO SMO ZAHVALNI.

Možemo imati puno toga, ostvariti, postići, dosegnuti, pa skoro savršene okolnosti imati, ali… s obzirom da nikada ne može biti baš sve savršeno, uvijek će faliti bar nešto do savršenstva. I ukoliko onda gledamo u to što nemamo, umjesto da budemo zahvalni za ono što imamo, RADOST gubimo.

S druge strane, ako i nemamo puno, ali smo zahvalni za ono što imamo, RADOST će prebivati u našim srcima.

Dakle, ZAHVALNO SRCE JE RADOSNO SRCE.

Isto tako, nezahvalno srce je srce bez radosti… ali, i bez mira.

Moram priznati, iskusila sam oboje. Kada nisam bila zahvalna za sve ono što mi je Gospodin u svojoj milosti, ljubavi i dobroti darovao, nego sam skrenula svoj pogled na ono što mi nedostaje, skliznula sam u nezahvalnost, a posljedično i u tugu, i u nemir.

Izlaz je uvijek bio u POKAJANJU.

Nezahvalnost je grijeh, i to grijeh koji ranjava nas same, naše bližnje, a i odvaja nas od Gospodina. Zato, ako se ne osjećaš radosno i nemaš mir, ispitaj svoje srce – čuči li u njemu nezahvalnost?

Uvijek možemo odabrati kako ćemo gledati na svoj život, na okolnosti u kojima se nalazimo – sa zahvalnošću (pa makar i za ono malo) ili s nezahvalnošću (pa makar gunđali i zbog nečeg malog što nam fali). I tako sami odabiremo, hoćemo li biti radosni ili žalosni, hoćemo li imati mir ili nemir…

Neka nas Gospodin probudi i da nam Njegov pogled – da vidimo sve ono dobro koje nam daje, da budemo Njemu zahvalni i u Njemu radosni i mirni.

Neka nam nezahvalnost ne zarobi srce i ne pokrade nam radost i mir, koje Gospodin želi da uživamo.









Slika

Previše blagoslovljena da bi bila pod stresom

preview

Kao mama troje djece, često sam se doživljavala kao pod stresom. A onda, kao niotkuda, pojavila se rečenica: “Previše blagoslovljena da bi bila pod stresom”. I kao da mi se upalila lampica – pa da, jesam li ja uopće svjesna da je Bog izlio tolike blagoslove u moj život, a zašto onda gledam na sve to kao na stres?!? I stvarno, promjena perspektive toliko puno znači. Sve ovisi o tome iz kojeg kuta nešto gledaš. A meni je tada Gospodin ponudio Njegovu perspektivu, zapravo jedinu ispravnu… I dalje su okolnosti ostale iste, i dalje imam teške situacije i teške dane, ali onda se sjetim – čekaj, nema razloga biti pod stresom … previše si blagoslovljena da bi bila pod stresom! I odjednom stav zahvalnosti za sve ono divno i dobro koje On daje, rastjera crne oblake umora, zabrinutosti, neizvjesnosti….

Mi služimo dobrom nebeskom Ocu, izlio je tolike blagoslove na nas, zahvaljujemo Mu na tome… Uvijek možemo izabrati i onaj drugi stav – mrmljanje, prigovaranje, žaljenje, samosažaljevanje – ali od toga nam stvarno neće biti bolje.

Ako samo malo zastaneš i pomisliš, koje je to blagoslove Gospodin baš na tebe izlio, vidjet ćeš da ih zaista ima mnogo. Raduj se, zahvaljuj i… odbaci stres! 

potpis

Prljave ručice i voda koja ih pere

img

Kao što sam već pisala o tome, vjerujem da Gospodin želi s nama imati blizak, osobni odnos, odnos Oca i djeteta. Vjerujem da želi da Ga osobno poznajemo, kakav je On, koje su Njegove misli, kakvi su Njegovi planovi, obećanja… I to je zaista odnos s Njim za kojim i ja čeznem. I zapravo, jedna od velikih uloga Duha Svetoga je upravo i to da nam otkriva kakav je Otac, da nas uvodi dublje i dublje u istinu, da upoznamo svu širinu, i duljinu, i dubinu, i visinu Njegove ljubavi prema nama!

I tako… dok sam jutros nakon doručka prala ručice svojoj maloj skoro dvogodišnjoj djevojčici koja, usput rečeno, sve voli sama raditi, pa tako i jesti kremasti kolač, odjednom sam u toj slici vidjela nešto što mi želi Duh Sveti pokazati. Zapravo, već neko vrijeme razmišljam o tome koliko želim biti sličnija Isusu, a još uvijek mi se čini da sam daleko od toga da Mu sličim. I znam da On skida s mene svu moju nepravednost i daruje mi svoju savršenu pravednost i svetost. I zahvalna sam silno na tome! No, kao da to još nije bilo zaista otkriveno mome srcu – kao da je to znanje bilo samo na razini uma, ali ne i u srcu.

Dok sam jutros prala te male jako upraljane ručice, vidjela sam koliko je puno puta trebalo nanijeti na njih vodu – voda je svaki put učinila ih malo čišćima, ali još uvijek su se vidjeli tragovi čokolade, mrvica biskvita… i kako sam ja svojim rukama nanosila vodu na njih, na mojim rukama je ostajalo to što sam s njenih skidala vodom. I odjednom vidim sliku – pa tako djeluje Isusova pravednost u mom životu, On me sve više preuzima i na sebe preuzima moju nečistoću, a na meni ostavlja tragove svoje čistoće, pravednosti, svetosti… I što više se ja Njemu predajem, dajem da me On preuzima, to više malo-pomalo postajem Njemu slična.

Da, proces je to i moram Mu prepustiti da On u svoje vrijeme dovrši svoje djelo u meni. A obećanja imam: „Siguran sam da će Bog, koji je započeo dobro djelo među vama, to djelo i dovršiti do dana kad se Isus Krist vrati.“ (Filipljanima 1:6)

„Neka vas sam Bog, izvor mira, potpuno posveti i neka cijelo vaše biće—duh, dušu i tijelo—očuva besprijekornima za dolazak našega Gospodina Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas je pozvao. On će to i učiniti.“ (1 Solunjanima 5:23-24)

Da nema ovoga, bila bih puno puta obeshrabrena samooptužujućim mislima nakon svakog mog pada. A sada, mogu se boriti protiv toga mačem – Božjom Riječi. Ovaj put, zahvaljujući Duhu, to za mene postaje rhema riječ – otkrivenje mome srcu, živa riječ koja mijenja… Tako sam danas još malo više upoznala svoga Oca i nadam se da će vas ovo svjedočanstvo potaknuti i ohrabriti da Ga i vi tražite više i više upoznati, da možete s Njim biti u tom bliskom zajedništvu kroz Duha Svetoga.

img

 

potpis

Kako je Bog promijenio moje planove i stvorio Rebeku

Još jedno predivno svjedočanstvo Božje ljubavi i milosti u životu jedne mame, koja je podijelila s nama svoju priču o rođenju njezine kćeri. Neka bude proslavljen Bog koji izvodi sve na dobro onima koji Ga ljube.

*****

Unazad nekoliko mjeseci često viđam reklamu za personaliziranu slikovnicu “Kako je beba došla na svijet”.

U jednom trenutku pomislila sam da bi bilo lijepo napisati istinitu priču o tome kako je beba došla na svijet, a onda sam i pročitala jednu takvu priču. Moja je imenjakinja napisala priču o tome kako je njena kći došla na svijet. Predivna, istinita priča o Božjoj vjernosti, providnosti i dobroti.

Takva je i priča o rođenju moje kćeri. Još prije više od četiri godine, nakon rođenja moga sina, odlučila sam da neću imati više djece. Nedostatak sna, dojenačke kolike i neke druge okolnosti, uvjerile su me da je majčinstvo ipak malo prevelik zalogaj za mene. Nisam željela više djece.

A onda, oko 3. rođendana mog sina, počelo me “progoniti” pitanje: a što je Božja volja? Što ako nam je Bog htio dati još djece? Od pomisli na malu bebu, uhvatila bi me tjeskoba, iako se moj muž još nadao da će dobiti kćer. Ja jednostavno nisam to željela. No kako mi to pitanje nije dalo mira, znala sam da to moram donijeti pred Boga.

Govorila sam Mu: Ti znaš da ja ne želim više djece, no ja ne znam kakav je Tvoj plan. Ako je Tvoja volja da imamo još djece, daj nam ih, ali ja ne želim. Ako je Tvoja volja da imamo još djece, promijeni moj stav jer ja ih ne želim. Na stotine puta sam izrekla: ne želim! Otprilike pola godine kasnije prestala sam govoriti “ne želim” i bila sam spremna prihvatiti Njegovu volju. Ubrzo sam sanjala da sam trudna i nosim djevojčicu, a par dana kasnije, osjetila sam nekoliko naleta mučnine. Znala sam tada da sam trudna iako je još bilo prerano za test.

Trudnoća je prolazila dobro, a moj je doktor nekoliko puta spomenuo kako misli da će se i ova beba roditi carskim rezom. Trudnoća je odmicala, a ja sam sve više razmišljala o porodu i sve više me bilo strah. Molila sam za doktore i medicinske sestre bolnice u kojoj će biti rođena moja kći. Na prvoj kontroli u bolnici, primio me novi doktor. Bio je brižan i temeljit, no tada nije htio pričati o porodu već tjedan dana kasnije, na idućoj kontroli. Zamolila sam grupicu vjernih prijatelja da mole za nas, a posebno za doktora, da donese ispravnu odluku. Tjedan dana kasnije, čim sam ušla u ambulantu, rekao mi je: Ja već tjedan dana razmišljam o vama!

Tog trenutka znala sam da nas je Bog stavio u njegove misli i da je donio ispravnu odluku. Šest dana kasnije bila sam u bolnici na pretragama potrebnim prije operacije.

Sljedeći dan ujutro rođena je Rebeka. Kada sam se probudila nakon operacije, morala sam pitati u koliko sati je rođena, iako mi je to nebitno. Rekli su mi – u 8:38 – a ja sam pomislila: Rimljanima 8:38 – „Ništa nas neće odvojiti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu!“

pizap.com15343333104661

 

Nakon operacije pa do kraja njegove smjene, doktor me je tri puta došao pitati kako sam i trebam li što. Napominjem da se radi o javnoj bolnici u Hrvatskoj. Nisam još nikada čula da je doktor u bolnici toliko brižan i da obilazi pacijenta nakon operacije.

Poslijepodne, kad sam se ja razbudila i kad je došao moj muž, rekli su nam da je beba bila omotana pupčanom vrpcom oko vrata, tijela i noge. Vjerojatno se ne bi niti rodila živa da doktor nije odlučio napraviti carski rez.

Još prije godinu dana, nadala sam se da te bebe nikada neće niti biti, no njen se Stvoritelj pobrinuo da se rodi… živa, zdrava… savršena!

Hvala Bogu koji čini neizmjerno više no što mi možemo zamisliti i moliti!

pizap.com15343321637941

 

autor: Marina Pintar