Nevolje i u njima skriveni blagoslovi

Ovih prvih proljetnih dana proživljavala sam neka teška stanja, što od fizičke boli, što od nemoći i ovisnosti o drugima, što od tuge da ne mogu biti ono što želim za svoje najbliže.
Ukratko, neka gripa u suradnji s anginom pritisnula me na krevet i dva dana ni pomaknuti se … !

Dok sam kao u nekom polusnu slušala događanja oko mene, nisam imala snage ni reagirati na njih.

Stariji sin već od prije tjedan dana bolestan, ali sada još uvijek potreban njege, pomoći, terapije, a mlađa kćerkica prepuna energije i zaigranosti, u čudu gleda što se s mamom događa da je samo na kauču. Najstariji sin se dobro drži, ide za svojim obavezama, a suprug preuzima sve na sebe koliko god može. U nekom trenutku i najmlađa dobije visoku temperaturu i bolno uho i želi se pridružiti mami na kauču. S jedne strane, to kao da malo olakša opći kaos za supruga, ali s druge strane, poveća se zabrinutost…

On iz noćne smjene ni ne ide spavati nego nastavlja s obavezama, odlazi k liječniku po recepte za nas, pokušava nešto i skuhati, održati koliko-toliko neku funkcionalnost obitelji.

Dakle, ta dva dana činila su mi se najduža u životu i da mi je netko prije rekao da ću moći dva dana provesti ležeći s troje djece, ne bih vjerovala.

Uglavnom, pred kraj drugog dana, u meni se počela javljati ljutnja na tu bolest koja se spustila na nas.
Pomislila sam: “Pa zar to stvarno moramo prolaziti?! Želi li me Bog nečemu u ovome i naučiti? To sigurno da. Ali ne želi li On i da s vjerom molimo za ozdravljenje čudesno, natprirodno, da se On proslavi u svemu, a mi izađemo kao pobjednici? Pa nije li i zato podnio sve ono na križu?”

I u jednom trenutku zovem muža: “Molim te, dođi odmah i moli za mene, sve si već učinio, ali još nisi stavio ruke na mene i molio…”
I dok mi objašnjava kako se sigurno već i molio da ozdravim, ja ipak jedva čekam da se upravo sada ponovno moli i stavi ruke na mene jer…kao da vidim da je to već na putu, ali stići će kada bude tako s vjerom i molio.
I ništa, pomolio se on, a ja sam nastavila ležati … još nekih 3-4 sata.

A onda navečer, osjećam da mi se lakše ustati i krećem polako, ali sigurno. Vidim, treba ovo počistiti, treba ono pospremiti, a mogla bih i veš polako staviti u perilicu … Muž ide za mnom i govori: “Pa šta je tebi?! Pusti sad sve to…” Ali ja osjećam da mogu i veselim se tome!

O, slava Tebi, Isuse! Kako si divan i velik! Samo s Tobom preskačemo sve zidine!

I tako je osjećaj koji gripa ima (teška glavobolja, malaksalost, visoka temperatura, bolovi u cijelom tijelu) potpuno nestao za dva dana, jedino je još grlo bolno i otečeno, ali i to prolazi…

Slušajući kako ova gripa obori ljude na cca 6-7 dana u krevet, a i kod sina vidim da je tako, onda ovo moje ozdravljenje nakon samo dva dana, mogu zaista nazvati nadnaravnim i dati svu slavu mome Gospodinu!

Da, nije loše naljutiti se na zlo i suprotstaviti mu se u moćnom Isusovom Imenu! ❤️ Svako Božje dijete ima pravo na to jer mu je to pravo Njegov Spasitelj Isus Krist dao!

A bonus na sve to je još i dobar muž, koji se baš pokazao u ova dva dana nevolja. 😊 Čak mi je i proljeće malo unutra donio! 💕

Slava našem Gospodinu za sve!

SILNA JE LJUBAV NJEGOVA … (Psalam 117)

Silan i velik je naš Bog! Divna je Njegova ljubav u našim životima!

Mi idemo iz dana u dan, ponekad više, ponekad manje svjesni toga…

Ali onda se ponekad dogode neke stvari koje su kao da je On uzeo mikrofon i na najjače nam rekao koliko nas voli i koliko smo sigurni u Njemu i s Njim.

Tako i tog popodneva.

Preslagivala sam neke stvari iz ormara i leđima bila okrenuta svojoj četverogodišnjoj djevojčici. Pia je skakala po bračnom krevetu u toj spavaćoj sobi, kao i puno puta ranije. Iako je nisam gledala, čula sam da se igra. Odjednom… okrenem se – i šok! Vidim kako mi dijete visi, obješeno na uzicu za potezanje zastora!

Ne sjećam se uopće kako sam istog trenutka već bila do nje i oslobodila je te uzice oko vrata, na kojoj je njeno cijelo malo tijelo visjelo. Kako je bila skroz stegnuta oko vrata, ona nije mogla ni zvati ni bilo što drugo. Naime, nekako se dogodilo da joj je ta uzica završila oko vrata, još dok je stajala na radijatoru…a već idućeg trena se nekako poskliznula i izgubila oslonac za noge te ostala visjeti. Uzica je bila čvrsta, plastična i nije pukla pod težinom njenog malog tijela.

Dakle – što bi bilo da se ja tog trenutka nisam našla u toj sobi s njom i da se baš tada nisam okrenula prema njoj??? Dovoljna bi bila minuta…

Ali!! Naš Bog je silan Bog i divna je ljubav Njegova u našim životima!

Oslobođena te uzice, ona je od straha i šoka samo još dugo skupa sa mnom, u mom krilu plakala … i zahvaljivale smo Gospodinu što je On bio i uvijek je u kontroli.

Koliko god htjeli, mi roditelji nismo. Koliko god mislili da možemo svoju djecu sačuvati – mi ne možemo.

Ali, može Onaj koji je vjeran Bog i čija smo mi djeca.

Dovoljno je blagoslivljati našu djecu u Imenu našeg Gospodina Isusa Krista i svakodnevno ih stavljati pod Njegovu zaštitu – i oni će tada biti sigurni.

Ovo svjedočanstvo pišem i sebi i vama, kao trajan podsjetnik na Njegovu vjernost, ljubav, milost…

Danas, tjedan dana nakon tog događaja, ta ista moja djevojčica odjednom počinje govoriti kao neku svoju propovijed – ničim izazvana, rekla bih to tako…

A možda baš zato. Bog ima svoj divni, savršen plan za svakoga od nas – pa tako i za nju. I neprijatelj ga neće uništiti.

Jer naš Bog je silan i velik! I divna je ljubav Njegova u našim životima!

Prilažem vam i video od danas, to je ˝samo˝ nekih 13ak minuta njezinog neprekidnog govora, koji sam uspjela snimiti, a inače je sve skupa trajalo bar 30ak minuta. Da, možda će nekome djelovati kao njena igra, ali djeca kroz igru žive – a ovo je baš život koji joj je darovan rukom nebeskog Oca! ❤

KAMENČIĆI NA PUTU I ISKRICE NA NEBU

Svaka mama, a posebno mama koja je 24h/dan “samo i uvijek mama”, ima svakoga dana puno svakakvih situacija sa svojom djecom – i teških, i lijepih! Odlučila sam za sebe zapisivati one lijepe – tako da moje oduševljenje i zahvalnost ipak dulje traju. Za sebe… A možda i neku od vas potaknem na nešto slično ili podsjetim na nešto slično doživljeno, što će vam zagrijati srce i raspiriti zahvalnost u srcu.

Dakle, krenut ću s najstarijim. On je uskoro već 17-ogodišnjak (teško to vjerujem!) i unatoč nekim “kratkim spojevima” između nas dvoje, a što možemo zahvaliti našim sličnim karakterima, ipak sam tako zahvalna za njega. Ljubazan je, kulturan, hrabar, sportaš i glazbenik. Prije svega toga – Božje dijete. Bio je nedavno na proslavi 18. rođendana svog bratića u Zagrebu. Proslava je bila u unajmljenom prostoru, s hrpom mladih ljudi, alkohola i … još koječega. Da nije bio u pitanju bratić, na takvo mjesto ne bi ni išao. Imala sam povjerenja u njega, ali ovo je nadmašilo i moje povjerenje. U cijeloj toj prilično mračnoj atmosferi, on je našao dečka kojem je svjedočio Krista i s kojim je u toj situaciji podijelio Evanđelje. Zahvaljujem Gospodinu za to!

Druga situacija je s mlađim sinom. On je moj senzibilni 13-ogodišnji dječak. Vrlo osjećajan, suosjećajan, tih, ne voli gužve, ali s odabranim ljudima vrlo opušten, vedar i zabavan. Njegov topli osmijeh znao je obasjati i neke moje najoblačnije dane. Trenutno prolazimo kroz neke zahtjevne situacije u školi i općenito u njegovom mladom životu, koji s godinama donosi više turbulencija nego što bi on to htio. I tako… Nedavno smo gledali film koji je potaknuo neka razmišljanja o vjeri, osobnom odnosu s Gospodinom… Iako je rođen i odgajan u obitelji koja aktivno živi vjeru – molitva i Riječ dio su naše svakodnevice – on sam još uvijek nije na čisto gdje se nalazi u svemu tome. Potaknula sam opet razgovor, koji sam već nekoliko puta ranije poticala. Ovaj put, kao da su se vrata njegovog srca još malo više odškrinula. Objasnio mi je s čime se bori dok razmišlja o Bogu. Ne bih opisivala detalje, ali postao je više svjestan grijeha. Grijeh koji kao da stoji između njega i Boga. On to tako vidi i misli da zato ne može bliže k Njemu pristupiti. Bila sam zahvalna za to otkrivenje jer sam mogla reći mu da je super što je sada svjestan grijeha, ali da grijeh nije nikakva prepreka za Gospodina jer je Gospodin došao za nas maknuti i uništiti taj grijeh. Samo je potrebno pokajanje, ono istinsko i iskreno. Čuo me je i kao da je negdje to pospremio – nadam se da ne u neku preduboku ladicu u sebi. I sada ostaje ta čvrsta nada da neće predugo čekati da objeručke prihvati Milost za sebe osobno.

I treća sitaucija s našom “trećom srećom”. Ona je moj mali živahni, zahtjevni i preslatki dar s Neba. Trogodišnja vesela djevojčica plavih očiju i plave duge kose, koja po cijeli dan skakuće, vrti se, pleše, glumi i nasmijava nas, ali često i dovodi do ruba strpljenja… I tako nedavno, pred kraj jednog prilično napornog dana na svim poljima… Znate, jedan od “onih dana”. Dan koji vam nameće osjećaj nesupješnosti, nedovoljnosti, poraza… I baš tada, Božja nezaslužena milost izlije se na vas poput kiše na žednu zemlju. Moja malena curica se nekako približila meni, skroz s glavicom na moja prsa i šapnula na moje srce – Isuse, volim te! Mislila sam da ću se onesvijestiti od divljenja, zahvalnosti, ganutosti, sreće… Doživjela sam to kao poruku – mama, znam da je Isus u tvom srcu! I to onda kada misliš – opet sam pala, pogriješila, promašila… Ali dijete kao da prenese poruku s Neba – ne boj se, i dalje sam tu.

To su stvari koje vrijedi pamtiti i vraćat ću im se sada kada su i zapisane. A toliko je toga još što je možda nestalo ili potisnulo se u meni, a bilo je… Zato, kao kamenčići na putu i iskrice na nebu, neka mi ove rečenice drže sjećanje na Božje blagoslove i iskazanu milost.

I neka i vas potaknu na prepoznavanje takve milosti i darova u vašim osobnim životima. Neka u svima nama bude više zahvalnosti i radosti.

Hvala u ustima djece

I kada nahrupe teške okolnosti, teške situacije, teški periodi… ne zaboravi vječnu i nepromjenjivu istinu – ISUS ME VOLI! 🥰 TO KAŽE BIBLIJA! 📖💕

Nakon što je pala na rub staklenog stolića, dok je jurcala po stanu, i tako si rasjekla glavu taman malo dalje od oka (hvala Gospodinu za te milimetre 🙌), i nakon što smo uspjeli zaustaviti krvarenje i zalijepiti dosta duboku ranu nekim umjetnim šavovima koje možete kupiti u ljekarni …odlučili smo ipak realizirati plan koji smo imali netom prije nego se dogodila nezgoda – otići u obližnju šumu i uživati u jesenskim bojama.

A ova njena pjesmica na klackalici, svježe nakon pada i suza, baš me ganula i podigla opet u zahvalnost Ocu! Hvala Ti, Gospodine, što si zaista pripremio hvalu u ustima djece!

“A Isus je pozvao k sebi dijete, postavio ga ispred njih i rekao: »Istinu vam kažem: ako ponovo ne postanete poput male djece, nikada nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Dakle, tko se ponizi da bi bio poput ovoga djeteta — taj je najveći u Kraljevstvu nebeskom. I tko radi mene primi jedno ovakvo dijete, mene prima.«”
Matej 18:2‭-‬5 SHP

Tražiti poslušnost … ili ne?

U današnje vrijeme, poslušnost je nešto što baš i nije poželjno, cijenjeno. Biti poslušan postaje nešto kao sramotno. Više se čak cijeni svojevoljnost, tvrdoglavost, svojeglavost…

U odgoju djece također se ne stavlja neka vrijednost na poslušnost, smatra se primjerice da je bolje da je dijete svoje nego poslušno.

E sad, odmah na početku, želim reći da se moji stavovi ne formiraju pod utjecajem današnje kulture, trenda i većinskog razmišljanja nego pod utjecajem Božje Riječi. Božja Riječ za mene je standard za život, temelj za život, životni priručnik – jer je smatram nadahnutom i živom Riječju samoga Boga.

Ali opet, kako živim u sadašnjem vremenu, okružena kulturom kakva jest, svjesna sam da se moje razmišljanje može kositi s većinskim stavovima. Pa ipak, želim podijeliti svoje iskustvo i svjedočanstvo Božje milosti, ljubavi, svetosti…

Kako imam uz dva tinejdžera, još i malu slatku (skoro) trogodišnjakinju često sam u prilici razmišljati koliko i zašto je poslušnost zapravo važna. Već od najranije dobi ona je pokazala svoj prilično čvrst karakter i svojeglavost. Prvo mi je to bilo slatko i nevino, a onda se uskoro pokazalo koliko može biti ružno i teško.

Svaki roditelj (ili barem onaj koji je zdrava i normalna osoba) želi samo najbolje svojoj djeci. E sad, to je vrlo općenito rečeno. Pod tim najboljim, možemo svašta podrazumijevati. Osobno, ja kao dijete Božje čvrsto vjerujem da moj Otac nebeski za mene želi i ima stvarno samo najbolje – gledano iz perspektive vječnosti. I zato više od svega, više od bilo kojem stručnjaku za odgoj, vjerujem Njemu i Njegovoj Riječi.

A u Njegovoj Riječi stoji i ovo:

Jer, zapovijedi su kao svjetiljka, pouke kao svjetlost, a odgojne mjere put u život.

(Mudre izreke 6:23)

Tko šibu štedi, svoje dijete ne voli, a tko ga voli, pod stegom ga drži.

(Mudre izreke 13:24)

Ne boj se svoje dijete strogo odgajati; od malo batina neće umrijeti. Batinom ga kažnjavaš, ali od smrti ga spašavaš.

(Mudre izreke 23:13-14)

Ima toga još, ali meni je postalo ovo dovoljno da poslušnost djece prema roditeljima iznimno cijenim i u svome domu, od svoje djece to tražim. Dakle, ne preispitujem više – pa je li to zaista Bog mislio i za današnje vrijeme, nije li to malo već zastarjelo???

Riječ Božja nama treba biti uvijek aktualna jer je vječna, živa, djelotvorna i nadahnuta Duhom Božjim. Ne može nikada biti zastarjela.

I otkad sam odlučila i po pitanju odgoja vrhovnim autoritetom smatrati upravo Božju Riječ, više nemam nedoumica kako reagirati na dječje neposlušnosti. Znam da Bog od mene traži poslušnost u svemu pa tako i po pitanju odgoja djece. Ako bih ja odlučila neke druge mudrosti više uzimati k srcu od Riječi Njegove, to bi bila direktna neposlušnost Njemu.

Mogu reći da sam došla nedavno do prijelomne točke kada mi je Gospodin ovo pokazao – ti samo Mene slušaj, a za ostalo ne brini!

I ponekad bi bilo lakše malo kao zažmiriti na dječje neposlušnosti, na njihov neposluh onome što želimo od njih, ali to bi bilo lakše samo kratkoročno. Dugoročno, vodilo bi samo u još teže situacije.

Uz primjereno discipliniranje zbog neposluha, uvijek je djetetu potrebno iskazati još više ljubavi i prihvaćanja. I divno je kako to zaista funkcionira u praksi. Ima različitih dana, i lakših i težih, ali u globalu uvijek se isplati nama roditeljima biti poslušni Gospodinu, tražeći poslušnost i od naše djece.

I zaista im ne činimo dobro ako toleriramo ono što Bog kaže da ne trebamo i ne smijemo tolerirati -a to je iskazivanje neposluha.

Uistinu, potrebna nam je silna Božja mudrost za svaki dan s našom djecom, ali Gospodin je tako vjeran i tako silan u svojim djelima. Ne bojmo se biti Njemu apsolutno poslušni – nikada nas neće razočarati … i uživat ćemo u plodovima svoje poslušnosti, i mi i naša djeca!

Uskrsli Gospodin, Isus Krist …

Uskrsli Gospodin, Isus Krist za mene je kao prvo moj osobni Spasitelj – Onaj koji me spasio od kazne za sve moje grijehe, Onaj koji je uzeo moju kaznu na sebe, a meni dao svoju pravednost. Onaj koji je za mene pobijedio smrt i darovao mi život.
On je Onaj koji daje smisao mom životu.

On je taj koji mi može dati mir i sigurnost kada nitko drugi ne može, koji mi može dati utjehu kada nitko drugi ne može, koji mi može vratiti nadu kada nitko drugi ne može, koji može u meni obnoviti radost kada nitko i ništa drugo ne može… On je Onaj kojem želim podložiti cijeli svoj život, svako područje života i cijelog svog bića. On je Onaj kojem potpuno vjerujem.

Prije dosta godina živjela sam u strahu od budućnosti, točnije u strahu od egzistencijalne i financijske nesigurnosti.
Strah se prvo malo, pomalo uvlačio, skoro neprimjetno… a onda sam odjednom shvatila da me zaista počeo tlačiti. Iako sam u to vrijeme radila za Ministarstvo znanosti i imala ugovor na 4 godine, već po isteku prve godine uhvatila me tjeskobna briga i užasan strah što će biti dalje. Hoću li naći onda novi posao, što će biti, kako će biti… Noćima nisam spavala, danima sam bila u grču i suzama jer sam se bojala što nosi budućnost.

Tih dana otišli smo suprug i ja na jednu kršćansku konferenciju i govornik je govorio koliko je divno to što je Isus učinio za nas na križu. Omogućio nam je da na Njega položimo svu svoju nepravednost, sve svoje grijehe, a od Njega primimo pravednost i svetost. Isto tako, sve što nas pritišće, muči na bilo koji način, svaku zarobljenost, možemo predati na Isusov križ i primiti slobodu. Tada nas je taj govornik pozvao da razmislimo što zaista želimo predati na Kristov križ, da to napišemo na papir i onda smo simbolički zaista te papire stavljali na jedan križ koji je tamo bio postavljen.

U iskrenoj molitvi i otvorenosti srca, predala sam tada na Isusov križ tu zarobljenost strahom od budućnosti. On je taj strah uništio i zauzvrat sam primila od Uskrslog Gospodina potpuni mir i sigurnost, čvrsto pouzdanje u Njega. To je toliko duboko ispunilo cijelo moje biće da i danas, nakon mnogo godina, hodam u toj slobodi koju sam tada primila.

Više nisam rob straha, nego dijete Božje koje ima čvrsto pouzdanje u svog Oca i svako Njegovo obećanje.
A jedno od Njegovih silnih obećanja, kojeg se čvrsto držim nalazi se u Psalmu 37:25-26.

I uvijek kada neprijatelj pokuša napasti starim oružjem na mene, kada pokuša posijati strah u moje srce radi financijske nesigurnosti, uzmem Riječ kao obranu i štit. I prisjetim samu sebe gdje je moja sigurnost – ne u stalnom zaposlenju i ne u bilo čemu drugom osim u Isusu Kristu. On je vjeran i dostojan svakog pouzdanja. Čvrst temelj i neuzdrmana stijena! Njemu sva slava i hvala!

Ako te muči bilo kakav strah, donesi ga na Isusov križ i tamo ga ostavi, a s križa uzmi pobjedu – potpunu slobodu i sigurnost u Isusu. To znači graditi kuću na stijeni koja se ni pod kakvom olujom neće srušiti.

Hvala Ti, uskrsli Gospodine!

• 

PRIMITI DAR ILI …

Neki dan, razmišljam kako više ne koristimo uopće kolica za Piju, našu najmlađu. Ona je sada stara 2 godine i 8 mjeseci, a ne mogu se točno ni sjetiti otkad je već ne vozimo. Uglavnom, već dugo naše su šetnje bez dodatnog prijevoznog sredstva i ona je zaista naš mali zvrk, nikad umorna, uvijek spremna za neku akciju.

I sad, razmišljam kako su kolica ustvari još jako dobra, prilično sačuvana i vjerojatno bi mogla nekome još dobro služiti. Svejedno, prva misao je bila da ih nekome tko je zaista u potrebi darujemo, a ne da ih prodajemo.

Odjednom, počne mi se cijeli scenarij vrtjeti u glavi. Kao, mi ih oglasimo da darujemo nekome u potrebi. I javi se neka osoba koja je kao iskrena pa kaže, otprilike: “Kolica nam se sviđaju, ali moramo biti iskreni, nismo sad baš u tako lošoj situaciji da ih ne bi mogli i kupiti. Pa s obzirom da ste ih besplatno ponudili, dajte vi nama ipak njih za neku pristupačnu, povoljnu cijenu.” A mi odgovaramo: “Ne, potpuno ste nas krivo shvatili. Mi ŽELIMO DAROVATI onome tko je zaista U POTREBI. Ali to ne znači da ona ne vrijede puno. Zapravo, ako ste u mogućnosti platiti, onda ćete ih trebati platiti prema njihovoj stvarnoj vrijednosti, odnosno u punoj cijeni. Dakle, kolica se mogu dati besplatno samo onima koji su stvarnoj potrebi i nikako si ih ne mogu na drugi način priuštiti. Besplatna su za njih, iako imaju visoku cijenu za sve ostale.”

I tada, kao da mi Gospodin tumači – tako je i sa spasenjem koje ja nudim, besplatno, a opet neprocjenjivo dragocjeno i skupo!

Milost je Njegova besplatna, ali ne jeftina. Besplatna je za svakog onog koji je svjestan da si na na koji način ne može sam pribaviti to dragocjeno spasenje. Za svakog koji je siromašan u duhu, svjestan svoje nedostatnosti … Takvima Gospodin nudi potpuno besplatno – daruje nam svoje spasenje! A svaki onaj koji misli da ipak ima nešto za ponuditi u prilog svom spasenju, zapravo vrijeđa taj dragocjeni čin Kristove milosti i ljubavi… te na taj način može izgubiti spasenje.

Jesmo li dovoljno svjesni koliko smo siromašni i koliko nemamo ništa za ponuditi u prilog svom spasenju? Mi se možemo međusobno uspoređivati, tko je koliko daleko dogurao na tom putu spasenja, ali to nema nikakve vrijednosti u Očevim očima. Samo je jedno važno – jesi li u dovoljno velikoj potrebi da kažeš, “smiluj mi se, Gospodine, ne mogu sam/a”?

A kada primiš TAJ BESKRAJNO DRAGOCJEN DAR, tada nastavi hodati tim putem spasenja “s rukom u ruci svoga Spasitelja”. On je vjeran i dovršit će djelo koje je u tebi započeo. Na Njegov način, u Njegovo vrijeme…

• 

Mama, brineš li?

Na početku, napomena – iako u naslovu stoji “mama”, ohrabrenje je za sve koji se bore s pretjeranom i tjeskobnom brigom, ali iz perspektive mame koja se ovih dana osjećala zabrinuto, a doživjela utjehu i mir koji samo Gospodin može dati…

Možda se pitaš što još možeš učiniti za svoje dijete da bi bilo sigurno i da bi mu bilo dobro u ovoj školskoj godini… Možda imaš malo dijete koje ide u vrtić? Možda će mu ovo biti prva godina u vrtiću? Možda će mu biti prva školska godina? A možda će biti ove godine maturant? Kako god – nemoj brinuti! I sada misliš možda – lako je to reći, napisati… Ali nemoguće provesti.
Znaj da sam “u tvojim cipelama” i ja, i znaj da sam strašno se brinula, pitala se činim li dovoljno, što još mogu, trebam… pa tko će ih zaštititi ako ne mi, majke, roditelji???
Ali ipak, sva ta razmišljanja, nastojanja, akcije … nisu mi donijeli mir. Naprotiv, osjećala sam se sve gore i gore. Iako sam Kristova, predala sam svoj život Njemu davno, ipak sam brinula – i konačno, po Njegovoj milosti, danas sam spoznala… Najviše i najbolje što mogu za svoju djecu učiniti na početku i ove školske godine, to je – predati njih, predati sve brige, predati svu situaciju u kojoj se nalazim, Njemu u ruke. I sada se to čini tako jednostavno, osnovno, temeljno…ali ponekad postanemo slijepi, kratkovidni i mislimo da On traži nešto više i nešto drugo od nas.
Postanemo “borci za neka prava”, iako znamo da On to nikada nije činio… On je odustao od svakog prava – i sve predao Ocu u ruke.
I dok sam večeras nakon dugo vremena, na glas sve Njemu predavala i ponovo ispovijedala svoju vjeru – da je On dovoljan i da je sve pod Njegovom kontrolom, obuzeo me nevjerojatan osjećaj lakoće i mira. I to je zaista samo Njegov dar. Predivan dar koji možeš uzeti s Njegovog križa, odloživši sve brige, neizvjesnosti, strahove i probleme.
I možda te ni ove napisane riječi neće osloboditi brige, ali Isus hoće! Ako Mu dođeš iskrenog i otvorenog srca, spremna čuti ono što ti On želi reći, onda ćeš na neki način doživjeti upravo ono što svakom umornom i zabrinutom srcu On želi dati – mir i slobodu od svake tjeskobe.

I zato, draga mama, nemoj brinuti – Njemu vjeruj i On će sve izvesti na dobro.

• 

  Photo by Emma Bauso on Pexels.com

Zahvalnost, radost, mir

Jesmo li dovoljno svjesni da radost ne ovisi o tome koliko imamo, koliko uživamo, je li nam sve posloženo onako kako želimo?

Da, radost naših srca uopće ne ovisi o tome.

Ali zato često ovisi o tome KOLIKO SMO ZAHVALNI.

Možemo imati puno toga, ostvariti, postići, dosegnuti, pa skoro savršene okolnosti imati, ali… s obzirom da nikada ne može biti baš sve savršeno, uvijek će faliti bar nešto do savršenstva. I ukoliko onda gledamo u to što nemamo, umjesto da budemo zahvalni za ono što imamo, RADOST gubimo.

S druge strane, ako i nemamo puno, ali smo zahvalni za ono što imamo, RADOST će prebivati u našim srcima.

Dakle, ZAHVALNO SRCE JE RADOSNO SRCE.

Isto tako, nezahvalno srce je srce bez radosti… ali, i bez mira.

Moram priznati, iskusila sam oboje. Kada nisam bila zahvalna za sve ono što mi je Gospodin u svojoj milosti, ljubavi i dobroti darovao, nego sam skrenula svoj pogled na ono što mi nedostaje, skliznula sam u nezahvalnost, a posljedično i u tugu, i u nemir.

Izlaz je uvijek bio u POKAJANJU.

Nezahvalnost je grijeh, i to grijeh koji ranjava nas same, naše bližnje, a i odvaja nas od Gospodina. Zato, ako se ne osjećaš radosno i nemaš mir, ispitaj svoje srce – čuči li u njemu nezahvalnost?

Uvijek možemo odabrati kako ćemo gledati na svoj život, na okolnosti u kojima se nalazimo – sa zahvalnošću (pa makar i za ono malo) ili s nezahvalnošću (pa makar gunđali i zbog nečeg malog što nam fali). I tako sami odabiremo, hoćemo li biti radosni ili žalosni, hoćemo li imati mir ili nemir…

Neka nas Gospodin probudi i da nam Njegov pogled – da vidimo sve ono dobro koje nam daje, da budemo Njemu zahvalni i u Njemu radosni i mirni.

Neka nam nezahvalnost ne zarobi srce i ne pokrade nam radost i mir, koje Gospodin želi da uživamo.

• 

Previše blagoslovljena da bi bila pod stresom

Kao mama troje djece, često sam se doživljavala kao pod stresom. A onda, kao niotkuda, pojavila se rečenica: “Previše blagoslovljena da bi bila pod stresom”. I kao da mi se upalila lampica – pa da, jesam li ja uopće svjesna da je Bog izlio tolike blagoslove u moj život, a zašto onda gledam na sve to kao na stres?!? I stvarno, promjena perspektive toliko puno znači. Sve ovisi o tome iz kojeg kuta nešto gledaš. A meni je tada Gospodin ponudio Njegovu perspektivu, zapravo jedinu ispravnu… I dalje su okolnosti ostale iste, i dalje imam teške situacije i teške dane, ali onda se sjetim – čekaj, nema razloga biti pod stresom … previše si blagoslovljena da bi bila pod stresom! I odjednom stav zahvalnosti za sve ono divno i dobro koje On daje, rastjera crne oblake umora, zabrinutosti, neizvjesnosti….

Mi služimo dobrom nebeskom Ocu, izlio je tolike blagoslove na nas, zahvaljujemo Mu na tome… Uvijek možemo izabrati i onaj drugi stav – mrmljanje, prigovaranje, žaljenje, samosažaljevanje – ali od toga nam stvarno neće biti bolje.

Ako samo malo zastaneš i pomisliš, koje je to blagoslove Gospodin baš na tebe izlio, vidjet ćeš da ih zaista ima mnogo. Raduj se, zahvaljuj i… odbaci stres!