Priča s poroda… ili priča o velikoj vjernosti Božjoj

Prije skoro tri tjedna došla je na svijet moja djevojčica Pia.

Točnije rečeno, Gospodin ju je pozvao i iznio na svojim rukama na ovaj svijet.

Zaista želim svu slavu i hvalu dati Njemu ovim svjedočanstvom Njegove vjernosti i ljubavi !

Trudnoća u 41. godini moga života nije bila moj, ni suprugov plan… Već odavno su bile iza nas neprospavane noći zbog bebe, pelene i sve ostalo vezano na tu temu. Uživali smo u svoja dva sina, jednom 13-godišnjaku i jednom 9-godišnjaku, zahvaljivali Bogu za njih i uz Božju milost upućivali ih na Božji put.

No, Gospodin je imao još jedan divan blagoslov u planu za nas – i kada smo saznali za trudnoću, nakon početnog šoka i raznih pitanja (Prepuštanje Božjim planovima za nas), prihvatili smo radosno i s pouzdanjem u Njega taj dar iz Njegove ruke.

Trudnoća je prolazila iznimno dobro i bez nekih većih poteškoća. Osjećala sam se izvrsno i baš sam uživala – kao da sam prvi put trudna!

Kako je vrijeme odmicalo i približavao se očekivani termin poroda, počela sam razmišljati o samom porodu i svakako sam željela da i ovaj porod bude kao moj drugi, na prirodan način. Naime, prvog sina sam rodila carskim rezom jer je bio na zatku, krupna beba, moja prva tudnoća i uz to, imam operiranu kralježnicu. S obzirom da sam drugog sina rodila bez carskog reza, prirodnim putem, znala sam da je oporavak puno brži nakon takvog poroda i htjela sam ponovo takvo iskustvo… da dijete mogu dočekati budna, svjesna i odmah ga primiti k sebi (što naravno nije moguće uz opću anesteziju, kojoj sam ja morala biti podvrgnuta pri carskom rezu).

U 32. tjednu trudnoće, moja je liječnica ustanovila da je bebica još na zatku, uz ohrabrujuće riječi kako još ima vremena da se okrene na glavicu. Suprug i ja smo počeli moliti da se zaista i okrene »u pravilan položaj« i da mogu »normalno« roditi. Obavijestili smo i neke najbliže prijatelje, braću i sestre, neka mole s nama za to.

Ipak, na UZV- pregledu u 36. tjednu bebica je i dalje uporno sjedila u mojoj utrobi, još uvijek nije bilo priželjkivanog okreta na glavicu… U duhu sam osjetila da mi Gospodin govori: »Prepusti sve u moje ruke. Vjeruj mi. Traži samo moju volju, a ne da se dogodi ono što ti misliš da je najbolje. Ja znam svoje planove i imam najbolje za tebe… »

Po Njegovoj milosti, nastavili smo moliti samo za Njegovu volju – ne više za ovo ili ono konkretno… shvaćajući da je On onaj koji ima potpuni uvid u sve, a ne mi… i da Mu možemo potpuno vjerovati.

Dakle, u miru sam čekala razvoj situacije. Hm, ponekad već i s tolikim uzbuđenjem da vidim kako će Bog sve izvesti!

Na pregledima u 37. i 38. tjednu , svi doktori koji su me pregledavali složili su se da će zbog bebinog stava zatkom i ostalih indikacija koje imam, biti potrebno izvršiti planirani carski rez. Predviđeni termin poroda bio je 15.7.,  a 10.7. otišla sam još obaviti neke krvne pretrage i dogovor s anesteziologom. Dakle, to jutro bilo je malo više hodanja i nisam obraćala baš pažnju na trudove, koje sam već i dulje vrijeme prije toga osjećala i znala sam da su samo pripremni trudovi, a ne oni pravi za porod.

Ipak, oko 12h tog dana primijetila sam da se trudovi javljaju već u pravilnim razmacima i da su dosta jaki – na svakih 2o minuta jedan… Bilo je već i vrijeme ručka, ali odlučila sam da ću ga ja preskočiti pa čim suprug i mlađi sin završe s ručkom (stariji sin je bio na kampu), želim otići na pregled u trudničku ambulantu da se vidi što se ipak događa. Ručak sam preskočila jer sam pomislila da ako slučajno krene taj dan porod carskim rezom, onda zbog opće anestezije moram biti bez jela minimalno 6 sati prije operacije.

Iza 14h stigli smo suprug i ja u trudničku ambulanu, ali tamo više nije bilo nikoga i sestra nas je uputila u rađaonicu. I dalje sam mislila da ću tada obaviti samo UZV i CTG pa se vratiti doma i možda kroz dan-dva otići na planirani carski rez.

Međutim, kada su me stavili na CTG (uređaj za praćenje trudova i otkucaja bebinog srca), moji su trudovi bili već oni pravi porodni, na svakih 5 minuta… Dakle, porod je već prirodnim putem uznapredovao. Dok sam tako, priključena na CTG, pola sata ležala i prodisavala sve jače trudove, suprug je bio uz mene i zajedno smo molili, blagoslivljali još nerođenu Piju, predavali sve Gospodinu u ruke.

36872544_1973421719374994_8494244619020664832_n (1)blog1

Kada je u tu sobu ušao dežuran liječnik, rekla sam mu da imam već dogovoren carski rez ukoliko se beba nije okrenula na glavu. On je samo poprilično grubo odgovorio da će o načinu poroda ipak on odlučiti. Pitala sam ga je li spreman preuzeti odgovornost na sebe, iako su već četiri liječnika prije njega nakon pregleda i svih indikacija odlučila da je potreban carski. Da skratim, ipak je odlučio ne preuzeti odgovornost i slijediti procjene svojih kolega liječnika.

Tako su me počeli pripremati za operaciju. Taj dan bila je iznimna gužva u rađaonici i nekako kao da je sve išlo za tim da mi oduzme mir i unese neku paniku – bolovi su bili sve jači i jači, a ja sama ležim u predrađaonici i čekam da me odvezu u operacijsku salu. To čekanje činilo mi se jako dugo … ali jedna misao odzvanjala mi je u srcu: »Pa ja sam Njegova… u Njegovim sam rukam što god bilo… nema razloga za brigu… » I dalje opet prodisavanje trudova… i konačno odvoze me u operacijsku salu. Tamo me dočekuje iznimno ljubazan anesteziolog i razgovara sa mnom, postavlja razna pitanja, daje neke upute i … polako padam u san.

Budim se i naravno, odmah pitam je li sve u redu s bebom. Anesteziolog potvrđuje da je sve u redu i to mi stavlja već prvi veliki osmijeh na lice.

Nakon nekog vremena, voze me kroz hodnike do sobe i negdje na putu primam prvi put na sebe svoju djevojčicu – maleno, dragocjeno Božje biće. Isto tako, na putu do sobe susrećem i svog supruga i mlađeg sina, koji prate mene i Piju u sobu. Naši prvi zajednički trenutci, ispunjeni zahvalnošću našem Bogu i velikom radošću… iako nam tada nedostaje naš najstariji sin Tin, koji je u to vrijeme bio na tinejdžerskom kampu u Sloveniji.

36910240_1973422692708230_448464116927954944_n (1) (1)

Čim smo ostali malo sami, suprug mi govori što mu je rekao liječnik koji me operirao. Otprilike citiram: »Možete biti sretni što su vam supruga i kći ostale žive… što je sve dobro završilo… Došli ste u zadnji tren. Imala je napuknutu maternicu na dva mjesta… Da je porod dalje napredovao prirodnim putem, maternica bi se skroz raspuknula i izgubili biste ih obje. I ne planirajte više djecu!«

Suprug je nakon njegovih riječi ostao šokiran, ali i duboko svjestan Božjeg vodstva u svemu tome…

Tek nakon dan-dva, i ja sam postala svjesna što smo zapravo prošli s Gospodinom i koliko je velika Njegova vjernost i dobrota! Njegova ljubav i milost!

Mi nismo znali sve i nismo vidjeli unaprijed, ali On je taj koji sve zna, sve vidi i sve izvodi na dobro onima koji Ga ljube.

Dakle, zato nije bilo potrebno moliti da se dogodi naša volja i da se Pia okrene na glavicu za porod – jer bi tada vjerojatno pukla do kraja maternica…  Njegova je volja bila da ona ostane na zatku pa da idemo na carski rez… i da ostanemo na životu obje! Kako je savršena i dobra Njegova volja za nas i kako se uvijek i u svemu možemo pouzdati u Njega… Predati Mu svaku brigu i primiti od Njega mir – jer On je taj koji nas drži u svojim rukama.

38040894_2006566186060547_7615065496429264896_n (1)blog

Zato uvijek tražimo najprije Kraljevstvo Njegovo i Njegovu savršenu volju za nas – a blagoslovi neće izostati.

Neka bude proslavljeno Njegovo Ime!

38125999_10156757490209345_8976397733568970752_n (1)blog

 

potpis

Prepuštanje Božjim planovima za nas

Zar je moguće da je sutra već 100. dan?

Iskreno, teško mi je za povjerovati, ali moja aplikacija na mobitelu tako kaže – sutra će biti 100. dan moje trudnoće! 😀 Čini mi se da je brzo prošlo tih prvih 100 dana, ali s druge strane, toliko toga se i događalo…

Želim ukratko podijeliti ono najvažnije.

Još krajem ljeta, pitala sam Gospodina, koji smjer On ima za mene,  kamo da se okrenem – osjećala sam kao da sam na nekoj prekretnici… Trebam li se okrenuti aktivnom traženju posla jer su moji dečki sad već veći i mogli bi malo i bez mame … ili Gospodin ima za mene još neki drugi plan…?

Iskreno, bila sam prazna od svojih želja i čeznula sam čuti Njegov glas, ići putem Njegove volje. U jednoj šetnji, stavila sam to iskreno pred Gospoda … i to je bilo to. Život se nastavio.

Osluškivala sam, bilo je nekoliko šansi na vidiku, bar za privremeni posao… razgovarala sam dalje s Gospodinom, čekala…

street-1026246_1920

I jedne kasne jesenske večeri, gotovo pred sam odlazak na spavanje, dobila sam jasnu viziju od Gospodina – na kraju naših života, moj suprug i ja stojimo pred Gospodinom i On nam pokazuje cijeli red djece koja su čekala na nas, a nisu nas dočekala… jer smo mi odlučili da nam je dvoje dosta… I pitanje koje se osjećalo bilo je, kako ćemo odgovoriti na to…

Gospodin ne ide protiv naše volje, dao nam je slobodnu volju, ali to ne znači da svoje životne odluke trebamo donositi sami, bez Njega. Naprotiv, u svojoj slobodi kao Njegova djeca mi trebamo uvijek tražiti Njegovu volju za sve. Shvatila sam da smo, ni ne pitajući za Njegovu volju u tom području, sami postavili prepreku da se ta djeca rode.

Iskreno, bilo mi je teško i jako žao zbog toga. Podijelila sam to sa suprugom i zajedno smo odlučili potpuno se otvoriti Božjoj volji i životu koji On ima za nas.

Već sljedeći mjesec saznala sam da sam trudna. Ipak, osjećaji su bili strahovito izmiješani – od divljenja i oduševljenja kako Bog djeluje, do nesigurnosti, straha, zabrinutosti…

Uslijedila su dva mjeseca borbe – duhovne, duševne i tjelesne. Na pitanja u mojoj glavi – zar stvarno?, pa kako ću ja to sad opet?… – odgovor je uvijek bio – ako je Gospodin dao, On će se za sve i pobrinuti. Posebno sam zahvalna za jednu emisiju na youtubeu, preko koje me Gospodin silno ohrabrio – ne samo mene nego i supruga! Putevi su Njegovi zaista divni i čudesni. ❤

I tako, dan po dan, kroz svakodnevne i cjelodnevne mučnine, stanja iznenadnog umora i pospanosti, stanja hormonalnih promjena i iscrpljujućih promjena raspoloženja, stigao je i dan kada je sve nekako krenulo na bolje. Sada mogu reći da se radujem svakom novom danu i svemu onome što nam Gospodin priprema.

E da, još samo ovo – dvojici naših sinova odlučili smo reći za novost tek negdje oko 10. tjedna, kada prođe ono najkritičnije razdoblje. Budući da ih dobro poznajemo, mogli smo i pretpostaviti njihove reakcije. Stariji će se veseliti, a mlađi ne. Ipak, molili smo da Gospodin pripremi srce i mlađega, kako bi dobro primio vijest.

Jedno jutro, odlučili smo da je stigao trenutak – rekli smo da imamo veliku i lijepu vijest za njih. Stariji je odmah pogodio i jako se razveselio, a mlađi… u nevjerici je gutao knedle dok su mu se oči punile suzama. Ipak, bila je takva situacija da smo mu se mogli dublje i više posvetiti i pokušati saznati što je to što ga toliko muči. Otvorio je svoje srce i rekao ono čega se plašio – da će jednostavno izgubiti nas zbog bebe, da nam on više neće biti tako bitan… U zahvalnosti da nam je mogao reći svoje najdublje strahove, grlili smo ga i ljubili, stalno ponavljajući da njegovo mjesto nitko nikada neće moći zauzeti… i da s dolaskom bebe, mi nećemo imati manje ljubavi za njega, nego se prava ljubav uvijek umnožava i uvijek je ima sve više i više… Primirio se i izgledalo je da će se potruditi prihvatiti. Još istog tog dana, navečer me pozvao da vidim što je našao na internetu. Pomislila sam da je riječ o nekom pojačalu za gitare, koje je već danima skupa s bratom tražio, ali ne… zvao me da vidim kakva kolica za bebu je pronašao! 😀 Pa zar to nije čudo i milost Božja?! Još istog dana, Gospodin je u njegovom srcu učinio veliku promjenu… toliko veliku da sada već s uzbuđenjem i nestrpljenjem čeka na svog malog bracu ili seku ( ne znamo još! 😉 )

Svaki novi dan je zapravo čudo i tako trebamo živjeti – Gospodin uvijek stvara nešto novo… ako smo mi otvoreni za Njegovu volju.

girl-2067378_1920

Pomozi nam, Duše Sveti, da živimo u ovom svijetu kao oni koji mu ne pripadaju jer ne dijele način življenja, ali ljube ljude jer ih i Ti ljubiš. Neka Tvoja ljubav u nama bude više vidljiva svima oko nas.

potpis

Zahvaljivati u svemu?!

waffle-heart-2697904_1920

Protekli smo tjedan proučavale iz Riječi kako je dobro dolaziti pred Gospodina sa zahvalama – zahvaljujući Mu i slaveći Ga jer je On toga dostojan.

Danas sam upravo dobila još jednu lekciju iz zahvalnosti.

Jednu sam stvar dugo planirala, razmišljala kada bi bio najbolji trenutak za to učiniti, priželjkivala da bude baš onako lijepo, idilično, kako sam ja zamislila… Ipak, molila sam i za Božje vodstvo – naravno, pa to rade djeca Božja, zar ne?

I tako, došao je trenutak kada sam se odlučila i učiniti to. Međutim… sve ono kako sam priželjkivala, zamišljala… palo je u vodu! Cijeli moj scenarij.

Prvo me obuzela tuga.

Ali kasnije, Bog mi je nešto predivno pokazao.

coffee-2608864_1920

Čula sam kako mi govori: »Molila si me za vodstvo. Molila si da ja to vodim. I jesam. Vjeruj mi! Nije bio krivi trenutak. Ali upravo je tako moralo ispasti. Ti si gledala samo do jedne točke, ali ja vidim cijelu sliku – i vjeruj mi, ovako je bolje. Da je sada ispalo onako kako si ti željela, poslije bi bilo jako loše. Sačuvao sam te od toga.«

I shvatila sam – kada nisu moji planovi ispunjeni i moje želje ostvarene, to još uvijek ne znači da nemam razloga za zahvalnost. Naprotiv! Moj Otac me vodi, On me drži u svojoj ruci, upravlja mojim koracima… i čuva me od puno toga što ja sada ne vidim. Kako Mu ne zahvaljivati onda u svemu?

Pa On je svesilni, sveznajući, svemogući… i još k tome, pun ljubavi i milosrđa! Pa to znači da je jedino bitno da se vrši Njegova volja za mene, a ne moja!

I kada god se vrši Njegova volja, a vršit će se ako Ga to iskreno molimo, onda ne trebamo strahovati iako će nam možda na početku biti nejasno i teško… Ali baš onda, zahvaljujmo Mu!

Jer sigurno je jedno – On nas ljubi i ima najbolje za nas. Pa iako je to puno puta zapakirano u neke neprivlačne pakete, vjerujmo Mu. I zahvaljujmo!

potpis

Odjevene snagom i dostojanstvom, smijemo se… otpuštamo i odmaramo se u Gospodinu

model-2301623_1920
Danas smo završili proučavanje “Odmor i otpuštanje” s Dobro Jutro Djevojke.
Možda su i neke(i) od vas pratili, sudjelovali… pa bih voljela da podijelimo iskustva. 🙂
Meni je bilo zaista na blagoslov jer sam kroz 4 tjedna, iz dana u dan, upijala istinu iz Božje Riječi o tome koliko nas Bog želi odmoriti, koliko nas želi u svojoj prisutnosti, koliko želi da upijamo Njegovu savršenu ljubav i mir, da bi to stalno bilo u nama – kroz što god da prolazimo.
Da se toliko napijemo te žive vode, da više nikada ne žeđamo…
ODMOR I OTPUŠTANJE – odmaranje u Njemu i otpuštanje svega suvišnog… svakog tereta, svakog jarma koji nije od Njega, svakog straha.
I da, samo ako čvrsto usmjerimo svoj pogled na Njega, ako “zalijepimo” svoje oči na Njegove, tada poprimamo Njegov pogled, Njegove oči! I tada smo odjevene SNAGOM I DOSTOJANSTVOM. I smijeh je ne samo na našim usnama, nego i u našem srcu – stalno. Ne bojimo se sutrašnjice, ne bojimo se budućnosti ni prošlosti. Ne bojimo se nikoga ni ničega jer znamo da naš Kralj vlada – i u svemiru, i u našem srcu.
I onim što primate od Gospodina, ohrabrite još nekoga. Napišite svoje iskustvo, svoju molitvu… ili podijelite ohrabrenje koje ste sami primili.
Inače, svaki dan kroz ova protekla 4 tjedna slala sam kratke ulomke iz knjige “Odmor i otpuštanje”, od Courtney Joseph, u nekoliko Viber grupa – dijelila sa sestrama i braćom. Toliko smo svi potrebni odmora u Gospodinu! Zato vas potičem da dijelite i vi. Možda neće biti baš tog dana za svakoga ta Riječ, ali za nekoga i hoće.
Sijmo dok je vrijeme sjetve! ❤
potpis

DVOSTRUKI ROĐENDAN

Danas mi je prilično poseban dan – dvostruki rođendan!

DSCN8235

Kao što već znaju moji najbliži… na današnji dan prije 41 godinu došla sam na ovaj svijet. Ali malo njih zna da sam se na taj isti dan, samo prije 15 godina, rodila ponovno za Kraljevstvo Božje od vode i Duha. Imala sam takvu povlasticu da svoj duhovni rođendan slavim istog dana, kao i tjelesni. Ma dobro, nije to sad ni najavažnije… ali, eto, baš mi je fora. Ljudi čestitaju obični rođendan, a ni ne znaju da slavim onaj još važniji. 🙂

PicMonkey Collage

Zato bih rado danas iskoristila priliku i rekla nešto o tome.

Uobičajena je “praksa” u našem narodu da se male bebe krste, čim navrše koji mjesec života ili možda godinu dana. Tako je bilo i kod mene. Rođena sam i odgajana u “dobroj katoličkoj obitelji”. Nisu to bili samo povremeni odlasci u crkvu na Božić, Uskrs i još koji veći blagdan… nego svake nedjelje, a u jednom periodu života i svakodnevni.

Da, mogla bih reći da sam rasla tražeći uvijek nešto dublje, neki smisao u svemu … smisao života. Još u ranim tinejdžerskim godinama pitala sam se “zašto” i “čemu” sve to… Rodimo se, rastemo, idemo u školu, trudimo se… možda se i zaposlimo, uđemo u brak, dobijemo svoju djecu, onda gledamo kako oni rastu, idu u školu, trude se… i ako je sve u najboljem redu, začas smo već stari ljudi koji – eto, čekaju smrt?!? Čemu sve to? I još ako je život težak, ako ne ide baš sve nekim normalnim tijekom… pa čemu sve to?

I baš u tim mojim pitanjima, iskrenim traženjima, dogodilo se da je odgovor našla moja sestrična. Za vrijeme jednog našeg druženja, počela mi je pričati o Isusu. Ali pričala je o Njemu kao o svom najboljem prijatelju, ali i s divljenjem kakvo zaslužuje samo Bog i Stvoritelj svega. Onda me zapitala – pa vjeruješ li ti da je On i danas, upravo sada živ? Iskreno, iako sam s mamom i bratom odlazila u crkvu i redovito na župni vjeronauk, još nikada prije nisam sama sebi postavila to pitanje – vjeruješ li zaista? I dok smo tako pričale, dok sam slušala njezino uzbuđeno i radosno svjedočenje o životu sa živim Bogom, odlučila sam jasno i glasno odgovoriti na to pitanje – najprije sebi i Njemu. Sve je odjednom dobilo smisao – da, stvorio me On iz ljubavi i za ljubav.

“Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve. Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas.” (Djela apostolska 17:24-27)

I trajalo je još dosta vremena to moje ispipavanje i traženje. Tog ljetnog popodneva dogodio se prvi korak. A svako putovanje mora započeti prvim korakom. I možda bi predugo trajalo kad bih opisivala sve etape kroz koje sam prolazila od tada, ali Gospodin je tako strpljiv i pun milosti za nas. I jednog drugog ljeta, nakon dosta godina od tog prvog koraka, pokazao mi je kroz svoju Riječ, kroz Bibliju koju sam ljubila svim srcem, iako nisam puno puta razumjela, pokazao mi je što je Njegova volja – potvrditi krštenjem da Njemu pripadam.

“Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš? Ali mu Isus odgovori: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!” Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!” (Matej 3:13-17)

Tada mi je ovaj dio Božje riječi jasno zasvijetlio. Ako je Očeva volja bila za Isusa da krštenjem potvrdi svoje pripadanje Njemu, onda je to primjer svoj djeci Božjoj.

U nekoj dobi kada smo svjesni što vjerujemo, svatko za sebe osobno donosi tu najvažniju odluku, i u javnosti potvrđuje pripadnost Gospodinu. Da, moje novo rođenje u Duhu dogodilo se već prije ovog čina – kada sam spoznala da sam bez Njega izgubljena i da bez Njega nema niša smisla, kada sam Ga zazvala u iskrenom pokajanju – ali uzimam taj datum kao trenutak javne objave i kao svoj “novi rođendan”. Eto slučajno se dogodilo da je bilo baš na moj 26. (obični) rođendan.

Od toga je dana, dakle, prošlo već 15 godina… još malo pa i punoljetnost u Kraljevstvu Božjem! 😉

Divno je biti Njegovo dijete – usvojeno u Njegovu obitelj, ljubljeno, dragocjeno, prihvaćeno, zaštićeno, pozvano, poslano… u ovaj svijet drugima naviještati Njegova silna djela i Njegovu ljubav. Hodati iz dana u dan, držeći Njegovu ruku, slušajući Njegov glas …

“Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.” (Efežanima 2:10)

heart-1776746_1920

Znati odgovor zašto živim, zašto sam stvorena, za mene je bilo jako važno – saznala sam odgovor zbog Njegove ljubavi, a nalazi se upravo u prethodnom biblijskom retku. Nije to bila informacija samo… više transformacija! I zato sve što jesam i sve što činim (ono dobro kojeg malo ipak ima 😉 ) dolazi od Njega, po Njemu i za Njega. Cilj mi je da što manje ima mene, a što više Njega – to ne znači da ja kao osoba nestajem ili nisam bitna… jer sam Njemu itekako bitna… ali znači da sam u svojoj tjelesnosti, sebičnosti umrla, a nanovo rođena po Njegovom Duhu. I zato želim da ima što manje te moje tjelesnosti (“… ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete…”, Rimljani 8:13). To je razlog zašto sam sve do sada ustrajala u odluci da ne govorim javno tko stoji iza ovog bloga Smisao života, kao i iza Fb stranica Smisao života, Mame u molitvi, U molitvi za brak. Misleći da je bolje da što manje ima mene… Jer i tako, prava je istina da iza svega toga stoji On – On me pozvao u to, kao u djelo ljubavi koje je On unaprijed pripremio da u njemu živim.  Isto tako, prije otprilike 4 godine, počela sam služiti u službi za žene Dobro jutro djevojke, koju je kod nas u Hrvatskoj pokrenula Rosilind Jukić, prema Good Morning Girls. Ta služba bila je i još uvijek jest meni osobno velik blagoslov jer me još više uvela u svakodnevno i predano čitanje Riječi Božje – bez koje nema rasta u duhovnom životu. I tako naš Bog radi – nas blagoslivlja i čini nas blagoslovom za druge.

Znaš li da ima poseban plan i svrhu za tvoj život? Nisi slučajnost. On te želio još dok si bio/bila u utrobi majke. I ima plan za tvoj život. Kao prvo, želi te spasiti za vječnost – taj predivni, neprocjenjivi dar spasenja želi dati i tebi. Na tebi je samo da uvidiš i priznaš da trebaš Spasitelja, a to znači i da priznaješ svoju grešnost. Tada Ga zazovi i On će Ti se objaviti. A kasnije… dok rastemo u Njemu, odnosno On u nama… tada prepoznajemo i da nas zove da Mu služimo. Za svakoga On ima posao! Ali taj posao ispunja radošću i mirom, neopisivim veseljem … jer znaš da služiš Kralju kraljeva.

Danas, na svoj 15. duhovni rođendan, želim to dati u javnost jer mi se čini prikladnim da kao rođendanko dam svu slavu i hvalu Onome koji me pozvao i osposobio. To nije moje djelo, to je djelo Njegove ljubavi i način na koji On želi da Mu služim. To je Njegov dar meni, koji ja proslijeđujem svima koji ga žele.

Pa, slobodno se okoristite i neka vam bude na blagoslov! ❤

potpis

Radost i mir u okolnostima koje nisu radosne ni mirne…

Kršćanski život je pun iznenađenja, kaže Ivanka Nešić.

Njezin hod s Isusom, njezino predanje Njemu počelo je 1987 g. – bila je to izuzetna radost, a život je bio tako sladak …

No nakon izvjesnog perioda, taj se životni okus počeo mijenjati. Tako 2011. saznaje za uznapredovali atipični karcinom dojke. Slijedi hitna operacija, s tretmanom kemotrapije i zračenja. Uz tako malo liječničkog optimizma i nade, Gospod je dao dobar ishod!

Pred kraj 2015. g., njezin muž odlazi u vječnost zbog infarkta . Samo četiri mjeseca poslije, slijedi hitni kirurški zahvat debelog crijeva, kada su možda samo minute bile presudne za ishod – ali je opet milost Božja sve izvela na dobro! Nakon samo kratkog predaha, nalazi koje je redovno radila pokazuju novu tvorbu na žučnom vodu i jetri – opet komplicirano i atipično, što je zahtijevalo put i boravak u Zagrebu.

Sada, nakon povratka kući iz bolnice, ona daje novo svjedočanstvo predivne Božje vjernosti, ljubavi i milosti u njezinom životu. Slijede njezine riječi na slavu našem Gospodinu, a tebi koji/koja ovo čitaš, na ohrabrenje i blagoslov:

Već neko vrijeme želim nešto reći na temu “Radost” i “Mir”.
Ova dva prethodna mjeseca proživjela sam takve okolnosti za koje bi se moglo reći da više liče na sve drugo nego na radost i mir!
Zbog velikih doza kemikalija i anestetika, moj um je danima bio u blokadi, činilo se kao neka duboka jama … nisam mogla moliti, niti čitati, jedino što sam mogla reći bilo je: Isus , Isus … i polako, polako počela sam izlaziti iz te “jame”.
Nisam mogla ni zamisliti da se mogu smijati, ili da mogu tako biti mirna u svim tim “okovima”, ali to je potvrđivalo osoblje, rekli bi: “Vi ste zanimljiva, niti kukate, niti se bunite, sve vam dobro, cijenite sve …
Samo bih kratko rekla: ” Hvala Bogu za sve!”

Izlazak iz bolnice je opet priča za sebe … sve je opet izgledalo nedostupno i komlicirano. Budući da nisam prijavljena na toj adresi gdje sam trenutno boravila, nisam imala pravo na patronažu , sin je zauzet cijeli dan, a previjanje se trebalo obaviti u bolnici dva puta tjedno…
i opet, Bog se pokazao vjeran i brižan i doveo je svoje sluge koje su htjeli biti na raspolaganju…

Kada je došlo vrijeme povratka u svoj dom … na koga računati?! Roditelje nemam već odavno, braća i sestra daleko, muža nemam, djeca daleko … Činjenica je da su moje potrebe na minimumu, ali praktično ovisim o fizičkoj pomoći, jer još ne mogu puno toga obaviti što je potrebno, a ne mogu ni zaobići; sve mi blizu, a opet sve daleko …
Izgleda li ovo da možeš biti miran i radostan?

Ono što očima promatramo i zaključimo da je dramatično i komplicirano, pokaže se vrlo jednostavnim i lako riješivim. Slava Gospodinu!

Da, opet je Bog providio “gavrana” koji donosi sve što je potrebno -hranu, čisto rublje, čistu kuću, namirnice, prijevoz za sve što trebam ….
Ima li mjesta za brigu i negodovanje?
Neee… i dok ovo pišem, suze same teku, ne od žalosti, nego od radosti i zahvalnosti, a mir koji nadilazi svaki razum vlada u mom cijelom biću .
Ovo je pjesma dana 🙂
Nitko kao Ti, ne može srce moje dotaknuti, da cijelu vječnost tražim neću naći nikog                                                                               kao što si TI !!!

treba-li-kršćanka-nositi-bikini

LJETO, PRAZNICI … I BOŽJI GOVOR NAŠIM SRCIMA

Ljeto je, školski praznici su… ipak, uz svo to odmaranje, zabavljanje, našli smo vremena i za čitanje – i to čitanje lektire koja je zasad neobavezna, ali će vrlo brzo najesen pokucati na vrata kao obaveza.

I tako, moj osmogodišnjak krenuo čitati svoju prvu “veliku” knjigu – Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Naravno, mama je tu da mu pomogne, još uvijek… kada mu se slova počnu već miješati i polako gubi koncentraciju, krećem ja s čitanjem da ponovno probudim zanimanje svojom “dramaturškom” interpretacijom. 😛

Još uvijek mi se čini cijela ta priča svježa jer sam je na isti način čitala i prije 4 ljeta sa starijim sinom. Ipak, nešto mi je tek ovaj put privuklo pažnju. I kako je dobro uživati u svemu što nam Gospodin daje, u svemu čime nas iznenađuje, u svakoj stvari kojom nam zagrije srce…

A evo odlomka koji je upravo to učinio sinoćnje ljetne večeri… zagrijao nam srce pred spavanje;

 

 

open-book-template

I zaista je divno kada nas Otac nebeski na razne načine podsjeća da je sve od Njega i po Njemu… i za Njega.

Taj ljetni dan završili smo molitvom da nam On održi srca mekima i tako zdravima da možemo oko sebe primjećivati svu Njegovu slavu… i zauvijek Mu biti zahvalni.

“Jer što se o Bogu može znati, zapravo im je već poznato. On im je to obznanio: njegova nevidljiva svojstva – vječna sila i božanstvo još se od stvaranja svijeta mogu umom razabrati po njegovim djelima. Zato nemaju isprike.

Jer iako su znali da Bog postoji, nisu mu kao Bogu iskazali ni slavu ni zahvalnost, nego su im misli postale ispraznima, a nerazumno im je srce potamnjelo.”

(Rimljanima 1:19-21)

 

potpis

DUHOVNO NAORUŽANJE

19114046_10155480500084345_3668197956507779481_n

Neki dan sam za vrijeme jutarnjeg čitanja Biblije sa svojom djecom čitala Efežanima 6.

Pomislih, kako prikladno – pitanje poslušnosti djece njihovim roditeljima… baš na početku ljetnih praznika. 😉 I tako, dok smo čitali kroz poglavlje, nakon teme poslušnosti, autoriteta i vladanja, došli smo i do teme duhovnog jačanja i duhovnog ratovanja.

I nastupio je trenutak otkrivenja za mene – pa to je povezano! Prvo ispravan stav prema autoritetima, poslušnost, a onda je moguće i duhovno se boriti, uzimajući na sebe duhovno naoružanje i opremu.

Nikada prije nisam to vidjela u kontekstu, iako je Gospodin već neko vrijeme radio na mom srcu po pitanju zdravog autoriteta i poslušnosti. I tako sam Mu zahvalna za sve ono što radi i otkriva!

Dakle, da bismo se mogli duhovno boriti (a moramo jer smo svakodnevno u duhovnom ratu, priznali to sebi ili ne), osnovno je biti u ispravnom stavu prema autoritetu… imati zdravu poslušnost prema onima koji su nam dani kao autoritet i imati zdravo vladanje nad onima kojima smo mi dani kao autoritet. Tek kada je sto sve na svom mjestu, možemo uzeti i duhovno naoružanje … i krenuti u boj!

Kroz protekli tjedan, ulazila sam dublje i u svaki dio naoružanja pa ovdje sada dajem sažetak toga:

POJAS ISTINE

Pozvani smo u našem svakodnevnom duhovnom naoružanju nositi POJAS ISTINE. Kao što je vojni pojas podupirao i davao snagu vojniku za ostatak opreme, tako i mi moramo najprije biti obavijeni istinom. Ali ne bilo kakvom istinom. Samo istina Božje riječi daje nam temelj za svakodnevnu duhovnu borbu.

Gospodine, pomozi nam da ostanemo u Tvojoj istini i da nas Tvoja istina oslobodi. Ne daj da budemo zavedeni bilo kakvom laži neprijatelja. Neka Tvoja istina rasvijetli u nama sve ono što je skriveno.

„Onda je Isus rekao Židovima koji su mu povjerovali: “Ako ostanete u mojoj riječi, doista ste moji učenici; i upoznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi.”‭‭(Ivan 8:31-32)

„Razoružao je poglavarstva i vlasti i javno ih izložio, pošto je u tome trijumfirao nad njima. ‭‭(Kološanima 2:15)

Kako postajemo Isusovi učenici? Što nas oslobađa?

Što je Isus učinio sa zlom?

Ephesians 6-14 The Belt Of Truth And Breastplate Of Righteousness beige

OKLOP PRAVEDNOSTI

Metalni oklop prekrivao je trup rimskog vojnika i čuvao ga od smrtonosne rane srca. Isusova savršena pravednost je ono što pokriva naša srca, i to je ono što Bog vidi kada gleda u nas. Ali ipak… na nama je da se obučemo u pravednost, kao što rimski vojnici oblače nepropusne prsluke. To znači da moramo odabrati živjeti na Božji način. Ne možemo biti zaštićeni ako namjerno odlučujemo hodati izvan Božje volje i Njegovih načina.

Naša odluka mora biti svakoga dana živjeti jedan pravedan život – ne u svojoj snazi nego osnaženi Duhom Svetim. Moramo priznati da ovisimo o Bogu i živjeti ovaj život za Njega. 

Iako smo nova stvorenja, moramo odlučiti tako i živjeti.

Naš oklop pravednosti je Isusova pravednost u nama. Ona štiti naša srca od smrtonosnih rana i osigurava da nas neprijatelj ne može uništiti zbog grijeha.

Gospodine, pomozi mi staviti oklop pravednosti koji me štiti od neprijateljskih napada. Znam da je Tvoja pravednost u meni ono što me štiti, ali također znam da ne smijem zanemariti stavljati Tvoju pravednost na sebe, poput nepropusnog prsluka, čineći ono što je pravednost u Tvojim očima. Otkrij mi stavove, navike, mislis srca koje nisu Tebi ugodne. Tako da se mogu pokajati i odreći toga svega što Tebe ne proslavlja i zaogrnuti se Tvojom pravednošću.

Prema Rimljanima 6:13, kako se mi predstavljamo pred Bogom?

Prema Rimljanima 14:17, kako živimo u Kraljevstvu Božjem?

Prema Izaiji 61:10, za što trebamo slaviti Boga?

Nikon-1-V3-sample-photo

OBUJTE OBUĆU SPREMNOSTI ZA EVANĐELJE MIRA

Imati MIR S BOGOM I MIR U BOGU je čvrst temelj na kojem možemo ostati stajati. Riječ “spremnost” znači da je evanđelje mira već postignuto. To je već pripremljeno za nas. Moramo samo hodati u tome. Bog ima mir za nas koji je iznad našeg razumijevanja.
Neprijatelj stalno želi ukrasti naš mir i držati nas u stanju rastrzanosti, anksioznosti, straha i nervoze.

Gospodine, hvala Ti što možemo imati mir koji nadilazi svako razumijevanje zbog toga što si Ti učinio na križu. Pomozi nam stajati čvrsto, s nogama zaštićenim radosnom vijesti da si Ti već unaprijed sve pripremio i osigurao.
Zato što imamo mir s Tobom i u Tebi, mi možemo ne samo stajati čvrsto nego i hodati naprijed, pobjeđujući neprijatelja i vraćajući nazad ono što nam je on ukrao.

Prema Filipljanima 4:7, što mir Božji čini za nas?
Prema Kološanima 3:15, što mi trebamo raditi i zašto?

“I mir Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvat će srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu.” (Filipljanima 4:7)
“I mir Božji neka upravlja srcima vašim, mir na koji ste i pozvani u jednome tijelu. I budite zahvalni!” (Kološanima 3:15)

tumblr_muvfakgIrs1rhhdg5o1_500

 

ŠTIT VJERE

Neprijatelj stalno baca goruće strijele na nas, tako da nam srca ispuni strahom, tjeskobom, nezadovoljstvom, nesigurnošću, nedostatnošću, raznim obeshrabrenjima… Zato nam je neophodan štit vjere da se obranimo!
Božja riječ kaže da naša vjera u Gospoda i Njegovu vjernost nama postaje naš ŠTIT!
“Ne boj se, Abrame, ja sam tvoj štit! Nagrada tvoja bit će vrlo velika!” (Postanak 15:1)
“Jer Gospod, Bog, sunce je i štit, Gospod daje milost i slavu. Ne uskraćuje dobra onima koji hode čestito.” (Ps 84:11)

Gospodine, hvala Ti što si mi dao vjeru i što moja vjera u Tvoju riječ raste. Nemam vjeru u svoju “vjeru”, kao da bih bilo što sama postigla, nego imam vjeru u Tebe i Tvoju vjernost meni, a to je ŠTIT protiv svih neprijateljskih napada.

mood-girl-girl-a-woman-sports-bike-nature-rye-wheat-sunset-sun-sky-clouds-sea-river-water-reflection-background-widescreen-full-

 

KACIGA SPASENJA

Kaciga štiti vojnikovu glavu. Naša duhovna glava također treba kacigu. Naš um je konstantno napadan od neprijatelja. Neprijatelj bombardira naš um lažima – želi da mislimo kako smo bezvrijedni, loši, slabi, odbačeni, neprihvatljivi, beznadni, nevoljeni… A ako to ne može, onda nas kuša da odemo u drugu krajnost i postanemo ponosni. U svakom slučaju, griješimo.
Bog nas ljubi, ali često mi sami sebe gledamo kao nevoljene. Bog nas gleda kao izabrane i prihvaćene, ali mi sami sebe gledamo kao odbačene. Bog nas gleda iz perspektive onoga za što nas je stvorio, ali mi sami sebe gledamo iz perspektive naših ograničenja.
Upravo KACIGA SPASENJA daje nam novu perspektivu na nas same, koja je u skladu s Očevim pogledom na nas.
Mi smo usvojeni sinovi i kćeri svemogućeg Boga, Stvoritelja i Kralja čitavog svemira. To znači da smo kraljevskog podrijetla.
Isus je žrtvovao svoj život za nas da nosimo kacigu spasenja, koja je poput kraljevske krune na našim glavama. Kacigu spasenja stavljamo onog trenutka kada prihvatimo Isusa za svog Spasitelja, ali moramo se i dalje svaki dan podsjećati za što i od koga nas je Isus spasio – i tko smo mi u Njemu.
Prihvaćanje Isusa daje nam toliko puno! Puno više nego što uopće možemo shvatiti onog trenutka kad smo Ga prihvatili.

Gospodine, pomozi mi staviti KACIGU SPASENJA svaki dan, da se zaštitim od svih laži neprijatelja. Pomozi mi da se sjećam samo onoga što Ti govoriš o meni, a ne onoga što neprijatelj želi da vjerujem o sebi. Hvala Ti što me kaciga spasenja čuva u duhovnim bitkama. Tvoje spasenje daje mi sve što mi je potrebno da bih živjela!

heart_head

MAČ DUHA = RIJEČ BOŽJA

Sotona je pokušao uništiti Isusa preko kralja Heroda čim se rodio, ali i opet nakon 30 godina u pustinji dok je Isus bio pred početkom službe. Isusovo oružje protiv njega bila je Riječ Božja – mač Duha!
Niijedna duhovna bitka ne može biti dobivena bez našeg najvećeg oružja – bez Riječi Božje.
Riječ Božja nadahnuta je Svetim Duhom. Od Boga je nadahnuta. Svaki biblijski pisac bio je vođen Duhom Svetim dok je pisao ono što je Bog želio.
Božja riječ je poput dvosjeklog mača u našim rukama. To znači da je obrambeno, kao i napadačko oružje – a mi trebamo oboje.

Gospodine, pomozi mi uzeti mač Duha svaki dan. Osposobi me da molim ono što Ti želiš, i ustrajno koliko Ti želiš.

Pročitaj Hebrejima 4:12 – kako je tu opisana Božja riječ?
Prema 2 Timoteju 3:16-17, zašto moramo imati Riječ Božju u našem umu, srcu i sjećanju?

prenos

 

Završavamo kratku seriju o DUHOVNOM NAORUŽANJU.
“Svakovrsnom molitvom i prošnjom u svako doba molite u Duhu. Poradi toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete… “(Efežanima 6:18)
Gospodin želi da budemo ustrajni u svojoj molitvi. To nije slučajni tip molitve “baci i vidi hoće li se uhvatiti”. To je stalno moljenje svakovrsnih molitvi i traženja u Duhu, sve vođeno Duhom Svetim.
Moliti UVIJEK znači moliti kroz neke stvari i ne odustajati. To znači biti oprezan i stalno u očekivanju da se vidi proboj.
Važno je moliti u skladu s Božjom voljom.
Način kako to činimo je moliti s Božjom riječi u srcu i molitvama. I to znači moliti pod vodstvom Duha Svetog.
Kada imamo uživanje u Njemu i osluškujemo Duha Svetog da nas vodi, događaju se velike stvari.

“Noć poodmače, a dan se približi. Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetla.” (Rimljanima 13:12)

8_sh_18480850

 

potpis

 

Oni koji su čisti u srcu…

IMG_2983

Jučer nakon što sam vrtjela po mislima tijek razgovora s jednom osobom, osjetila sam kako je u mom srcu prisutan jedan negativan stav prema toj osobi. Mi nismo u nikakvom otvorenom sukobu, konfliktu… Ne mogu reći da toj osobi nešto konkretno zamjeram… Ali jednostvano, moje srce nije čisto prema njoj.

Kada me Sveti Duh presvjedočio o tome, zaista me pogodilo i odmah mi se javio i ovaj redak iz Riječi: „Blaženi čisti u srcu, jer će Boga gledati!“ (Matej 5:8)

Ozbiljna opomena i svakako vrijedna da se pozabavim njom.

Moje je da budem iskrena prema sebi i otvorim pred Gospodinom srce do kraja da ga On istraži… i počisti. Da makne svaku nečistoću koja se, možda i nesvjesno, nakupila. Da uđe u dubinu i ispuni svojom ljubavlju, tako da iz mog srca ni ne može drugo istjecati osim Njegova ljubav. Da mi srce bude čisto prema svakome.

Tako da mogu svoga Gospodina gledati već sada, kao i jednom u vječnosti…

I ako smo iskreni, možemo priznati da kad god ne osjećamo stvaran susret s Njim, iako smo proveli vrijeme u molitvi, čitanju Riječi, moguće je razlog naše srce koje nije čisto. Možda ga je zaprljala neka uvreda koju smo samo prekrili brzim otpuštanjem (svakako smo pozvani brzo otpuštati!), ali nismo do kraja te osjećaje predali Gospodinu da ih On iscijeli…

Zato… zavapimo Mu u iskrenosti… Neka Njegovo svjetlo prodire što dublje u naša srca, neka ih ispuni svojom ljubavlju i učini čistima!

Želim Te gledati, Bože moj!

SAVRŠENA SVETOST BOŽJA … I MI U NJOJ!

Nova 2017. krenula je s Božjom Riječi iz Prve Samuelove – dobar početak!

Dok gledam sniježnu bjelinu kroz prozor svoje dnevne sobe, razmišljam kako je naš Bog savršen, svet i pravedan. Jedino je On savršen i u svojoj svetosti, i u svojoj ljubavi prema nama…

«Nitko nije svet kao Gospod, jer nikoga nema osim tebe, i nema stijene kao što je Bog naš.»             (1 Samuelova 2:2)

adventure-1850213_1920.jpg

Dok je moj stariji sin bio manji, znao je reći; «Mama, volim te do čistog bijelog papira…» Samo on i ja znali smo značenje te jedinstvene fraze 😁 Da, htio je reći da me voli potpuno, bez ijedne pikice neljubavi! Moram reći, nedostaje mi to njegovo djetinje iskazivanje privrženosti i ljubavi… Vrijeme tako brzo prolazi, djeca rastu…

A mi smo i ovaj tjedan mogli čitati o tome koliko je Gospodinu važno kako odgajamo, kako utječemo na našu djecu.

Nažalost, svećenik Eli ostavio nam je loš primjer. Imao je dva sina, Hofnija i Pinhasa, koja su duboko zastranila, a on im nije jasno dao do znanja koliko je to loše, nije im se odlučno suprotstavio u njihovim zlodjelima… I Bog ga je za to držao odgovornim!

«…častiš svoje sinove više nego mene… « (1 Samuelova 2:29)

Zaista, velika je naša odgovornost pred Bogom za djecu koju nam je dao.  Dok možemo, dok su pod našim autoritetom, trebamo što više koristiti to vrijeme da ih usmjeravamo na Gospodina, da sijemo sjeme u njihova srca, zalijevamo… i molimo Gospodina da uzraste plod za Njega.

S tom namjerom, učinila sam nešto sa svojom djecom na sam doček Nove godine.

Ove godine, suprug je imao noćnu smjenu baš na 31.12. pa smo djeca i ja bili sami kod kuće. Razmišljala sam kako im uz kolače, svečanu večeru, iznimno ostajanje do kasnoga budni, neki dobar film… kako im tu večer još nekako učiniti drugačijom, posebnom. I Gospodin mi je dao ideju – kad sam sebi pripremila kavu, objavila sam im da mama ima jednu super ideju 😉😄

Bili su za suradnju… i tako smo učinili sljedeće. Rekla sam im da ćemo se prvo prisjetiti svih lijepih, veselih, super stvari koje smo doživjeli u protekloj godini i to ćemo u zahvalnosti Gospodinu zapisati na papir. Svatko je za sebe rekao što je to i zapisala sam ispod imena. Zatim sam rekla da se idemo prisjetiti nekih teških, žalosnih stvari koje su nam se urezale u pamćenje iz protekle godine i te stvari smo u molitvi odmah predali Gospodinu da nam iscijeli srca od toga. Na kraju, molili smo da primimo Riječ od Njega za nadolazeću godinu i onda smo otvorili Riječ i stavili prst na taj redak (to radimo samo u iznimnim situacijama, kao što je ova jer je puno bolje Riječ čitati redom, u kontekstu). Redak koji su primili, zapisali su i bit će im negdje na oku kroz cijelu godinu.

Dečki su bili baš zadovoljni, a moje majčinsko srce ispunjeno i radosno, zahvalno Gospodinu.

Divno je to kada možemo svoju djecu usmjeravati na pravi put i činiti po milosti Božjoj dobro za njih… a nema boljega od dovođenja u Božju prisutnost i zajedničkog slavljenja Njega!

Puno puta, dogode se i propusti, i promašaji u našem odgoju… nije uvijek sve savršeno – i daleko je od toga. Ali onda u pokajanju, primamo oprost i milost, novu snagu za dalje…

I kao što smo vidjeli u prošlotjednom čitanju, u prisutnosti Božjoj ne može stajati ništa nečisto, nikakav idol uz Njega ne može biti …

«…Dagon pade na lice svoje, na zemlju, pred Kovčeg Gospodnji… «(1 Samuelova 5:3)

Zato nas Riječ poziva da preispitamo svoja srca – je li preostao još kakav idol kojem se možda i nesvjesno klanjamo? Moramo se toga odreći i pokajati, da nas krv Kristova očisti i oslobodi, kako bismo zaista imali prisutnost i slavu Božju očitovanu u našim životima…

«Ako su grijesi vaši kao grimiz, bit će bijeli kao snijeg…» (Izaija 1:18)

snow-1217124_1920.jpg