Poruka nade – ali nakon suočavanja s istinom

Proteklih dana proučavala sam Knjigu proroka Miheja. Bio je to Božji prorok koji je naviještao istinu Božjem narodu – istinu koju mnogi nisu željeli čuti.

‘Neki proroci kažu: »Nemoj nam propovijedati! Ne propovijedaj takve stvari. Ništa sramotno neće nas snaći.« ‘ (Mihej 2:6)

Prije svega, ako želimo čuti Božji glas, moramo biti spremni i otvoreni za istinu, kakva god ona bila.

Bez iskrenosti prema samima sebi i prema Bogu, nemamo ni početnu točku odnosa s Njim.

Ako biramo poruke koje nama pašu, koje potvrđuju samo naš ustaljeni način razmišljanja i življenja, ako nismo spremni i sve preokrenuti SAMO ZBOG ISTINE, tada doista nismo ni na početnoj točki.

‘Ovaj narod prihvatio bi lažnog proroka, varalicu koji im proriče obilje vina i piva. ‘ (Mihej 2:11)

I tako, čitajući kroz 7 poglavlja ove knjige, pokušavala sam čuti poruku za sebe i ovo vrijeme u kojem živim.

Nisam teolog, to su samo moja razmišljanja u vjeri da prepoznajem Očev glas jer to je Njegova Riječ upućena i danas meni, tebi, svakom djetetu Božjem.

Dakle, prorok Mihej prorokuje narodu Božjem o nadolazećem sudu i kazni jer su Mu bili nevjerni.

Bog je uvijek vjeran u svojim obećanjima i u svojoj ljubavi prema nama.

I iako naše zle odluke, povodljivost naših srca za idolima raznoraznim, neminovno nas sprječavaju da primimo Božje blagoslove i sami na sebe tada navlačimo kaznu, fascinira me ta Očeva ustrajnost da nađe onaj vjerni ostatak u svom narodu i opet izlijeva svoje blagoslove!

I tako, dok prva dva poglavlja govore o zloći i nevjeri naroda, o tuzi proroka zbog kazne koja dolazi, već pred kraj drugog poglavlja možemo čitati o obećanju za vjeran ostatak naroda.

‘Onaj koji probija zidove, ići će pred njima, zato će se oni probiti i izaći kroz gradska vrata. Pred njima će ići njihov Kralj, na čelu naroda bit će BOG.’ (Mihej 2:13)

Nakon obećanja za vjeran ostatak naroda, prorok se opet obraća „onima koji su trebali znati bolje“. Onima koji se nazivaju Njegovim svećenicima, pastorima, vođama Božjeg naroda, ali su zaboravili da će Njemu polagati račune za sve.

‘Tada sam rekao: »Slušajte, vođe naroda Jakovljevog, glavari naroda Izraelovog. Trebali ste znati što je ispravno. A vi mrzite dobro i volite zlo. Mom narodu derete kožu i trgate mu meso s kostiju. ‘ (Mihej 3:1-2)

U istoj grupi ljudi, tu su i lažni proroci, koji vole ljudima prorokovati samo dobro jer od toga imaju vlastitu korist. Oni neće govoriti o grijehu i potrebi istinskog pokajanja jer ne žele biti odbačeni od ljudi, oni žele samo vlastitu popularnost …

‘BOG govori o prorocima koji moj narod vode krivim putem. Oni obećavaju mir onima koji ih hrane, a onima koji ih ne hrane, objavljuju rat. »Zato noću nećete imati viđenja. Obavit će vas tama i nećete moći proricati. Zaći će sunce tim prorocima i dan će im se smračiti. Osramotit će se vidioci i obrukati gataoci. Svi će šuteći pokriti usta jer im Bog neće odgovoriti.« ‘ (Mihej 3:5-7)

Ali kako je strašna presuda za one koji misle da rade u Božje Ime, da imaju Božju prisutnost, a nalaze se u velikoj zabludi…

‘Sion gradite prolivenom krvlju i Jeruzalem nepravednošću. Njihovi vođe primaju mito da bi donosili presude. Svećenici za plaću poučavaju, a proroci za novac prorokuju. I još se na BOGA oslanjaju i govore: »BOG je sigurno s nama. Ništa loše neće nam se dogoditi.« Zato će zbog vas, vođe, Sion biti preoran kao polje. Jeruzalem će postati gomila krša, a brdo na kojem stoji Hram, obrast će visoka šikara.’ (Mihej 3:10-12)

Zato je tako silno važno stalno preispitivati vlastite motive. Zašto radim to što radim? Je li to doista na slavu Božju? Hoće li stvarno tako biti proslavljeno Ime Isusovo? Hodam li svaki dan u poniznosti pred svojim Bogom?

Vrijeme milosti još uvijek je tu. I Mihejeva poruka je bila oštra za one koji su činili zlo, ali s pozivom da se pokaju, još uvijek je bilo nade…

U četvrtom i petom poglavlju vidimo prekrasne najave i dobre planove za one koji čekaju zaista na Boga, koji se samo u Njega uzdaju.

Najavljeno je tada bilo i rođenje našeg Spasitelja, čak i mjesto Betlehem iz kojeg će doći.

‘A ti, Betleheme Efrato, jedan si od najmanjih Judinih gradova, ali upravo iz tebe doći će onaj koji će za mene vladati Izraelom. Njegova je loza od davnina, potječe iz drevnih vremena. Zato će BOG ostaviti svoj narod neprijateljima dok ne rodi sina ona koja je u trudovima. Tada će se i ostala njegova braća vratiti narodu Izraela. ‘ (Mihej 5:2-3)

U šestom poglavlju Bog se ponovno obraća svome narodu u cjelini i s obzirom da su postali nevjerni Njemu, da su počeli štovati lažne bogove, želi ih podsjetiti na sva Njegova dobročinstva koja im je iskazivao, ne bi li se prisjetili svega toga i u zahvalnosti i pokajanju ponovno se Njemu vratili.

Tako je i danas, ako smo negdje putem zastranili od vjernosti Bogu, prisjetimo se samo svega što je već do sada učinio za nas… Kao prvo, dao je svoga Sina za nas! Da je samo to, bilo bi već sasvim dovoljno za cjeloživotnu zahvalnost. Tako lako zaboravljamo sve dobro što je Gospodin za nas već učinio, tako lako naša srca odlaze u nezahvalnost, a onda posljedično i u idolopoklonstvo, štovanje onoga što nije Bog!

A kada se ponovo zapitamo – pa Gospode, što mi je činiti? – odgovor nam je dan;

‘Već ti je pokazao, čovječe, što je dobro. Ovo BOG traži od tebe: čini pravdu, voli vjernost i hodaj sa svojim Bogom ponizno. ‘ (Mihej 6:8)

Nije to nešto što možemo u svojoj tjelesnosti i u svojoj snazi činiti. Bog ne treba našu veličinu, nego našu poniznost, našu ovisnost o Njemu, našu odanost samo Njemu, naše srce…

I ako tako ne budemo živjeli, ako ne budemo gledali s pouzdanjem samo u Njega, ako budemo više pouzdanja stavljali u sebe i druge ljude oko nas, tada ćemo biti u direktnoj pobuni protiv Gospodina. A tu ne može biti blagoslova. Tu je na kraju praznina, razočarenje, zbunjenost…

‘Najbolji među njima je kao trn, najpošteniji kao bodljikavi grm. Došao je dan koji su vidjeli tvoji proroci . Dan kada ste došli izvršiti kaznu. Sada će ljudi biti zbunjeni. Ne vjeruj bližnjemu, ne uzdaj se u prijatelja. Pazi što pričaš pred ženom koja ti leži u naručju. ‘ (Mihej 7:4-5)

Ipak, prorok svoju poruku završava velikom nadom, živom nadom! Nadom koja je Osoba Isusa Krista!

Oni koji u Njega gledaju, Njega čekaju i Njemu se nadaju, bit će blagoslovljeni unatoč svemu i svačemu.

‘Jeruzalem kaže: »Nadam se BOŽJEM dolasku. Čekam Boga da me spasi. Moj Bog će me čuti. Ne likuj nada mnom, neprijatelju. Iako sam pao, ustat ću. Iako sjedim u tami, BOG će mi biti svjetlo. ‘ (Mihej 7:7-8)

Sva naša nada je samo jedna Osoba! Isus je naša jedina nada! Ne gledajmo u bilo koga drugoga za izbavljenje iz bilo koje sitaucije. On je taj koji sve vidi, sve zna i jedini ima pravo rješenje.

Naš najveći problema je zapravo grijeh i odvojenost od Boga. Pa ako je i taj problem Isus savladao, kako onda ne bi i ostale manje probleme naših života?

Ali odluka je na nama – u koga ćemo gledati, kome se nadati, koga štovati?

Neka nam svima bude jedan isti odgovor; ‘Svi narodi slijede svoje bogove, a mi ćemo slijediti našeg BOGA, uvijek i zauvijek. ‘ (Mihej 4:5)

KAMENČIĆI NA PUTU I ISKRICE NA NEBU

Svaka mama, a posebno mama koja je 24h/dan “samo i uvijek mama”, ima svakoga dana puno svakakvih situacija sa svojom djecom – i teških, i lijepih! Odlučila sam za sebe zapisivati one lijepe – tako da moje oduševljenje i zahvalnost ipak dulje traju. Za sebe… A možda i neku od vas potaknem na nešto slično ili podsjetim na nešto slično doživljeno, što će vam zagrijati srce i raspiriti zahvalnost u srcu.

Dakle, krenut ću s najstarijim. On je uskoro već 17-ogodišnjak (teško to vjerujem!) i unatoč nekim “kratkim spojevima” između nas dvoje, a što možemo zahvaliti našim sličnim karakterima, ipak sam tako zahvalna za njega. Ljubazan je, kulturan, hrabar, sportaš i glazbenik. Prije svega toga – Božje dijete. Bio je nedavno na proslavi 18. rođendana svog bratića u Zagrebu. Proslava je bila u unajmljenom prostoru, s hrpom mladih ljudi, alkohola i … još koječega. Da nije bio u pitanju bratić, na takvo mjesto ne bi ni išao. Imala sam povjerenja u njega, ali ovo je nadmašilo i moje povjerenje. U cijeloj toj prilično mračnoj atmosferi, on je našao dečka kojem je svjedočio Krista i s kojim je u toj situaciji podijelio Evanđelje. Zahvaljujem Gospodinu za to!

Druga situacija je s mlađim sinom. On je moj senzibilni 13-ogodišnji dječak. Vrlo osjećajan, suosjećajan, tih, ne voli gužve, ali s odabranim ljudima vrlo opušten, vedar i zabavan. Njegov topli osmijeh znao je obasjati i neke moje najoblačnije dane. Trenutno prolazimo kroz neke zahtjevne situacije u školi i općenito u njegovom mladom životu, koji s godinama donosi više turbulencija nego što bi on to htio. I tako… Nedavno smo gledali film koji je potaknuo neka razmišljanja o vjeri, osobnom odnosu s Gospodinom… Iako je rođen i odgajan u obitelji koja aktivno živi vjeru – molitva i Riječ dio su naše svakodnevice – on sam još uvijek nije na čisto gdje se nalazi u svemu tome. Potaknula sam opet razgovor, koji sam već nekoliko puta ranije poticala. Ovaj put, kao da su se vrata njegovog srca još malo više odškrinula. Objasnio mi je s čime se bori dok razmišlja o Bogu. Ne bih opisivala detalje, ali postao je više svjestan grijeha. Grijeh koji kao da stoji između njega i Boga. On to tako vidi i misli da zato ne može bliže k Njemu pristupiti. Bila sam zahvalna za to otkrivenje jer sam mogla reći mu da je super što je sada svjestan grijeha, ali da grijeh nije nikakva prepreka za Gospodina jer je Gospodin došao za nas maknuti i uništiti taj grijeh. Samo je potrebno pokajanje, ono istinsko i iskreno. Čuo me je i kao da je negdje to pospremio – nadam se da ne u neku preduboku ladicu u sebi. I sada ostaje ta čvrsta nada da neće predugo čekati da objeručke prihvati Milost za sebe osobno.

I treća sitaucija s našom “trećom srećom”. Ona je moj mali živahni, zahtjevni i preslatki dar s Neba. Trogodišnja vesela djevojčica plavih očiju i plave duge kose, koja po cijeli dan skakuće, vrti se, pleše, glumi i nasmijava nas, ali često i dovodi do ruba strpljenja… I tako nedavno, pred kraj jednog prilično napornog dana na svim poljima… Znate, jedan od “onih dana”. Dan koji vam nameće osjećaj nesupješnosti, nedovoljnosti, poraza… I baš tada, Božja nezaslužena milost izlije se na vas poput kiše na žednu zemlju. Moja malena curica se nekako približila meni, skroz s glavicom na moja prsa i šapnula na moje srce – Isuse, volim te! Mislila sam da ću se onesvijestiti od divljenja, zahvalnosti, ganutosti, sreće… Doživjela sam to kao poruku – mama, znam da je Isus u tvom srcu! I to onda kada misliš – opet sam pala, pogriješila, promašila… Ali dijete kao da prenese poruku s Neba – ne boj se, i dalje sam tu.

To su stvari koje vrijedi pamtiti i vraćat ću im se sada kada su i zapisane. A toliko je toga još što je možda nestalo ili potisnulo se u meni, a bilo je… Zato, kao kamenčići na putu i iskrice na nebu, neka mi ove rečenice drže sjećanje na Božje blagoslove i iskazanu milost.

I neka i vas potaknu na prepoznavanje takve milosti i darova u vašim osobnim životima. Neka u svima nama bude više zahvalnosti i radosti.

Hvala u ustima djece

I kada nahrupe teške okolnosti, teške situacije, teški periodi… ne zaboravi vječnu i nepromjenjivu istinu – ISUS ME VOLI! 🥰 TO KAŽE BIBLIJA! 📖💕


Nakon što je pala na rub staklenog stolića, dok je jurcala po stanu, i tako si rasjekla glavu taman malo dalje od oka (hvala Gospodinu za te milimetre 🙌), i nakon što smo uspjeli zaustaviti krvarenje i zalijepiti dosta duboku ranu nekim umjetnim šavovima koje možete kupiti u ljekarni …odlučili smo ipak realizirati plan koji smo imali netom prije nego se dogodila nezgoda – otići u obližnju šumu i uživati u jesenskim bojama.

https://youtube.com/shorts/uwRaCehmT00?feature=share

A ova njena pjesmica na klackalici, svježe nakon pada i suza, baš me ganula i podigla opet u zahvalnost Ocu! Hvala Ti, Gospodine, što si zaista pripremio hvalu u ustima djece!

“A Isus je pozvao k sebi dijete, postavio ga ispred njih i rekao: »Istinu vam kažem: ako ponovo ne postanete poput male djece, nikada nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Dakle, tko se ponizi da bi bio poput ovoga djeteta — taj je najveći u Kraljevstvu nebeskom. I tko radi mene primi jedno ovakvo dijete, mene prima.«”
Matej 18:2‭-‬5 SHP

Tražiti poslušnost … ili ne?

U današnje vrijeme, poslušnost je nešto što baš i nije poželjno, cijenjeno. Biti poslušan postaje nešto kao sramotno. Više se čak cijeni svojevoljnost, tvrdoglavost, svojeglavost…

U odgoju djece također se ne stavlja neka vrijednost na poslušnost, smatra se primjerice da je bolje da je dijete svoje nego poslušno.

E sad, odmah na početku, želim reći da se moji stavovi ne formiraju pod utjecajem današnje kulture, trenda i većinskog razmišljanja nego pod utjecajem Božje Riječi. Božja Riječ za mene je standard za život, temelj za život, životni priručnik – jer je smatram nadahnutom i živom Riječju samoga Boga.

Ali opet, kako živim u sadašnjem vremenu, okružena kulturom kakva jest, svjesna sam da se moje razmišljanje može kositi s većinskim stavovima. Pa ipak, želim podijeliti svoje iskustvo i svjedočanstvo Božje milosti, ljubavi, svetosti…

Kako imam uz dva tinejdžera, još i malu slatku (skoro) trogodišnjakinju često sam u prilici razmišljati koliko i zašto je poslušnost zapravo važna. Već od najranije dobi ona je pokazala svoj prilično čvrst karakter i svojeglavost. Prvo mi je to bilo slatko i nevino, a onda se uskoro pokazalo koliko može biti ružno i teško.

Svaki roditelj (ili barem onaj koji je zdrava i normalna osoba) želi samo najbolje svojoj djeci. E sad, to je vrlo općenito rečeno. Pod tim najboljim, možemo svašta podrazumijevati. Osobno, ja kao dijete Božje čvrsto vjerujem da moj Otac nebeski za mene želi i ima stvarno samo najbolje – gledano iz perspektive vječnosti. I zato više od svega, više od bilo kojem stručnjaku za odgoj, vjerujem Njemu i Njegovoj Riječi.

A u Njegovoj Riječi stoji i ovo:

Jer, zapovijedi su kao svjetiljka, pouke kao svjetlost, a odgojne mjere put u život.

(Mudre izreke 6:23)

Tko šibu štedi, svoje dijete ne voli, a tko ga voli, pod stegom ga drži.

(Mudre izreke 13:24)

Ne boj se svoje dijete strogo odgajati; od malo batina neće umrijeti. Batinom ga kažnjavaš, ali od smrti ga spašavaš.

(Mudre izreke 23:13-14)

Ima toga još, ali meni je postalo ovo dovoljno da poslušnost djece prema roditeljima iznimno cijenim i u svome domu, od svoje djece to tražim. Dakle, ne preispitujem više – pa je li to zaista Bog mislio i za današnje vrijeme, nije li to malo već zastarjelo???

Riječ Božja nama treba biti uvijek aktualna jer je vječna, živa, djelotvorna i nadahnuta Duhom Božjim. Ne može nikada biti zastarjela.

I otkad sam odlučila i po pitanju odgoja vrhovnim autoritetom smatrati upravo Božju Riječ, više nemam nedoumica kako reagirati na dječje neposlušnosti. Znam da Bog od mene traži poslušnost u svemu pa tako i po pitanju odgoja djece. Ako bih ja odlučila neke druge mudrosti više uzimati k srcu od Riječi Njegove, to bi bila direktna neposlušnost Njemu.

Mogu reći da sam došla nedavno do prijelomne točke kada mi je Gospodin ovo pokazao – ti samo Mene slušaj, a za ostalo ne brini!

I ponekad bi bilo lakše malo kao zažmiriti na dječje neposlušnosti, na njihov neposluh onome što želimo od njih, ali to bi bilo lakše samo kratkoročno. Dugoročno, vodilo bi samo u još teže situacije.

Uz primjereno discipliniranje zbog neposluha, uvijek je djetetu potrebno iskazati još više ljubavi i prihvaćanja. I divno je kako to zaista funkcionira u praksi. Ima različitih dana, i lakših i težih, ali u globalu uvijek se isplati nama roditeljima biti poslušni Gospodinu, tražeći poslušnost i od naše djece.

I zaista im ne činimo dobro ako toleriramo ono što Bog kaže da ne trebamo i ne smijemo tolerirati -a to je iskazivanje neposluha.

Uistinu, potrebna nam je silna Božja mudrost za svaki dan s našom djecom, ali Gospodin je tako vjeran i tako silan u svojim djelima. Ne bojmo se biti Njemu apsolutno poslušni – nikada nas neće razočarati … i uživat ćemo u plodovima svoje poslušnosti, i mi i naša djeca!

Uskrsli Gospodin, Isus Krist …

Uskrsli Gospodin, Isus Krist za mene je kao prvo moj osobni Spasitelj – Onaj koji me spasio od kazne za sve moje grijehe, Onaj koji je uzeo moju kaznu na sebe, a meni dao svoju pravednost. Onaj koji je za mene pobijedio smrt i darovao mi život.
On je Onaj koji daje smisao mom životu.

On je taj koji mi može dati mir i sigurnost kada nitko drugi ne može, koji mi može dati utjehu kada nitko drugi ne može, koji mi može vratiti nadu kada nitko drugi ne može, koji može u meni obnoviti radost kada nitko i ništa drugo ne može… On je Onaj kojem želim podložiti cijeli svoj život, svako područje života i cijelog svog bića. On je Onaj kojem potpuno vjerujem.


Prije dosta godina živjela sam u strahu od budućnosti, točnije u strahu od egzistencijalne i financijske nesigurnosti.
Strah se prvo malo, pomalo uvlačio, skoro neprimjetno… a onda sam odjednom shvatila da me zaista počeo tlačiti. Iako sam u to vrijeme radila za Ministarstvo znanosti i imala ugovor na 4 godine, već po isteku prve godine uhvatila me tjeskobna briga i užasan strah što će biti dalje. Hoću li naći onda novi posao, što će biti, kako će biti… Noćima nisam spavala, danima sam bila u grču i suzama jer sam se bojala što nosi budućnost.


Tih dana otišli smo suprug i ja na jednu kršćansku konferenciju i govornik je govorio koliko je divno to što je Isus učinio za nas na križu. Omogućio nam je da na Njega položimo svu svoju nepravednost, sve svoje grijehe, a od Njega primimo pravednost i svetost. Isto tako, sve što nas pritišće, muči na bilo koji način, svaku zarobljenost, možemo predati na Isusov križ i primiti slobodu. Tada nas je taj govornik pozvao da razmislimo što zaista želimo predati na Kristov križ, da to napišemo na papir i onda smo simbolički zaista te papire stavljali na jedan križ koji je tamo bio postavljen.


U iskrenoj molitvi i otvorenosti srca, predala sam tada na Isusov križ tu zarobljenost strahom od budućnosti. On je taj strah uništio i zauzvrat sam primila od Uskrslog Gospodina potpuni mir i sigurnost, čvrsto pouzdanje u Njega. To je toliko duboko ispunilo cijelo moje biće da i danas, nakon mnogo godina, hodam u toj slobodi koju sam tada primila.

Više nisam rob straha, nego dijete Božje koje ima čvrsto pouzdanje u svog Oca i svako Njegovo obećanje.
A jedno od Njegovih silnih obećanja, kojeg se čvrsto držim nalazi se u Psalmu 37:25-26.

I uvijek kada neprijatelj pokuša napasti starim oružjem na mene, kada pokuša posijati strah u moje srce radi financijske nesigurnosti, uzmem Riječ kao obranu i štit. I prisjetim samu sebe gdje je moja sigurnost – ne u stalnom zaposlenju i ne u bilo čemu drugom osim u Isusu Kristu. On je vjeran i dostojan svakog pouzdanja. Čvrst temelj i neuzdrmana stijena! Njemu sva slava i hvala!

Ako te muči bilo kakav strah, donesi ga na Isusov križ i tamo ga ostavi, a s križa uzmi pobjedu – potpunu slobodu i sigurnost u Isusu. To znači graditi kuću na stijeni koja se ni pod kakvom olujom neće srušiti.

Hvala Ti, uskrsli Gospodine!

PRIMITI DAR ILI …

Neki dan, razmišljam kako više ne koristimo uopće kolica za Piju, našu najmlađu. Ona je sada stara 2 godine i 8 mjeseci, a ne mogu se točno ni sjetiti otkad je već ne vozimo. Uglavnom, već dugo naše su šetnje bez dodatnog prijevoznog sredstva i ona je zaista naš mali zvrk, nikad umorna, uvijek spremna za neku akciju.

I sad, razmišljam kako su kolica ustvari još jako dobra, prilično sačuvana i vjerojatno bi mogla nekome još dobro služiti. Svejedno, prva misao je bila da ih nekome tko je zaista u potrebi darujemo, a ne da ih prodajemo.

Odjednom, počne mi se cijeli scenarij vrtjeti u glavi. Kao, mi ih oglasimo da darujemo nekome u potrebi. I javi se neka osoba koja je kao iskrena pa kaže, otprilike: “Kolica nam se sviđaju, ali moramo biti iskreni, nismo sad baš u tako lošoj situaciji da ih ne bi mogli i kupiti. Pa s obzirom da ste ih besplatno ponudili, dajte vi nama ipak njih za neku pristupačnu, povoljnu cijenu.” A mi odgovaramo: “Ne, potpuno ste nas krivo shvatili. Mi ŽELIMO DAROVATI onome tko je zaista U POTREBI. Ali to ne znači da ona ne vrijede puno. Zapravo, ako ste u mogućnosti platiti, onda ćete ih trebati platiti prema njihovoj stvarnoj vrijednosti, odnosno u punoj cijeni. Dakle, kolica se mogu dati besplatno samo onima koji su stvarnoj potrebi i nikako si ih ne mogu na drugi način priuštiti. Besplatna su za njih, iako imaju visoku cijenu za sve ostale.”

I tada, kao da mi Gospodin tumači – tako je i sa spasenjem koje ja nudim, besplatno, a opet neprocjenjivo dragocjeno i skupo!

Milost je Njegova besplatna, ali ne jeftina. Besplatna je za svakog onog koji je svjestan da si na na koji način ne može sam pribaviti to dragocjeno spasenje. Za svakog koji je siromašan u duhu, svjestan svoje nedostatnosti … Takvima Gospodin nudi potpuno besplatno – daruje nam svoje spasenje! A svaki onaj koji misli da ipak ima nešto za ponuditi u prilog svom spasenju, zapravo vrijeđa taj dragocjeni čin Kristove milosti i ljubavi… te na taj način može izgubiti spasenje.

Jesmo li dovoljno svjesni koliko smo siromašni i koliko nemamo ništa za ponuditi u prilog svom spasenju? Mi se možemo međusobno uspoređivati, tko je koliko daleko dogurao na tom putu spasenja, ali to nema nikakve vrijednosti u Očevim očima. Samo je jedno važno – jesi li u dovoljno velikoj potrebi da kažeš, “smiluj mi se, Gospodine, ne mogu sam/a”?

A kada primiš TAJ BESKRAJNO DRAGOCJEN DAR, tada nastavi hodati tim putem spasenja “s rukom u ruci svoga Spasitelja”. On je vjeran i dovršit će djelo koje je u tebi započeo. Na Njegov način, u Njegovo vrijeme…

Gdje mi je pouzdanje… ?

“Kako ste?”

Što biste odgovorili ako bih vas to pitala? Ali ne reda radi, nego kada bih zaista željela čuti…

Mislim da bi se većina odgovora nalazila negdje između osjećaja straha, neizvjesnosti, zbunjenosti i možda ljutnje, frustriranosti, bunta…

I puno je toga oko nas, u našoj svakodnevici, što bi opravdalo na neki način te osjećaje.

Ali ipak – želim onima koji se smatraju nanovorođenom djecom Božjom postaviti još jedno pitanje – “Imate li svakodnevno odnos s Duhom Svetim?”

I to pitanje nije tu da vas prozove, posrami, osudi… nego da nas sve skupa probudi.

Bez obzira na svu tamu oko nas, nama je dano najveće Svjetlo! Dan nam je Duh Sveti!

Ako se svaki dan, bar na neko vrijeme, “prikopčamo u Njega”, ako svaki dan bar neko vrijeme provedemo u Riječi, u meditaciji nad Riječi, u izlijevanju srca pred Njim, u molitvi u Duhu … tada mi uzimamo oružje u ruke i borimo se protiv svega toga što nas želi poklopiti. Tada imamo nadnaravni mir, neobjašnjivu radost i nepokolebljivo pouzdanje da Otac naš nebeski sve vodi i da se ništa ne može dogoditi što On neće propustiti kroz svoje ruke.

Sve ovo što se događa danas, Njemu nije iznenađenje. On je na to odavno spreman… ali želi da budemo i mi spremni.

Zato ne rasipajmo svoju snagu i svoj mir. Oluja koja je počela neće završiti prije nego što je On završi.

Ono što mi kao Crkva, Njegova zaručnica, trebamo u ovim vremenima činiti jest “osigurati se da u svojim lampama imamo dovoljno ulja”!

Ispunjavajmo se Njegovim Duhom svakodnevno, a On će voditi naše korake sigurnim putem…

U ljubavi Kristovoj,

Mama, brineš li?

Na početku, napomena – iako u naslovu stoji “mama”, ohrabrenje je za sve koji se bore s pretjeranom i tjeskobnom brigom, ali iz perspektive mame koja se ovih dana osjećala zabrinuto, a doživjela utjehu i mir koji samo Gospodin može dati…


Možda se pitaš što još možeš učiniti za svoje dijete da bi bilo sigurno i da bi mu bilo dobro u ovoj školskoj godini… Možda imaš malo dijete koje ide u vrtić? Možda će mu ovo biti prva godina u vrtiću? Možda će mu biti prva školska godina? A možda će biti ove godine maturant? Kako god – nemoj brinuti! I sada misliš možda – lako je to reći, napisati… Ali nemoguće provesti.
Znaj da sam “u tvojim cipelama” i ja, i znaj da sam strašno se brinula, pitala se činim li dovoljno, što još mogu, trebam… pa tko će ih zaštititi ako ne mi, majke, roditelji???
Ali ipak, sva ta razmišljanja, nastojanja, akcije … nisu mi donijeli mir. Naprotiv, osjećala sam se sve gore i gore. Iako sam Kristova, predala sam svoj život Njemu davno, ipak sam brinula – i konačno, po Njegovoj milosti, danas sam spoznala… Najviše i najbolje što mogu za svoju djecu učiniti na početku i ove školske godine, to je – predati njih, predati sve brige, predati svu situaciju u kojoj se nalazim, Njemu u ruke. I sada se to čini tako jednostavno, osnovno, temeljno…ali ponekad postanemo slijepi, kratkovidni i mislimo da On traži nešto više i nešto drugo od nas.
Postanemo “borci za neka prava”, iako znamo da On to nikada nije činio… On je odustao od svakog prava – i sve predao Ocu u ruke.
I dok sam večeras nakon dugo vremena, na glas sve Njemu predavala i ponovo ispovijedala svoju vjeru – da je On dovoljan i da je sve pod Njegovom kontrolom, obuzeo me nevjerojatan osjećaj lakoće i mira. I to je zaista samo Njegov dar. Predivan dar koji možeš uzeti s Njegovog križa, odloživši sve brige, neizvjesnosti, strahove i probleme.
I možda te ni ove napisane riječi neće osloboditi brige, ali Isus hoće! Ako Mu dođeš iskrenog i otvorenog srca, spremna čuti ono što ti On želi reći, onda ćeš na neki način doživjeti upravo ono što svakom umornom i zabrinutom srcu On želi dati – mir i slobodu od svake tjeskobe.


I zato, draga mama, nemoj brinuti – Njemu vjeruj i On će sve izvesti na dobro.

Zahvalnost, radost, mir

Jesmo li dovoljno svjesni da radost ne ovisi o tome koliko imamo, koliko uživamo, je li nam sve posloženo onako kako želimo?

Da, radost naših srca uopće ne ovisi o tome.

Ali zato često ovisi o tome KOLIKO SMO ZAHVALNI.

Možemo imati puno toga, ostvariti, postići, dosegnuti, pa skoro savršene okolnosti imati, ali… s obzirom da nikada ne može biti baš sve savršeno, uvijek će faliti bar nešto do savršenstva. I ukoliko onda gledamo u to što nemamo, umjesto da budemo zahvalni za ono što imamo, RADOST gubimo.

S druge strane, ako i nemamo puno, ali smo zahvalni za ono što imamo, RADOST će prebivati u našim srcima.

Dakle, ZAHVALNO SRCE JE RADOSNO SRCE.

Isto tako, nezahvalno srce je srce bez radosti… ali, i bez mira.

Moram priznati, iskusila sam oboje. Kada nisam bila zahvalna za sve ono što mi je Gospodin u svojoj milosti, ljubavi i dobroti darovao, nego sam skrenula svoj pogled na ono što mi nedostaje, skliznula sam u nezahvalnost, a posljedično i u tugu, i u nemir.

Izlaz je uvijek bio u POKAJANJU.

Nezahvalnost je grijeh, i to grijeh koji ranjava nas same, naše bližnje, a i odvaja nas od Gospodina. Zato, ako se ne osjećaš radosno i nemaš mir, ispitaj svoje srce – čuči li u njemu nezahvalnost?

Uvijek možemo odabrati kako ćemo gledati na svoj život, na okolnosti u kojima se nalazimo – sa zahvalnošću (pa makar i za ono malo) ili s nezahvalnošću (pa makar gunđali i zbog nečeg malog što nam fali). I tako sami odabiremo, hoćemo li biti radosni ili žalosni, hoćemo li imati mir ili nemir…

Neka nas Gospodin probudi i da nam Njegov pogled – da vidimo sve ono dobro koje nam daje, da budemo Njemu zahvalni i u Njemu radosni i mirni.

Neka nam nezahvalnost ne zarobi srce i ne pokrade nam radost i mir, koje Gospodin želi da uživamo.









Blagoslovljen život

picsart_07-16-01.31.02

Više od svega za svoju djecu želim da budu blagoslovljeni od Boga. I tu ne mislim na stvari ovoga svijeta, ne mislim na obilje koje nudi ovaj svijet, a koje je isprazno i prolazno.

Prije svega, mislim na to da poznaju Njega kao svoga Oca nebeskog, da iskuse osobno Njegovu ljubav, Njegovu prisutnost, zaštitu, milost svakodnevnu i vječnu. Želim da hodaju s Njim iz dana u dan, sve više Ga poznavajući… A tada, znam da će On ispunjavati svoje planove s njima, a to će im donijeti najsretniji život na ovom svijetu – ispunjen i svrhovit život, blagoslovljen život!

1594854521169

Ako Ga budu poznavali, onda će Ga štovati kao jedinog Gospodina i Gospodara svojih života i onda će živjeti po Njegovoj volji, onako kako On zapovijeda. A tada će im biti BLAGO U ŽIVOTU. 

Neka bude tako u životima naše djece. A naravno, budimo im mi primjer takvog življenja. Neka nas sve Gospodin u tome blagoslovi.

potpis