Mama, brineš li?

Na početku, napomena – iako u naslovu stoji “mama”, ohrabrenje je za sve koji se bore s pretjeranom i tjeskobnom brigom, ali iz perspektive mame koja se ovih dana osjećala zabrinuto, a doživjela utjehu i mir koji samo Gospodin može dati…


Možda se pitaš što još možeš učiniti za svoje dijete da bi bilo sigurno i da bi mu bilo dobro u ovoj školskoj godini… Možda imaš malo dijete koje ide u vrtić? Možda će mu ovo biti prva godina u vrtiću? Možda će mu biti prva školska godina? A možda će biti ove godine maturant? Kako god – nemoj brinuti! I sada misliš možda – lako je to reći, napisati… Ali nemoguće provesti.
Znaj da sam “u tvojim cipelama” i ja, i znaj da sam strašno se brinula, pitala se činim li dovoljno, što još mogu, trebam… pa tko će ih zaštititi ako ne mi, majke, roditelji???
Ali ipak, sva ta razmišljanja, nastojanja, akcije … nisu mi donijeli mir. Naprotiv, osjećala sam se sve gore i gore. Iako sam Kristova, predala sam svoj život Njemu davno, ipak sam brinula – i konačno, po Njegovoj milosti, danas sam spoznala… Najviše i najbolje što mogu za svoju djecu učiniti na početku i ove školske godine, to je – predati njih, predati sve brige, predati svu situaciju u kojoj se nalazim, Njemu u ruke. I sada se to čini tako jednostavno, osnovno, temeljno…ali ponekad postanemo slijepi, kratkovidni i mislimo da On traži nešto više i nešto drugo od nas.
Postanemo “borci za neka prava”, iako znamo da On to nikada nije činio… On je odustao od svakog prava – i sve predao Ocu u ruke.
I dok sam večeras nakon dugo vremena, na glas sve Njemu predavala i ponovo ispovijedala svoju vjeru – da je On dovoljan i da je sve pod Njegovom kontrolom, obuzeo me nevjerojatan osjećaj lakoće i mira. I to je zaista samo Njegov dar. Predivan dar koji možeš uzeti s Njegovog križa, odloživši sve brige, neizvjesnosti, strahove i probleme.
I možda te ni ove napisane riječi neće osloboditi brige, ali Isus hoće! Ako Mu dođeš iskrenog i otvorenog srca, spremna čuti ono što ti On želi reći, onda ćeš na neki način doživjeti upravo ono što svakom umornom i zabrinutom srcu On želi dati – mir i slobodu od svake tjeskobe.


I zato, draga mama, nemoj brinuti – Njemu vjeruj i On će sve izvesti na dobro.

Zahvalnost, radost, mir

Jesmo li dovoljno svjesni da radost ne ovisi o tome koliko imamo, koliko uživamo, je li nam sve posloženo onako kako želimo?

Da, radost naših srca uopće ne ovisi o tome.

Ali zato često ovisi o tome KOLIKO SMO ZAHVALNI.

Možemo imati puno toga, ostvariti, postići, dosegnuti, pa skoro savršene okolnosti imati, ali… s obzirom da nikada ne može biti baš sve savršeno, uvijek će faliti bar nešto do savršenstva. I ukoliko onda gledamo u to što nemamo, umjesto da budemo zahvalni za ono što imamo, RADOST gubimo.

S druge strane, ako i nemamo puno, ali smo zahvalni za ono što imamo, RADOST će prebivati u našim srcima.

Dakle, ZAHVALNO SRCE JE RADOSNO SRCE.

Isto tako, nezahvalno srce je srce bez radosti… ali, i bez mira.

Moram priznati, iskusila sam oboje. Kada nisam bila zahvalna za sve ono što mi je Gospodin u svojoj milosti, ljubavi i dobroti darovao, nego sam skrenula svoj pogled na ono što mi nedostaje, skliznula sam u nezahvalnost, a posljedično i u tugu, i u nemir.

Izlaz je uvijek bio u POKAJANJU.

Nezahvalnost je grijeh, i to grijeh koji ranjava nas same, naše bližnje, a i odvaja nas od Gospodina. Zato, ako se ne osjećaš radosno i nemaš mir, ispitaj svoje srce – čuči li u njemu nezahvalnost?

Uvijek možemo odabrati kako ćemo gledati na svoj život, na okolnosti u kojima se nalazimo – sa zahvalnošću (pa makar i za ono malo) ili s nezahvalnošću (pa makar gunđali i zbog nečeg malog što nam fali). I tako sami odabiremo, hoćemo li biti radosni ili žalosni, hoćemo li imati mir ili nemir…

Neka nas Gospodin probudi i da nam Njegov pogled – da vidimo sve ono dobro koje nam daje, da budemo Njemu zahvalni i u Njemu radosni i mirni.

Neka nam nezahvalnost ne zarobi srce i ne pokrade nam radost i mir, koje Gospodin želi da uživamo.









Slika

Previše blagoslovljena da bi bila pod stresom

preview

Kao mama troje djece, često sam se doživljavala kao pod stresom. A onda, kao niotkuda, pojavila se rečenica: “Previše blagoslovljena da bi bila pod stresom”. I kao da mi se upalila lampica – pa da, jesam li ja uopće svjesna da je Bog izlio tolike blagoslove u moj život, a zašto onda gledam na sve to kao na stres?!? I stvarno, promjena perspektive toliko puno znači. Sve ovisi o tome iz kojeg kuta nešto gledaš. A meni je tada Gospodin ponudio Njegovu perspektivu, zapravo jedinu ispravnu… I dalje su okolnosti ostale iste, i dalje imam teške situacije i teške dane, ali onda se sjetim – čekaj, nema razloga biti pod stresom … previše si blagoslovljena da bi bila pod stresom! I odjednom stav zahvalnosti za sve ono divno i dobro koje On daje, rastjera crne oblake umora, zabrinutosti, neizvjesnosti….

Mi služimo dobrom nebeskom Ocu, izlio je tolike blagoslove na nas, zahvaljujemo Mu na tome… Uvijek možemo izabrati i onaj drugi stav – mrmljanje, prigovaranje, žaljenje, samosažaljevanje – ali od toga nam stvarno neće biti bolje.

Ako samo malo zastaneš i pomisliš, koje je to blagoslove Gospodin baš na tebe izlio, vidjet ćeš da ih zaista ima mnogo. Raduj se, zahvaljuj i… odbaci stres! 

potpis

Prljave ručice i voda koja ih pere

img

Kao što sam već pisala o tome, vjerujem da Gospodin želi s nama imati blizak, osobni odnos, odnos Oca i djeteta. Vjerujem da želi da Ga osobno poznajemo, kakav je On, koje su Njegove misli, kakvi su Njegovi planovi, obećanja… I to je zaista odnos s Njim za kojim i ja čeznem. I zapravo, jedna od velikih uloga Duha Svetoga je upravo i to da nam otkriva kakav je Otac, da nas uvodi dublje i dublje u istinu, da upoznamo svu širinu, i duljinu, i dubinu, i visinu Njegove ljubavi prema nama!

I tako… dok sam jutros nakon doručka prala ručice svojoj maloj skoro dvogodišnjoj djevojčici koja, usput rečeno, sve voli sama raditi, pa tako i jesti kremasti kolač, odjednom sam u toj slici vidjela nešto što mi želi Duh Sveti pokazati. Zapravo, već neko vrijeme razmišljam o tome koliko želim biti sličnija Isusu, a još uvijek mi se čini da sam daleko od toga da Mu sličim. I znam da On skida s mene svu moju nepravednost i daruje mi svoju savršenu pravednost i svetost. I zahvalna sam silno na tome! No, kao da to još nije bilo zaista otkriveno mome srcu – kao da je to znanje bilo samo na razini uma, ali ne i u srcu.

Dok sam jutros prala te male jako upraljane ručice, vidjela sam koliko je puno puta trebalo nanijeti na njih vodu – voda je svaki put učinila ih malo čišćima, ali još uvijek su se vidjeli tragovi čokolade, mrvica biskvita… i kako sam ja svojim rukama nanosila vodu na njih, na mojim rukama je ostajalo to što sam s njenih skidala vodom. I odjednom vidim sliku – pa tako djeluje Isusova pravednost u mom životu, On me sve više preuzima i na sebe preuzima moju nečistoću, a na meni ostavlja tragove svoje čistoće, pravednosti, svetosti… I što više se ja Njemu predajem, dajem da me On preuzima, to više malo-pomalo postajem Njemu slična.

Da, proces je to i moram Mu prepustiti da On u svoje vrijeme dovrši svoje djelo u meni. A obećanja imam: „Siguran sam da će Bog, koji je započeo dobro djelo među vama, to djelo i dovršiti do dana kad se Isus Krist vrati.“ (Filipljanima 1:6)

„Neka vas sam Bog, izvor mira, potpuno posveti i neka cijelo vaše biće—duh, dušu i tijelo—očuva besprijekornima za dolazak našega Gospodina Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas je pozvao. On će to i učiniti.“ (1 Solunjanima 5:23-24)

Da nema ovoga, bila bih puno puta obeshrabrena samooptužujućim mislima nakon svakog mog pada. A sada, mogu se boriti protiv toga mačem – Božjom Riječi. Ovaj put, zahvaljujući Duhu, to za mene postaje rhema riječ – otkrivenje mome srcu, živa riječ koja mijenja… Tako sam danas još malo više upoznala svoga Oca i nadam se da će vas ovo svjedočanstvo potaknuti i ohrabriti da Ga i vi tražite više i više upoznati, da možete s Njim biti u tom bliskom zajedništvu kroz Duha Svetoga.

img

 

potpis

Kako je Bog promijenio moje planove i stvorio Rebeku

Još jedno predivno svjedočanstvo Božje ljubavi i milosti u životu jedne mame, koja je podijelila s nama svoju priču o rođenju njezine kćeri. Neka bude proslavljen Bog koji izvodi sve na dobro onima koji Ga ljube.

*****

Unazad nekoliko mjeseci često viđam reklamu za personaliziranu slikovnicu “Kako je beba došla na svijet”.

U jednom trenutku pomislila sam da bi bilo lijepo napisati istinitu priču o tome kako je beba došla na svijet, a onda sam i pročitala jednu takvu priču. Moja je imenjakinja napisala priču o tome kako je njena kći došla na svijet. Predivna, istinita priča o Božjoj vjernosti, providnosti i dobroti.

Takva je i priča o rođenju moje kćeri. Još prije više od četiri godine, nakon rođenja moga sina, odlučila sam da neću imati više djece. Nedostatak sna, dojenačke kolike i neke druge okolnosti, uvjerile su me da je majčinstvo ipak malo prevelik zalogaj za mene. Nisam željela više djece.

A onda, oko 3. rođendana mog sina, počelo me “progoniti” pitanje: a što je Božja volja? Što ako nam je Bog htio dati još djece? Od pomisli na malu bebu, uhvatila bi me tjeskoba, iako se moj muž još nadao da će dobiti kćer. Ja jednostavno nisam to željela. No kako mi to pitanje nije dalo mira, znala sam da to moram donijeti pred Boga.

Govorila sam Mu: Ti znaš da ja ne želim više djece, no ja ne znam kakav je Tvoj plan. Ako je Tvoja volja da imamo još djece, daj nam ih, ali ja ne želim. Ako je Tvoja volja da imamo još djece, promijeni moj stav jer ja ih ne želim. Na stotine puta sam izrekla: ne želim! Otprilike pola godine kasnije prestala sam govoriti “ne želim” i bila sam spremna prihvatiti Njegovu volju. Ubrzo sam sanjala da sam trudna i nosim djevojčicu, a par dana kasnije, osjetila sam nekoliko naleta mučnine. Znala sam tada da sam trudna iako je još bilo prerano za test.

Trudnoća je prolazila dobro, a moj je doktor nekoliko puta spomenuo kako misli da će se i ova beba roditi carskim rezom. Trudnoća je odmicala, a ja sam sve više razmišljala o porodu i sve više me bilo strah. Molila sam za doktore i medicinske sestre bolnice u kojoj će biti rođena moja kći. Na prvoj kontroli u bolnici, primio me novi doktor. Bio je brižan i temeljit, no tada nije htio pričati o porodu već tjedan dana kasnije, na idućoj kontroli. Zamolila sam grupicu vjernih prijatelja da mole za nas, a posebno za doktora, da donese ispravnu odluku. Tjedan dana kasnije, čim sam ušla u ambulantu, rekao mi je: Ja već tjedan dana razmišljam o vama!

Tog trenutka znala sam da nas je Bog stavio u njegove misli i da je donio ispravnu odluku. Šest dana kasnije bila sam u bolnici na pretragama potrebnim prije operacije.

Sljedeći dan ujutro rođena je Rebeka. Kada sam se probudila nakon operacije, morala sam pitati u koliko sati je rođena, iako mi je to nebitno. Rekli su mi – u 8:38 – a ja sam pomislila: Rimljanima 8:38 – „Ništa nas neće odvojiti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu!“

pizap.com15343333104661

 

Nakon operacije pa do kraja njegove smjene, doktor me je tri puta došao pitati kako sam i trebam li što. Napominjem da se radi o javnoj bolnici u Hrvatskoj. Nisam još nikada čula da je doktor u bolnici toliko brižan i da obilazi pacijenta nakon operacije.

Poslijepodne, kad sam se ja razbudila i kad je došao moj muž, rekli su nam da je beba bila omotana pupčanom vrpcom oko vrata, tijela i noge. Vjerojatno se ne bi niti rodila živa da doktor nije odlučio napraviti carski rez.

Još prije godinu dana, nadala sam se da te bebe nikada neće niti biti, no njen se Stvoritelj pobrinuo da se rodi… živa, zdrava… savršena!

Hvala Bogu koji čini neizmjerno više no što mi možemo zamisliti i moliti!

pizap.com15343321637941

 

autor: Marina Pintar

 

Priča s poroda… ili priča o velikoj vjernosti Božjoj

Prije skoro tri tjedna došla je na svijet moja djevojčica Pia.

Točnije rečeno, Gospodin ju je pozvao i iznio na svojim rukama na ovaj svijet.

Zaista želim svu slavu i hvalu dati Njemu ovim svjedočanstvom Njegove vjernosti i ljubavi !

Trudnoća u 41. godini moga života nije bila moj, ni suprugov plan… Već odavno su bile iza nas neprospavane noći zbog bebe, pelene i sve ostalo vezano na tu temu. Uživali smo u svoja dva sina, jednom 13-godišnjaku i jednom 9-godišnjaku, zahvaljivali Bogu za njih i uz Božju milost upućivali ih na Božji put.

No, Gospodin je imao još jedan divan blagoslov u planu za nas – i kada smo saznali za trudnoću, nakon početnog šoka i raznih pitanja (Prepuštanje Božjim planovima za nas), prihvatili smo radosno i s pouzdanjem u Njega taj dar iz Njegove ruke.

Trudnoća je prolazila iznimno dobro i bez nekih većih poteškoća. Osjećala sam se izvrsno i baš sam uživala – kao da sam prvi put trudna!

Kako je vrijeme odmicalo i približavao se očekivani termin poroda, počela sam razmišljati o samom porodu i svakako sam željela da i ovaj porod bude kao moj drugi, na prirodan način. Naime, prvog sina sam rodila carskim rezom jer je bio na zatku, krupna beba, moja prva tudnoća i uz to, imam operiranu kralježnicu. S obzirom da sam drugog sina rodila bez carskog reza, prirodnim putem, znala sam da je oporavak puno brži nakon takvog poroda i htjela sam ponovo takvo iskustvo… da dijete mogu dočekati budna, svjesna i odmah ga primiti k sebi (što naravno nije moguće uz opću anesteziju, kojoj sam ja morala biti podvrgnuta pri carskom rezu).

U 32. tjednu trudnoće, moja je liječnica ustanovila da je bebica još na zatku, uz ohrabrujuće riječi kako još ima vremena da se okrene na glavicu. Suprug i ja smo počeli moliti da se zaista i okrene »u pravilan položaj« i da mogu »normalno« roditi. Obavijestili smo i neke najbliže prijatelje, braću i sestre, neka mole s nama za to.

Ipak, na UZV- pregledu u 36. tjednu bebica je i dalje uporno sjedila u mojoj utrobi, još uvijek nije bilo priželjkivanog okreta na glavicu… U duhu sam osjetila da mi Gospodin govori: »Prepusti sve u moje ruke. Vjeruj mi. Traži samo moju volju, a ne da se dogodi ono što ti misliš da je najbolje. Ja znam svoje planove i imam najbolje za tebe… »

Po Njegovoj milosti, nastavili smo moliti samo za Njegovu volju – ne više za ovo ili ono konkretno… shvaćajući da je On onaj koji ima potpuni uvid u sve, a ne mi… i da Mu možemo potpuno vjerovati.

Dakle, u miru sam čekala razvoj situacije. Hm, ponekad već i s tolikim uzbuđenjem da vidim kako će Bog sve izvesti!

Na pregledima u 37. i 38. tjednu , svi doktori koji su me pregledavali složili su se da će zbog bebinog stava zatkom i ostalih indikacija koje imam, biti potrebno izvršiti planirani carski rez. Predviđeni termin poroda bio je 15.7.,  a 10.7. otišla sam još obaviti neke krvne pretrage i dogovor s anesteziologom. Dakle, to jutro bilo je malo više hodanja i nisam obraćala baš pažnju na trudove, koje sam već i dulje vrijeme prije toga osjećala i znala sam da su samo pripremni trudovi, a ne oni pravi za porod.

Ipak, oko 12h tog dana primijetila sam da se trudovi javljaju već u pravilnim razmacima i da su dosta jaki – na svakih 2o minuta jedan… Bilo je već i vrijeme ručka, ali odlučila sam da ću ga ja preskočiti pa čim suprug i mlađi sin završe s ručkom (stariji sin je bio na kampu), želim otići na pregled u trudničku ambulantu da se vidi što se ipak događa. Ručak sam preskočila jer sam pomislila da ako slučajno krene taj dan porod carskim rezom, onda zbog opće anestezije moram biti bez jela minimalno 6 sati prije operacije.

Iza 14h stigli smo suprug i ja u trudničku ambulanu, ali tamo više nije bilo nikoga i sestra nas je uputila u rađaonicu. I dalje sam mislila da ću tada obaviti samo UZV i CTG pa se vratiti doma i možda kroz dan-dva otići na planirani carski rez.

Međutim, kada su me stavili na CTG (uređaj za praćenje trudova i otkucaja bebinog srca), moji su trudovi bili već oni pravi porodni, na svakih 5 minuta… Dakle, porod je već prirodnim putem uznapredovao. Dok sam tako, priključena na CTG, pola sata ležala i prodisavala sve jače trudove, suprug je bio uz mene i zajedno smo molili, blagoslivljali još nerođenu Piju, predavali sve Gospodinu u ruke.

36872544_1973421719374994_8494244619020664832_n (1)blog1

Kada je u tu sobu ušao dežuran liječnik, rekla sam mu da imam već dogovoren carski rez ukoliko se beba nije okrenula na glavu. On je samo poprilično grubo odgovorio da će o načinu poroda ipak on odlučiti. Pitala sam ga je li spreman preuzeti odgovornost na sebe, iako su već četiri liječnika prije njega nakon pregleda i svih indikacija odlučila da je potreban carski. Da skratim, ipak je odlučio ne preuzeti odgovornost i slijediti procjene svojih kolega liječnika.

Tako su me počeli pripremati za operaciju. Taj dan bila je iznimna gužva u rađaonici i nekako kao da je sve išlo za tim da mi oduzme mir i unese neku paniku – bolovi su bili sve jači i jači, a ja sama ležim u predrađaonici i čekam da me odvezu u operacijsku salu. To čekanje činilo mi se jako dugo … ali jedna misao odzvanjala mi je u srcu: »Pa ja sam Njegova… u Njegovim sam rukam što god bilo… nema razloga za brigu… » I dalje opet prodisavanje trudova… i konačno odvoze me u operacijsku salu. Tamo me dočekuje iznimno ljubazan anesteziolog i razgovara sa mnom, postavlja razna pitanja, daje neke upute i … polako padam u san.

Budim se i naravno, odmah pitam je li sve u redu s bebom. Anesteziolog potvrđuje da je sve u redu i to mi stavlja već prvi veliki osmijeh na lice.

Nakon nekog vremena, voze me kroz hodnike do sobe i negdje na putu primam prvi put na sebe svoju djevojčicu – maleno, dragocjeno Božje biće. Isto tako, na putu do sobe susrećem i svog supruga i mlađeg sina, koji prate mene i Piju u sobu. Naši prvi zajednički trenutci, ispunjeni zahvalnošću našem Bogu i velikom radošću… iako nam tada nedostaje naš najstariji sin Tin, koji je u to vrijeme bio na tinejdžerskom kampu u Sloveniji.

36910240_1973422692708230_448464116927954944_n (1) (1)

Čim smo ostali malo sami, suprug mi govori što mu je rekao liječnik koji me operirao. Otprilike citiram: »Možete biti sretni što su vam supruga i kći ostale žive… što je sve dobro završilo… Došli ste u zadnji tren. Imala je napuknutu maternicu na dva mjesta… Da je porod dalje napredovao prirodnim putem, maternica bi se skroz raspuknula i izgubili biste ih obje. I ne planirajte više djecu!«

Suprug je nakon njegovih riječi ostao šokiran, ali i duboko svjestan Božjeg vodstva u svemu tome…

Tek nakon dan-dva, i ja sam postala svjesna što smo zapravo prošli s Gospodinom i koliko je velika Njegova vjernost i dobrota! Njegova ljubav i milost!

Mi nismo znali sve i nismo vidjeli unaprijed, ali On je taj koji sve zna, sve vidi i sve izvodi na dobro onima koji Ga ljube.

Dakle, zato nije bilo potrebno moliti da se dogodi naša volja i da se Pia okrene na glavicu za porod – jer bi tada vjerojatno pukla do kraja maternica…  Njegova je volja bila da ona ostane na zatku pa da idemo na carski rez… i da ostanemo na životu obje! Kako je savršena i dobra Njegova volja za nas i kako se uvijek i u svemu možemo pouzdati u Njega… Predati Mu svaku brigu i primiti od Njega mir – jer On je taj koji nas drži u svojim rukama.

38040894_2006566186060547_7615065496429264896_n (1)blog

Zato uvijek tražimo najprije Kraljevstvo Njegovo i Njegovu savršenu volju za nas – a blagoslovi neće izostati.

Neka bude proslavljeno Njegovo Ime!

38125999_10156757490209345_8976397733568970752_n (1)blog

 

potpis

Prepuštanje Božjim planovima za nas

Zar je moguće da je sutra već 100. dan?

Iskreno, teško mi je za povjerovati, ali moja aplikacija na mobitelu tako kaže – sutra će biti 100. dan moje trudnoće! 😀 Čini mi se da je brzo prošlo tih prvih 100 dana, ali s druge strane, toliko toga se i događalo…

Želim ukratko podijeliti ono najvažnije.

Još krajem ljeta, pitala sam Gospodina, koji smjer On ima za mene,  kamo da se okrenem – osjećala sam kao da sam na nekoj prekretnici… Trebam li se okrenuti aktivnom traženju posla jer su moji dečki sad već veći i mogli bi malo i bez mame … ili Gospodin ima za mene još neki drugi plan…?

Iskreno, bila sam prazna od svojih želja i čeznula sam čuti Njegov glas, ići putem Njegove volje. U jednoj šetnji, stavila sam to iskreno pred Gospoda … i to je bilo to. Život se nastavio.

Osluškivala sam, bilo je nekoliko šansi na vidiku, bar za privremeni posao… razgovarala sam dalje s Gospodinom, čekala…

street-1026246_1920

I jedne kasne jesenske večeri, gotovo pred sam odlazak na spavanje, dobila sam jasnu viziju od Gospodina – na kraju naših života, moj suprug i ja stojimo pred Gospodinom i On nam pokazuje cijeli red djece koja su čekala na nas, a nisu nas dočekala… jer smo mi odlučili da nam je dvoje dosta… I pitanje koje se osjećalo bilo je, kako ćemo odgovoriti na to…

Gospodin ne ide protiv naše volje, dao nam je slobodnu volju, ali to ne znači da svoje životne odluke trebamo donositi sami, bez Njega. Naprotiv, u svojoj slobodi kao Njegova djeca mi trebamo uvijek tražiti Njegovu volju za sve. Shvatila sam da smo, ni ne pitajući za Njegovu volju u tom području, sami postavili prepreku da se ta djeca rode.

Iskreno, bilo mi je teško i jako žao zbog toga. Podijelila sam to sa suprugom i zajedno smo odlučili potpuno se otvoriti Božjoj volji i životu koji On ima za nas.

Već sljedeći mjesec saznala sam da sam trudna. Ipak, osjećaji su bili strahovito izmiješani – od divljenja i oduševljenja kako Bog djeluje, do nesigurnosti, straha, zabrinutosti…

Uslijedila su dva mjeseca borbe – duhovne, duševne i tjelesne. Na pitanja u mojoj glavi – zar stvarno?, pa kako ću ja to sad opet?… – odgovor je uvijek bio – ako je Gospodin dao, On će se za sve i pobrinuti. Posebno sam zahvalna za jednu emisiju na youtubeu, preko koje me Gospodin silno ohrabrio – ne samo mene nego i supruga! Putevi su Njegovi zaista divni i čudesni. ❤

I tako, dan po dan, kroz svakodnevne i cjelodnevne mučnine, stanja iznenadnog umora i pospanosti, stanja hormonalnih promjena i iscrpljujućih promjena raspoloženja, stigao je i dan kada je sve nekako krenulo na bolje. Sada mogu reći da se radujem svakom novom danu i svemu onome što nam Gospodin priprema.

E da, još samo ovo – dvojici naših sinova odlučili smo reći za novost tek negdje oko 10. tjedna, kada prođe ono najkritičnije razdoblje. Budući da ih dobro poznajemo, mogli smo i pretpostaviti njihove reakcije. Stariji će se veseliti, a mlađi ne. Ipak, molili smo da Gospodin pripremi srce i mlađega, kako bi dobro primio vijest.

Jedno jutro, odlučili smo da je stigao trenutak – rekli smo da imamo veliku i lijepu vijest za njih. Stariji je odmah pogodio i jako se razveselio, a mlađi… u nevjerici je gutao knedle dok su mu se oči punile suzama. Ipak, bila je takva situacija da smo mu se mogli dublje i više posvetiti i pokušati saznati što je to što ga toliko muči. Otvorio je svoje srce i rekao ono čega se plašio – da će jednostavno izgubiti nas zbog bebe, da nam on više neće biti tako bitan… U zahvalnosti da nam je mogao reći svoje najdublje strahove, grlili smo ga i ljubili, stalno ponavljajući da njegovo mjesto nitko nikada neće moći zauzeti… i da s dolaskom bebe, mi nećemo imati manje ljubavi za njega, nego se prava ljubav uvijek umnožava i uvijek je ima sve više i više… Primirio se i izgledalo je da će se potruditi prihvatiti. Još istog tog dana, navečer me pozvao da vidim što je našao na internetu. Pomislila sam da je riječ o nekom pojačalu za gitare, koje je već danima skupa s bratom tražio, ali ne… zvao me da vidim kakva kolica za bebu je pronašao! 😀 Pa zar to nije čudo i milost Božja?! Još istog dana, Gospodin je u njegovom srcu učinio veliku promjenu… toliko veliku da sada već s uzbuđenjem i nestrpljenjem čeka na svog malog bracu ili seku ( ne znamo još! 😉 )

Svaki novi dan je zapravo čudo i tako trebamo živjeti – Gospodin uvijek stvara nešto novo… ako smo mi otvoreni za Njegovu volju.

girl-2067378_1920

Pomozi nam, Duše Sveti, da živimo u ovom svijetu kao oni koji mu ne pripadaju jer ne dijele način življenja, ali ljube ljude jer ih i Ti ljubiš. Neka Tvoja ljubav u nama bude više vidljiva svima oko nas.

potpis

Zahvaljivati u svemu?!

waffle-heart-2697904_1920

Protekli smo tjedan proučavale iz Riječi kako je dobro dolaziti pred Gospodina sa zahvalama – zahvaljujući Mu i slaveći Ga jer je On toga dostojan.

Danas sam upravo dobila još jednu lekciju iz zahvalnosti.

Jednu sam stvar dugo planirala, razmišljala kada bi bio najbolji trenutak za to učiniti, priželjkivala da bude baš onako lijepo, idilično, kako sam ja zamislila… Ipak, molila sam i za Božje vodstvo – naravno, pa to rade djeca Božja, zar ne?

I tako, došao je trenutak kada sam se odlučila i učiniti to. Međutim… sve ono kako sam priželjkivala, zamišljala… palo je u vodu! Cijeli moj scenarij.

Prvo me obuzela tuga.

Ali kasnije, Bog mi je nešto predivno pokazao.

coffee-2608864_1920

Čula sam kako mi govori: »Molila si me za vodstvo. Molila si da ja to vodim. I jesam. Vjeruj mi! Nije bio krivi trenutak. Ali upravo je tako moralo ispasti. Ti si gledala samo do jedne točke, ali ja vidim cijelu sliku – i vjeruj mi, ovako je bolje. Da je sada ispalo onako kako si ti željela, poslije bi bilo jako loše. Sačuvao sam te od toga.«

I shvatila sam – kada nisu moji planovi ispunjeni i moje želje ostvarene, to još uvijek ne znači da nemam razloga za zahvalnost. Naprotiv! Moj Otac me vodi, On me drži u svojoj ruci, upravlja mojim koracima… i čuva me od puno toga što ja sada ne vidim. Kako Mu ne zahvaljivati onda u svemu?

Pa On je svesilni, sveznajući, svemogući… i još k tome, pun ljubavi i milosrđa! Pa to znači da je jedino bitno da se vrši Njegova volja za mene, a ne moja!

I kada god se vrši Njegova volja, a vršit će se ako Ga to iskreno molimo, onda ne trebamo strahovati iako će nam možda na početku biti nejasno i teško… Ali baš onda, zahvaljujmo Mu!

Jer sigurno je jedno – On nas ljubi i ima najbolje za nas. Pa iako je to puno puta zapakirano u neke neprivlačne pakete, vjerujmo Mu. I zahvaljujmo!

potpis

Odjevene snagom i dostojanstvom, smijemo se… otpuštamo i odmaramo se u Gospodinu

model-2301623_1920
Danas smo završili proučavanje “Odmor i otpuštanje” s Dobro Jutro Djevojke.
Možda su i neke(i) od vas pratili, sudjelovali… pa bih voljela da podijelimo iskustva. 🙂
Meni je bilo zaista na blagoslov jer sam kroz 4 tjedna, iz dana u dan, upijala istinu iz Božje Riječi o tome koliko nas Bog želi odmoriti, koliko nas želi u svojoj prisutnosti, koliko želi da upijamo Njegovu savršenu ljubav i mir, da bi to stalno bilo u nama – kroz što god da prolazimo.
Da se toliko napijemo te žive vode, da više nikada ne žeđamo…
ODMOR I OTPUŠTANJE – odmaranje u Njemu i otpuštanje svega suvišnog… svakog tereta, svakog jarma koji nije od Njega, svakog straha.
I da, samo ako čvrsto usmjerimo svoj pogled na Njega, ako “zalijepimo” svoje oči na Njegove, tada poprimamo Njegov pogled, Njegove oči! I tada smo odjevene SNAGOM I DOSTOJANSTVOM. I smijeh je ne samo na našim usnama, nego i u našem srcu – stalno. Ne bojimo se sutrašnjice, ne bojimo se budućnosti ni prošlosti. Ne bojimo se nikoga ni ničega jer znamo da naš Kralj vlada – i u svemiru, i u našem srcu.
I onim što primate od Gospodina, ohrabrite još nekoga. Napišite svoje iskustvo, svoju molitvu… ili podijelite ohrabrenje koje ste sami primili.
Inače, svaki dan kroz ova protekla 4 tjedna slala sam kratke ulomke iz knjige “Odmor i otpuštanje”, od Courtney Joseph, u nekoliko Viber grupa – dijelila sa sestrama i braćom. Toliko smo svi potrebni odmora u Gospodinu! Zato vas potičem da dijelite i vi. Možda neće biti baš tog dana za svakoga ta Riječ, ali za nekoga i hoće.
Sijmo dok je vrijeme sjetve! ❤
potpis

DVOSTRUKI ROĐENDAN

Danas mi je prilično poseban dan – dvostruki rođendan!

DSCN8235

Kao što već znaju moji najbliži… na današnji dan prije 41 godinu došla sam na ovaj svijet. Ali malo njih zna da sam se na taj isti dan, samo prije 15 godina, rodila ponovno za Kraljevstvo Božje od vode i Duha. Imala sam takvu povlasticu da svoj duhovni rođendan slavim istog dana, kao i tjelesni. Ma dobro, nije to sad ni najavažnije… ali, eto, baš mi je fora. Ljudi čestitaju obični rođendan, a ni ne znaju da slavim onaj još važniji. 🙂

PicMonkey Collage

Zato bih rado danas iskoristila priliku i rekla nešto o tome.

Uobičajena je “praksa” u našem narodu da se male bebe krste, čim navrše koji mjesec života ili možda godinu dana. Tako je bilo i kod mene. Rođena sam i odgajana u “dobroj katoličkoj obitelji”. Nisu to bili samo povremeni odlasci u crkvu na Božić, Uskrs i još koji veći blagdan… nego svake nedjelje, a u jednom periodu života i svakodnevni.

Da, mogla bih reći da sam rasla tražeći uvijek nešto dublje, neki smisao u svemu … smisao života. Još u ranim tinejdžerskim godinama pitala sam se “zašto” i “čemu” sve to… Rodimo se, rastemo, idemo u školu, trudimo se… možda se i zaposlimo, uđemo u brak, dobijemo svoju djecu, onda gledamo kako oni rastu, idu u školu, trude se… i ako je sve u najboljem redu, začas smo već stari ljudi koji – eto, čekaju smrt?!? Čemu sve to? I još ako je život težak, ako ne ide baš sve nekim normalnim tijekom… pa čemu sve to?

I baš u tim mojim pitanjima, iskrenim traženjima, dogodilo se da je odgovor našla moja sestrična. Za vrijeme jednog našeg druženja, počela mi je pričati o Isusu. Ali pričala je o Njemu kao o svom najboljem prijatelju, ali i s divljenjem kakvo zaslužuje samo Bog i Stvoritelj svega. Onda me zapitala – pa vjeruješ li ti da je On i danas, upravo sada živ? Iskreno, iako sam s mamom i bratom odlazila u crkvu i redovito na župni vjeronauk, još nikada prije nisam sama sebi postavila to pitanje – vjeruješ li zaista? I dok smo tako pričale, dok sam slušala njezino uzbuđeno i radosno svjedočenje o životu sa živim Bogom, odlučila sam jasno i glasno odgovoriti na to pitanje – najprije sebi i Njemu. Sve je odjednom dobilo smisao – da, stvorio me On iz ljubavi i za ljubav.

“Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve. Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas.” (Djela apostolska 17:24-27)

I trajalo je još dosta vremena to moje ispipavanje i traženje. Tog ljetnog popodneva dogodio se prvi korak. A svako putovanje mora započeti prvim korakom. I možda bi predugo trajalo kad bih opisivala sve etape kroz koje sam prolazila od tada, ali Gospodin je tako strpljiv i pun milosti za nas. I jednog drugog ljeta, nakon dosta godina od tog prvog koraka, pokazao mi je kroz svoju Riječ, kroz Bibliju koju sam ljubila svim srcem, iako nisam puno puta razumjela, pokazao mi je što je Njegova volja – potvrditi krštenjem da Njemu pripadam.

“Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš? Ali mu Isus odgovori: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!” Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!” (Matej 3:13-17)

Tada mi je ovaj dio Božje riječi jasno zasvijetlio. Ako je Očeva volja bila za Isusa da krštenjem potvrdi svoje pripadanje Njemu, onda je to primjer svoj djeci Božjoj.

U nekoj dobi kada smo svjesni što vjerujemo, svatko za sebe osobno donosi tu najvažniju odluku, i u javnosti potvrđuje pripadnost Gospodinu. Da, moje novo rođenje u Duhu dogodilo se već prije ovog čina – kada sam spoznala da sam bez Njega izgubljena i da bez Njega nema niša smisla, kada sam Ga zazvala u iskrenom pokajanju – ali uzimam taj datum kao trenutak javne objave i kao svoj “novi rođendan”. Eto slučajno se dogodilo da je bilo baš na moj 26. (obični) rođendan.

Od toga je dana, dakle, prošlo već 15 godina… još malo pa i punoljetnost u Kraljevstvu Božjem! 😉

Divno je biti Njegovo dijete – usvojeno u Njegovu obitelj, ljubljeno, dragocjeno, prihvaćeno, zaštićeno, pozvano, poslano… u ovaj svijet drugima naviještati Njegova silna djela i Njegovu ljubav. Hodati iz dana u dan, držeći Njegovu ruku, slušajući Njegov glas …

“Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.” (Efežanima 2:10)

heart-1776746_1920

Znati odgovor zašto živim, zašto sam stvorena, za mene je bilo jako važno – saznala sam odgovor zbog Njegove ljubavi, a nalazi se upravo u prethodnom biblijskom retku. Nije to bila informacija samo… više transformacija! I zato sve što jesam i sve što činim (ono dobro kojeg malo ipak ima 😉 ) dolazi od Njega, po Njemu i za Njega. Cilj mi je da što manje ima mene, a što više Njega – to ne znači da ja kao osoba nestajem ili nisam bitna… jer sam Njemu itekako bitna… ali znači da sam u svojoj tjelesnosti, sebičnosti umrla, a nanovo rođena po Njegovom Duhu. I zato želim da ima što manje te moje tjelesnosti (“… ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete…”, Rimljani 8:13). To je razlog zašto sam sve do sada ustrajala u odluci da ne govorim javno tko stoji iza ovog bloga Smisao života, kao i iza Fb stranica Smisao života, Mame u molitvi, U molitvi za brak. Misleći da je bolje da što manje ima mene… Jer i tako, prava je istina da iza svega toga stoji On – On me pozvao u to, kao u djelo ljubavi koje je On unaprijed pripremio da u njemu živim.  Isto tako, prije otprilike 4 godine, počela sam služiti u službi za žene Dobro jutro djevojke, koju je kod nas u Hrvatskoj pokrenula Rosilind Jukić, prema Good Morning Girls. Ta služba bila je i još uvijek jest meni osobno velik blagoslov jer me još više uvela u svakodnevno i predano čitanje Riječi Božje – bez koje nema rasta u duhovnom životu. I tako naš Bog radi – nas blagoslivlja i čini nas blagoslovom za druge.

Znaš li da ima poseban plan i svrhu za tvoj život? Nisi slučajnost. On te želio još dok si bio/bila u utrobi majke. I ima plan za tvoj život. Kao prvo, želi te spasiti za vječnost – taj predivni, neprocjenjivi dar spasenja želi dati i tebi. Na tebi je samo da uvidiš i priznaš da trebaš Spasitelja, a to znači i da priznaješ svoju grešnost. Tada Ga zazovi i On će Ti se objaviti. A kasnije… dok rastemo u Njemu, odnosno On u nama… tada prepoznajemo i da nas zove da Mu služimo. Za svakoga On ima posao! Ali taj posao ispunja radošću i mirom, neopisivim veseljem … jer znaš da služiš Kralju kraljeva.

Danas, na svoj 15. duhovni rođendan, želim to dati u javnost jer mi se čini prikladnim da kao rođendanko dam svu slavu i hvalu Onome koji me pozvao i osposobio. To nije moje djelo, to je djelo Njegove ljubavi i način na koji On želi da Mu služim. To je Njegov dar meni, koji ja proslijeđujem svima koji ga žele.

Pa, slobodno se okoristite i neka vam bude na blagoslov! ❤

potpis