Kakvu vjeru imamo?

img

Nedavno sam čula jednu poruku koja je ostavila dubok trag na mom srcu.

Kakvu vjeru imaš? Je li to vjera za koju će reći možda i 90% Hrvata da je ima – vjera u Boga… pa da, vjerujem da postoji, vjerujem  i da je Isus živio, možda čak i uskrsnuo, vjerujem da postoji raj, pakao… Takvu vjeru imaju mnogi. No, je li to vjera koja spašava? Ne, nije.

Vjera koja spašava je apsolutno pouzdanje u tog jedinog Boga, u Isusa Krista – pouzdanje u Njegov plan spasenja, a i u Njegov plan osobno za moj život. To je pouzdanje i potpuno prepuštanje Njemu u ruke. Vjera koja kaže – Ti si moj Bog i moj Gospodar, želim Ti sve prepustiti. Ne pouzdajem se ni u sebe, ni u bilo koga drugog, osim u Tebe. Ti si Onaj koji si me stvorio i koji ima svršen plan za mene. Želim samo da se Tvoja volja ispuni.

To je odnos Oca i djeteta. Dijete koje s potpunim povjerenjem stavlja svoju ruku u Očevu i od Njega sve očekuje – zaštitu, skrb, mudrost, ljubav… svaki blagoslov.

To je vjera koja spašava. To je Savez po Kristovoj krvi. On je sve učinio i jedino On je dostojan našeg obožavanja.

Jednom kada krenemo na taj Put s Njim, ostanimo vjerni! Ništa izvan Njegove volje nam ne treba. S Njim imamo sve.

Čitajući Hošeu, vidim ranjeno Očevo srce, iznevjerenu ljubav, razvrgnut savez…

Izraelci su, iako iskusivši Njegovu ljubav i vjernost, okrenuli svoja srca od Njega…

Slika je to Crkve, Njegovog naroda, koji skreće pogled s Križa. I u tom skretanju, pada u zamku klanjanja idolima. Čemu god dajemo naše pouzdanje, a da je izvan našeg Gospodina Isusa Krista, to je idol i to je zamka koja ruši naš odnos, naš savez s Gospodinom. Neprijatelj je zao, podmukao i lukav… učinit će da to skretanje s pravog Puta neće biti drastično, posljedice neće biti odmah vidljive, nego malo-pomalo, čovjek tone u svoju samodostatnost ili obožavanje nekog/nečeg drugog, a ne jedinog živog Boga.

Zakon sjetve i žetve uvijek vrijedi. Kako siješ, tako ćeš i žeti. Ali znamo da između sjetve i žetve postoji vremenski odmak. Svakako će se plodovi vidjeti nakon nekog vremena.

„Posijte sjeme pravednosti,

pa ćete požeti vjernu ljubav.

Svoja srca pripremite kao njivu,

pa čekajte dok ne dođe BOG

i izlije na vas pravdu kao kišu.

Ali vi ste orali i sijali zloću,

a sada žanjete nepravdu

i hranite se plodovima laži.

Pouzdali ste se u vlastitu snagu,

u silu mnoštva svojih ratnika.

Sad se metež rata širi među vama,

sve će vam utvrde biti razrušene.“

(Hošea 10:12-14)

 

I posebno sada, u ovo vrijeme koje nas je snašlo, kada ne zna čovjek kome više vjerovati, toliko je informacija i dezinformacija, sada je više nego ikad prije potrebno učvrstiti svoje korijenje u istini i ljubavi Očevoj!

Poznaješ li Oca onako kako On želi da Ga poznaješ? Pouzdaješ li se u Njega onako kako On to želi? Vjeruješ li Mu u svemu i za sve…?

Oče naš nebeski, oprosti nam za svako „puštanje Tvoje ruke“, kada smo možda kao mala, nezrela djeca pokušavali u svojoj snazi rješavati životne situacije u kojima smo se zatekli. Oprosti nam za svaku nevjernost i za svako skretanje pogleda s Tvoga križa… Neka nas Duh Tvoj presvjedoči gdje je potrebno istinsko pokajanje u našim srcima i neka On pripremi naša srca, da budu ponovno meka i podatna za Tvoje sjeme –daj da zaista primimo Tvoju kišu milosti i opraštanja. Neka sve lažne utvrde i lažni žrtvenici budu porušeni u našim životima. Neka Tvoje prijestolje ponovno zasja usred Tvoga naroda!

 

potpis

Znanje koje čuva od propasti

imghošea

Pisanje bloga već dugo čeka svoj red kod mene. Otkad sam se ponovo vratila u stil života mame s bebom (malim djetetom – Pia za nekih tri mjeseca bude napunila dvije godine), a istovremeno ostala i mama dvojice već tinejdžera, jednostavno nije bilo na listi prioriteta pisanje bloga. No, kad Gospodin pošalje poticaj, onda se više ne pita mene, odnosno – prioritet mi postaje ono što On kaže da je prioritet za neki dan. I tako… kako sam s “Dobro jutro, djevojke” počela proučavati knjigu proroka Hošeje, potaknuta sam bila podijeliti neke misli od ovog tjedna.

Razmišljajući o poznatom retku; “Moj narod propada jer nema znanja…”, ili u suvremenom prijevodu; “Moj narod je upropašten jer mene ne poznaje.” (Hošea 4:6), došao mi je u misli i redak; “Znanje napuhuje, a ljubav izgrađuje…” (1 Korinćanima 8:1).

Na prvi pogled, može se učiniti da se ta dva retka nekako suprotstavljaju jedan drugome. Kao da proturječe jedan drugome. Međutim, ako ih ne izvlačimo iz konteksta nego ih oba čitamo unutar konteksta, dolazimo do predivne istine.

Istina je da Božji narod propada ako nema znanja – ali treba se pitati o kakvom je tu znanju riječ? Nije to znanje koje se može naučiti iz knjiga, čak niti iz teoloških knjiga, iz knjiga koje govore o Bogu… Dakle, nije to znanje o Bogu. Zapravo, kada čitamo Hošeu 4, vidimo da je našem Bogu važno da imamo znanje, tj. poznavanje Njega samoga! Ne da znamo o Njemu, nego da znamo Njega. Da Ga uistinu poznajemo.

A On nam se dao upoznati kroz Njegovog Sina Isusa Krista. Isus je sama preslika Oca. „Tko je poznaje mene, upoznao je i Oca…“ (Ivan 14:7)

A kako mi danas možemo poznavati Isusa? Čitajući Njegovu Riječ u prisutnosti Duha Svetoga.
Duh je taj koji oživljava Riječ. Riječ nam tada postaje živa i poznajemo Ga. Koga?
Onoga koji je utjelovljena Riječ – Isusa Krista!

I dakle, kada Njega poznajemo, tada imamo znanje koje je potrebno da ne bismo propali i bili zavedeni, o čemu govori i Hošea 4.
Sva druga znanja napuhuju, ali ovo znanje izgrađuje – jer to je ta Ljubav Očeva koja se nastanila među nama po Duhu Svetom koji nam je dan.
I sada još jednom onaj poznati redak o znanju koje napuhuje u kontekstu;
„Što se tiče mesa žrtvovanog lažnim bogovima, znamo da »svi mi imamo znanje«, kao što vi kažete. Međutim, znanje napuhuje, a ljubav izgrađuje. Ako tko misli da nešto zna, još ne zna koliko bi trebao znati. Ali ako tko voli Boga, Bog ga poznaje.“ (1 Korinćanima 8:1-3)

Boga nikada ne možemo toliko dovoljno upoznati da kažemo sada Ga više ne trebam upoznavati –uvijek možemo i trebamo više, On želi da idemo za Njim srcem koje Ga želi još više, i još više, i još više… poznavati. 

E to je znanje za kojim ja čeznem. Svako drugo izgubilo je cijenu za mene.

Naravno, potrebno je imati i neko znanje o Bogu, ali u to nas znanje uvodi sve više i više sam Duh Sveti dok čitamo Njegovu Riječ. Ali da ne bismo bili poput farizeja, koji su imali puno znanja koje napuhuje, a malo iskustva i doživljaja samog Gospodine, pa tako i malo ljubavi koja izgrađuje, budimo često do Njegovih nogu i nikad ne mislimo da smo sve već čuli i da sve već znamo.

Gospodine, daj nam srca koja će biti ponizna, krotka, željna sve više iskustvene spoznaje Tebe. Neka nas otkrivenje Tvoje savršene ljubavi drži podalje od štovanja svih lažnih bogova, koji ne mogu ispuniti čežnje naših srca, nego uvijek odvode u propast. Daj da imamo to znanje, odnosno poznavanje Tebe! I molim Te da u iskrenosti svojih srca, vidimo ima li u njima možda kakvog obožavanja bilo čega i bilo koga drugog, osim Tebe koji si jedini vrijedan našeg obožavanja. Neka dođe do rušenja svih lažnih žrtvenika u našim srcima i neka vatra Tvoga Duha pročisti sve ono što ne pripada Tebi, tako da možemo biti vjerni Tebi i samo Tebi…

imghošea4

potpis

 

 

 

 

 

Novi račun na Instagramu – DODIRI NEBA

Oni koji me malo bolje znaju, znaju da već osam godina pišem blog Smisao života. Zašto takav naziv?!? Pa jednostavno zato što sam radeći u školi, i u osnovnoj i u srednjoj, vidjela jako puno praznine među djecom dok počinju tražiti odgovore o smislu, svrsi njihovih života… Naravno, djeca su iskrenija, transparentnija nego većina odraslih, koji su negdje usput prestali tražiti odgovore ili se naizgled zadovoljili nečim za što su se uhvatili kao “njihov smisao života”.
I upravo gradeći svoje živote ili na besmislu ili klimavom, prolaznom “smislu” mnogi ostaju prazni, povrijeđeni, razočarani…
Jučer me duboko potresla vijest da si je trinaestogodišnja djevojčica pokušala oduzeti život vješanjem. Tuga, jad, besmisao… Kakva prevara neprijatelja!
A svi smo stvoreni tako čudesno i s predivnim planom našeg Stvoritelja, sa svrhom i smislom koji je On utkao u nas. Ali dok Ga ne upoznamo kao našeg Oca, ne možemo doći do tog smisla.
Eto, zato pokušavam sijati mala zrnca u ovom našem virtualnom svijetu… možda netko i na ovaj način pokuša krenuti u pravom smjeru, tražeći odgovore, tražeći smisao… I pronađe Onoga koji život daje u izobilju!
Iz tog bloga, proizašle su i stranice na Facebooku – Smisao života, Mame u molitvi i U molitvi za brak.
A sada želim sve to objediniti, povezati na Instagramu kroz profil Dodiri neba – u želji da naši životi, obitelji, brakovi, djeca budu dotaknuti DODIROM NEBA – i da tako dotaknuti dotiču druge, šireći atmosferu Nebeskog kraljevstva ovdje na zemlji…

DDBBFC2C-39C7-4779-84D1-2FE8291F1E45

Stvoreni smo za nešto više, stvoreni smo za Nebo, za odnos sa svojim Tvorcem. I to ne bilo kakav odnos, nego najbliskiji odnos Oca i djeteta, već ovdje na zemlji, a onda i u vječnosti. I onda kada to znaš, živiš u miru – neovisno o okolnostima u kojima se nalaziš.
Moja je namjera samo da nekim tekstom nekoga potaknem u neko vrijeme da potraži Put, Istinu i Život… Neka vas blagoslovi On – Isus Krist.

potpis

Kako je Bog promijenio moje planove i stvorio Rebeku

Još jedno predivno svjedočanstvo Božje ljubavi i milosti u životu jedne mame, koja je podijelila s nama svoju priču o rođenju njezine kćeri. Neka bude proslavljen Bog koji izvodi sve na dobro onima koji Ga ljube.

*****

Unazad nekoliko mjeseci često viđam reklamu za personaliziranu slikovnicu “Kako je beba došla na svijet”.

U jednom trenutku pomislila sam da bi bilo lijepo napisati istinitu priču o tome kako je beba došla na svijet, a onda sam i pročitala jednu takvu priču. Moja je imenjakinja napisala priču o tome kako je njena kći došla na svijet. Predivna, istinita priča o Božjoj vjernosti, providnosti i dobroti.

Takva je i priča o rođenju moje kćeri. Još prije više od četiri godine, nakon rođenja moga sina, odlučila sam da neću imati više djece. Nedostatak sna, dojenačke kolike i neke druge okolnosti, uvjerile su me da je majčinstvo ipak malo prevelik zalogaj za mene. Nisam željela više djece.

A onda, oko 3. rođendana mog sina, počelo me “progoniti” pitanje: a što je Božja volja? Što ako nam je Bog htio dati još djece? Od pomisli na malu bebu, uhvatila bi me tjeskoba, iako se moj muž još nadao da će dobiti kćer. Ja jednostavno nisam to željela. No kako mi to pitanje nije dalo mira, znala sam da to moram donijeti pred Boga.

Govorila sam Mu: Ti znaš da ja ne želim više djece, no ja ne znam kakav je Tvoj plan. Ako je Tvoja volja da imamo još djece, daj nam ih, ali ja ne želim. Ako je Tvoja volja da imamo još djece, promijeni moj stav jer ja ih ne želim. Na stotine puta sam izrekla: ne želim! Otprilike pola godine kasnije prestala sam govoriti “ne želim” i bila sam spremna prihvatiti Njegovu volju. Ubrzo sam sanjala da sam trudna i nosim djevojčicu, a par dana kasnije, osjetila sam nekoliko naleta mučnine. Znala sam tada da sam trudna iako je još bilo prerano za test.

Trudnoća je prolazila dobro, a moj je doktor nekoliko puta spomenuo kako misli da će se i ova beba roditi carskim rezom. Trudnoća je odmicala, a ja sam sve više razmišljala o porodu i sve više me bilo strah. Molila sam za doktore i medicinske sestre bolnice u kojoj će biti rođena moja kći. Na prvoj kontroli u bolnici, primio me novi doktor. Bio je brižan i temeljit, no tada nije htio pričati o porodu već tjedan dana kasnije, na idućoj kontroli. Zamolila sam grupicu vjernih prijatelja da mole za nas, a posebno za doktora, da donese ispravnu odluku. Tjedan dana kasnije, čim sam ušla u ambulantu, rekao mi je: Ja već tjedan dana razmišljam o vama!

Tog trenutka znala sam da nas je Bog stavio u njegove misli i da je donio ispravnu odluku. Šest dana kasnije bila sam u bolnici na pretragama potrebnim prije operacije.

Sljedeći dan ujutro rođena je Rebeka. Kada sam se probudila nakon operacije, morala sam pitati u koliko sati je rođena, iako mi je to nebitno. Rekli su mi – u 8:38 – a ja sam pomislila: Rimljanima 8:38 – „Ništa nas neće odvojiti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu!“

pizap.com15343333104661

 

Nakon operacije pa do kraja njegove smjene, doktor me je tri puta došao pitati kako sam i trebam li što. Napominjem da se radi o javnoj bolnici u Hrvatskoj. Nisam još nikada čula da je doktor u bolnici toliko brižan i da obilazi pacijenta nakon operacije.

Poslijepodne, kad sam se ja razbudila i kad je došao moj muž, rekli su nam da je beba bila omotana pupčanom vrpcom oko vrata, tijela i noge. Vjerojatno se ne bi niti rodila živa da doktor nije odlučio napraviti carski rez.

Još prije godinu dana, nadala sam se da te bebe nikada neće niti biti, no njen se Stvoritelj pobrinuo da se rodi… živa, zdrava… savršena!

Hvala Bogu koji čini neizmjerno više no što mi možemo zamisliti i moliti!

pizap.com15343321637941

 

autor: Marina Pintar

 

Priča s poroda… ili priča o velikoj vjernosti Božjoj

Prije skoro tri tjedna došla je na svijet moja djevojčica Pia.

Točnije rečeno, Gospodin ju je pozvao i iznio na svojim rukama na ovaj svijet.

Zaista želim svu slavu i hvalu dati Njemu ovim svjedočanstvom Njegove vjernosti i ljubavi !

Trudnoća u 41. godini moga života nije bila moj, ni suprugov plan… Već odavno su bile iza nas neprospavane noći zbog bebe, pelene i sve ostalo vezano na tu temu. Uživali smo u svoja dva sina, jednom 13-godišnjaku i jednom 9-godišnjaku, zahvaljivali Bogu za njih i uz Božju milost upućivali ih na Božji put.

No, Gospodin je imao još jedan divan blagoslov u planu za nas – i kada smo saznali za trudnoću, nakon početnog šoka i raznih pitanja (Prepuštanje Božjim planovima za nas), prihvatili smo radosno i s pouzdanjem u Njega taj dar iz Njegove ruke.

Trudnoća je prolazila iznimno dobro i bez nekih većih poteškoća. Osjećala sam se izvrsno i baš sam uživala – kao da sam prvi put trudna!

Kako je vrijeme odmicalo i približavao se očekivani termin poroda, počela sam razmišljati o samom porodu i svakako sam željela da i ovaj porod bude kao moj drugi, na prirodan način. Naime, prvog sina sam rodila carskim rezom jer je bio na zatku, krupna beba, moja prva tudnoća i uz to, imam operiranu kralježnicu. S obzirom da sam drugog sina rodila bez carskog reza, prirodnim putem, znala sam da je oporavak puno brži nakon takvog poroda i htjela sam ponovo takvo iskustvo… da dijete mogu dočekati budna, svjesna i odmah ga primiti k sebi (što naravno nije moguće uz opću anesteziju, kojoj sam ja morala biti podvrgnuta pri carskom rezu).

U 32. tjednu trudnoće, moja je liječnica ustanovila da je bebica još na zatku, uz ohrabrujuće riječi kako još ima vremena da se okrene na glavicu. Suprug i ja smo počeli moliti da se zaista i okrene »u pravilan položaj« i da mogu »normalno« roditi. Obavijestili smo i neke najbliže prijatelje, braću i sestre, neka mole s nama za to.

Ipak, na UZV- pregledu u 36. tjednu bebica je i dalje uporno sjedila u mojoj utrobi, još uvijek nije bilo priželjkivanog okreta na glavicu… U duhu sam osjetila da mi Gospodin govori: »Prepusti sve u moje ruke. Vjeruj mi. Traži samo moju volju, a ne da se dogodi ono što ti misliš da je najbolje. Ja znam svoje planove i imam najbolje za tebe… »

Po Njegovoj milosti, nastavili smo moliti samo za Njegovu volju – ne više za ovo ili ono konkretno… shvaćajući da je On onaj koji ima potpuni uvid u sve, a ne mi… i da Mu možemo potpuno vjerovati.

Dakle, u miru sam čekala razvoj situacije. Hm, ponekad već i s tolikim uzbuđenjem da vidim kako će Bog sve izvesti!

Na pregledima u 37. i 38. tjednu , svi doktori koji su me pregledavali složili su se da će zbog bebinog stava zatkom i ostalih indikacija koje imam, biti potrebno izvršiti planirani carski rez. Predviđeni termin poroda bio je 15.7.,  a 10.7. otišla sam još obaviti neke krvne pretrage i dogovor s anesteziologom. Dakle, to jutro bilo je malo više hodanja i nisam obraćala baš pažnju na trudove, koje sam već i dulje vrijeme prije toga osjećala i znala sam da su samo pripremni trudovi, a ne oni pravi za porod.

Ipak, oko 12h tog dana primijetila sam da se trudovi javljaju već u pravilnim razmacima i da su dosta jaki – na svakih 2o minuta jedan… Bilo je već i vrijeme ručka, ali odlučila sam da ću ga ja preskočiti pa čim suprug i mlađi sin završe s ručkom (stariji sin je bio na kampu), želim otići na pregled u trudničku ambulantu da se vidi što se ipak događa. Ručak sam preskočila jer sam pomislila da ako slučajno krene taj dan porod carskim rezom, onda zbog opće anestezije moram biti bez jela minimalno 6 sati prije operacije.

Iza 14h stigli smo suprug i ja u trudničku ambulanu, ali tamo više nije bilo nikoga i sestra nas je uputila u rađaonicu. I dalje sam mislila da ću tada obaviti samo UZV i CTG pa se vratiti doma i možda kroz dan-dva otići na planirani carski rez.

Međutim, kada su me stavili na CTG (uređaj za praćenje trudova i otkucaja bebinog srca), moji su trudovi bili već oni pravi porodni, na svakih 5 minuta… Dakle, porod je već prirodnim putem uznapredovao. Dok sam tako, priključena na CTG, pola sata ležala i prodisavala sve jače trudove, suprug je bio uz mene i zajedno smo molili, blagoslivljali još nerođenu Piju, predavali sve Gospodinu u ruke.

36872544_1973421719374994_8494244619020664832_n (1)blog1

Kada je u tu sobu ušao dežuran liječnik, rekla sam mu da imam već dogovoren carski rez ukoliko se beba nije okrenula na glavu. On je samo poprilično grubo odgovorio da će o načinu poroda ipak on odlučiti. Pitala sam ga je li spreman preuzeti odgovornost na sebe, iako su već četiri liječnika prije njega nakon pregleda i svih indikacija odlučila da je potreban carski. Da skratim, ipak je odlučio ne preuzeti odgovornost i slijediti procjene svojih kolega liječnika.

Tako su me počeli pripremati za operaciju. Taj dan bila je iznimna gužva u rađaonici i nekako kao da je sve išlo za tim da mi oduzme mir i unese neku paniku – bolovi su bili sve jači i jači, a ja sama ležim u predrađaonici i čekam da me odvezu u operacijsku salu. To čekanje činilo mi se jako dugo … ali jedna misao odzvanjala mi je u srcu: »Pa ja sam Njegova… u Njegovim sam rukam što god bilo… nema razloga za brigu… » I dalje opet prodisavanje trudova… i konačno odvoze me u operacijsku salu. Tamo me dočekuje iznimno ljubazan anesteziolog i razgovara sa mnom, postavlja razna pitanja, daje neke upute i … polako padam u san.

Budim se i naravno, odmah pitam je li sve u redu s bebom. Anesteziolog potvrđuje da je sve u redu i to mi stavlja već prvi veliki osmijeh na lice.

Nakon nekog vremena, voze me kroz hodnike do sobe i negdje na putu primam prvi put na sebe svoju djevojčicu – maleno, dragocjeno Božje biće. Isto tako, na putu do sobe susrećem i svog supruga i mlađeg sina, koji prate mene i Piju u sobu. Naši prvi zajednički trenutci, ispunjeni zahvalnošću našem Bogu i velikom radošću… iako nam tada nedostaje naš najstariji sin Tin, koji je u to vrijeme bio na tinejdžerskom kampu u Sloveniji.

36910240_1973422692708230_448464116927954944_n (1) (1)

Čim smo ostali malo sami, suprug mi govori što mu je rekao liječnik koji me operirao. Otprilike citiram: »Možete biti sretni što su vam supruga i kći ostale žive… što je sve dobro završilo… Došli ste u zadnji tren. Imala je napuknutu maternicu na dva mjesta… Da je porod dalje napredovao prirodnim putem, maternica bi se skroz raspuknula i izgubili biste ih obje. I ne planirajte više djecu!«

Suprug je nakon njegovih riječi ostao šokiran, ali i duboko svjestan Božjeg vodstva u svemu tome…

Tek nakon dan-dva, i ja sam postala svjesna što smo zapravo prošli s Gospodinom i koliko je velika Njegova vjernost i dobrota! Njegova ljubav i milost!

Mi nismo znali sve i nismo vidjeli unaprijed, ali On je taj koji sve zna, sve vidi i sve izvodi na dobro onima koji Ga ljube.

Dakle, zato nije bilo potrebno moliti da se dogodi naša volja i da se Pia okrene na glavicu za porod – jer bi tada vjerojatno pukla do kraja maternica…  Njegova je volja bila da ona ostane na zatku pa da idemo na carski rez… i da ostanemo na životu obje! Kako je savršena i dobra Njegova volja za nas i kako se uvijek i u svemu možemo pouzdati u Njega… Predati Mu svaku brigu i primiti od Njega mir – jer On je taj koji nas drži u svojim rukama.

38040894_2006566186060547_7615065496429264896_n (1)blog

Zato uvijek tražimo najprije Kraljevstvo Njegovo i Njegovu savršenu volju za nas – a blagoslovi neće izostati.

Neka bude proslavljeno Njegovo Ime!

38125999_10156757490209345_8976397733568970752_n (1)blog

 

potpis

Očekuje li vas porod?

8C27BE39-8524-48C8-9D76-C9080EB93502

Drage trudnice,

nalazite se u predivnom periodu svoga života, bez obzira koliko možda trudnoća bila i teška, komplicirana… Ipak, biti nositeljica novoga života predivna je privilegija, kojom nas je obdario naš nebeski Otac. 💕

Danas s vama želim podijeliti jednu knjigu u PDF – formatu, uz koju se možete dobro pripremiti za događaj koji tek slijedi – POROD!  😊

Meni osobno je zaista na velik blagoslov, a nadam se da će biti i vama.

Ukoliko trenutno možda samo poznajete neku trudnicu, blagoslovite je tako što ćete s njom podijeliti link za knjigu.

Evo nekoliko rečenica iz predgovora knjige Duhovni pristup rađanju:

Bog nas je s ljubavlju stvorio od tri sastavnice: tijela, duše i duha. Porod je često neuravnoteženo stanje jer zahtijeva usmjeravanje najvećeg dijela pozornosti na ono tjelesno. Za kršćanina, međutim, to iskustvo poroda daleko nadilazi samo tjelesni doživljaj.

Da preuzmete knjigu na svoje računalo, samo kliknite na označeni naslov knjige.

potpis

Zašto slavim Uskrs

young-woman-2268348_1920

Svakog proljeća doživljavamo novost života – zrak kao da postaje čišći, svjež, namirisan… nebo plavlje, sunce toplije… a priroda se budi.

Volim proljeće! I divim se svake godine našem Stvoritelju i Ocu! Ljepote fizičkog proljeća vidljive su svakom ljudskom oku. A to fizičko proljeće uvijek me nekako vodi do razmišljanja i o duhovnom proljeću – početku sasvim novog života u nekom čovjeku.

I tako, dok se priroda budi novim životom, obilježavamo i najveći blagdan kršćana – Uskrs!

Volim obilježavati na poseban način dane koji imaju posebno značenje i smisao, a svakako je to Uskrs.

Uskrs je za mene slika svega onoga čemu se nadam, u što duboko vjerujem i čemu se veselim! Pa to je zaista pobjeda života nad smrću! I to ne bilo kakvog života nego Kristovog života, vječnog života, života koji je jedini imao snagu u sebi za pobjedu nad našim najgorim neprijateljem – smrću.

I to je ono što naš duh može doživjeti, iskusiti… naravno, ne samo u ovo doba godine, ne samo na Uskrs… Njegova je milost svakoga dana tu… poziva svakog čovjeka da zakorači u taj novi život, vječni život koji samo Krist uskrsli daje! I tek tada imamo zašto SLAVITI USKRS!

Ako je naš duh oživljen, prožet Kristovim Duhom, ako smo primili od Njega taj vječni život, onda smo već sada prešli iz smrti u život – iz kraljevstva tame i smrti, u kraljevstvo svjetla – kraljevstvo Božjeg Sina!

woman-1321328_1920

Može li postojati bolji razlog za slavlje?

Ali kako se postaje baštinik tog vječnog života, kojeg imamo po Isusu Kristu? Zasigurno ne rođenjem u kršćanskoj obitelji, niti slijeđenjem tradicije kršćanstva, niti ispunjavanjem običaja za Uskrs, niti pripadnošću nekoj određenoj kršćanskoj denominaciji…

Isus je put, istina i život! Isus su i jedina vrata u vječni život. Samo dolaženjem osobno do Njegovog križa i padanjem na koljena pred Njim u potpunoj vlastitoj nemoći, istinskim dubokim pokajanjem i spoznajom da Njega trebamo više od svega, zapravo umiranjem svojem »ja«, oživljavamo po Njegovoj milosti i ljubavi, po Njegovom oproštenju, otkupljenju i ulaženjem u Njegov život… i tada ne živimo više mi nego živi On u nama, a mi smo dionici Njegovog života!

Dakle, bez smrti nema ni pobjede nad smrću. Uviđamo li da smo sami po sebi mrtvi i da nema ništa što bi nas diglo u život, osim Njegovog života koji ulazi u nas tek kada istinski zavapimo da nas oživi…? Dokle god idemo za teorijom naše ljudske dobrote, dobrih djela, samopozdanja (znate ono; »vjeruj u sebe… «), ne možemo priznati da nema ništa u nama što nas može osloboditi lanaca smrti, da jedino Krist ima ključeve života… dokle god ne zavapimo za Njegovim otkupljenjem, priznajući Njegovu potpunu vlast nad nama i stavljajući svoje pouzdanje i vjeru samo u Njega, dotle ostajemo sputani i beživotni, bez vječnoga života u nama…

Znaš li već danas – jesi li ušla/ušao kroz jedina Vrata u život, jesi li na jedinom Putu za život, slijediš li jedinu istinu i imaš li taj vječni život uskrslog Krista u sebi?

To su najvažnija pitanja naših života i zaslužuju da im posvetimo svu našu pažnju … i dok se ovih dana približavamo blagdanu Uskrsa, kao i svakog drugog dana naših života.

Razgovarajmo o tim pitanjima i s našim obiteljima, našom djecom, dok sjedimo okupljeni oko blagdanskog stola. I nije toliko važno što će tada biti na stolu nego što je u našim srcima…

»Štoviše, sve je bezvrijedno u usporedbi s onim najdragocjenijim: spoznajom Isusa Krista, mojega Gospodina. Sve sam drugo odbacio i sve smatram smećem da bih zadobio Krista i postao jedno s njime. Ne pouzdajem se više u vlastitu pravednost ni u ispunjavanje Zakona, već se pouzdajem u Krista da me spasi. Jer Bog nas pred sobom opravdava našom vjerom u Krista. Svega sam se odrekao—da zaista mogu spoznati Krista i iskusiti moćnu silu koja ga je uskrsnula, naučiti što znači trpjeti s njim i dijeliti njegovu smrt ne bih li doživio uskrsnuće od mrtvih! Ne kažem da sam već sve to postignuo ili da sam već postao savršenim, nego prežem da to dosegnem jer je Krist dosegnuo mene. Ne smatram, braćo, da sam već postao kakvim trebam biti, nego da sam se sav dao na to da zaboravim ono što je iza mene i da hitim prema onomu što me čeka. Trudim se istrčati utrku do cilja i primiti nagradu kojoj nas je Bog, kroz Krista Isusa, pozvao u nebo.“

(Filipljanima 3:8-14)

 

potpis

Prepuštanje Božjim planovima za nas

Zar je moguće da je sutra već 100. dan?

Iskreno, teško mi je za povjerovati, ali moja aplikacija na mobitelu tako kaže – sutra će biti 100. dan moje trudnoće! 😀 Čini mi se da je brzo prošlo tih prvih 100 dana, ali s druge strane, toliko toga se i događalo…

Želim ukratko podijeliti ono najvažnije.

Još krajem ljeta, pitala sam Gospodina, koji smjer On ima za mene,  kamo da se okrenem – osjećala sam kao da sam na nekoj prekretnici… Trebam li se okrenuti aktivnom traženju posla jer su moji dečki sad već veći i mogli bi malo i bez mame … ili Gospodin ima za mene još neki drugi plan…?

Iskreno, bila sam prazna od svojih želja i čeznula sam čuti Njegov glas, ići putem Njegove volje. U jednoj šetnji, stavila sam to iskreno pred Gospoda … i to je bilo to. Život se nastavio.

Osluškivala sam, bilo je nekoliko šansi na vidiku, bar za privremeni posao… razgovarala sam dalje s Gospodinom, čekala…

street-1026246_1920

I jedne kasne jesenske večeri, gotovo pred sam odlazak na spavanje, dobila sam jasnu viziju od Gospodina – na kraju naših života, moj suprug i ja stojimo pred Gospodinom i On nam pokazuje cijeli red djece koja su čekala na nas, a nisu nas dočekala… jer smo mi odlučili da nam je dvoje dosta… I pitanje koje se osjećalo bilo je, kako ćemo odgovoriti na to…

Gospodin ne ide protiv naše volje, dao nam je slobodnu volju, ali to ne znači da svoje životne odluke trebamo donositi sami, bez Njega. Naprotiv, u svojoj slobodi kao Njegova djeca mi trebamo uvijek tražiti Njegovu volju za sve. Shvatila sam da smo, ni ne pitajući za Njegovu volju u tom području, sami postavili prepreku da se ta djeca rode.

Iskreno, bilo mi je teško i jako žao zbog toga. Podijelila sam to sa suprugom i zajedno smo odlučili potpuno se otvoriti Božjoj volji i životu koji On ima za nas.

Već sljedeći mjesec saznala sam da sam trudna. Ipak, osjećaji su bili strahovito izmiješani – od divljenja i oduševljenja kako Bog djeluje, do nesigurnosti, straha, zabrinutosti…

Uslijedila su dva mjeseca borbe – duhovne, duševne i tjelesne. Na pitanja u mojoj glavi – zar stvarno?, pa kako ću ja to sad opet?… – odgovor je uvijek bio – ako je Gospodin dao, On će se za sve i pobrinuti. Posebno sam zahvalna za jednu emisiju na youtubeu, preko koje me Gospodin silno ohrabrio – ne samo mene nego i supruga! Putevi su Njegovi zaista divni i čudesni. ❤

I tako, dan po dan, kroz svakodnevne i cjelodnevne mučnine, stanja iznenadnog umora i pospanosti, stanja hormonalnih promjena i iscrpljujućih promjena raspoloženja, stigao je i dan kada je sve nekako krenulo na bolje. Sada mogu reći da se radujem svakom novom danu i svemu onome što nam Gospodin priprema.

E da, još samo ovo – dvojici naših sinova odlučili smo reći za novost tek negdje oko 10. tjedna, kada prođe ono najkritičnije razdoblje. Budući da ih dobro poznajemo, mogli smo i pretpostaviti njihove reakcije. Stariji će se veseliti, a mlađi ne. Ipak, molili smo da Gospodin pripremi srce i mlađega, kako bi dobro primio vijest.

Jedno jutro, odlučili smo da je stigao trenutak – rekli smo da imamo veliku i lijepu vijest za njih. Stariji je odmah pogodio i jako se razveselio, a mlađi… u nevjerici je gutao knedle dok su mu se oči punile suzama. Ipak, bila je takva situacija da smo mu se mogli dublje i više posvetiti i pokušati saznati što je to što ga toliko muči. Otvorio je svoje srce i rekao ono čega se plašio – da će jednostavno izgubiti nas zbog bebe, da nam on više neće biti tako bitan… U zahvalnosti da nam je mogao reći svoje najdublje strahove, grlili smo ga i ljubili, stalno ponavljajući da njegovo mjesto nitko nikada neće moći zauzeti… i da s dolaskom bebe, mi nećemo imati manje ljubavi za njega, nego se prava ljubav uvijek umnožava i uvijek je ima sve više i više… Primirio se i izgledalo je da će se potruditi prihvatiti. Još istog tog dana, navečer me pozvao da vidim što je našao na internetu. Pomislila sam da je riječ o nekom pojačalu za gitare, koje je već danima skupa s bratom tražio, ali ne… zvao me da vidim kakva kolica za bebu je pronašao! 😀 Pa zar to nije čudo i milost Božja?! Još istog dana, Gospodin je u njegovom srcu učinio veliku promjenu… toliko veliku da sada već s uzbuđenjem i nestrpljenjem čeka na svog malog bracu ili seku ( ne znamo još! 😉 )

Svaki novi dan je zapravo čudo i tako trebamo živjeti – Gospodin uvijek stvara nešto novo… ako smo mi otvoreni za Njegovu volju.

girl-2067378_1920

Pomozi nam, Duše Sveti, da živimo u ovom svijetu kao oni koji mu ne pripadaju jer ne dijele način življenja, ali ljube ljude jer ih i Ti ljubiš. Neka Tvoja ljubav u nama bude više vidljiva svima oko nas.

potpis

Zahvalnost Bogu kao stil života

face-2936245_1920

Živjeti život u zahvalnosti Ocu najbolji je i najmudriji način življenja.

No, kako najbolji put nije uvijek ujedno ni najlakši, ni najbrži, svima nam treba neko vrijeme da naučimo tako živjeti. Ukoliko se odlučimo na to, naravno.

Uvijek je na prvom mjestu naša odluka – ŽIVJET ĆU ŽIVOT U ZAHVALNOSTI OCU – ali onda dolazi vrijeme kada to odluku stalno iznova treba potvrđivati i uvježbavati.

Neće uvijek bit lako. Naprotiv, bit će trenutaka kada će zadnja stvar na koju želimo misliti biti zahvalnost.

Stvari ne idu kako mi mislimo da bi trebale. Planiramo nešto dobro, prema našem shvaćanju, ali to se ne ispunjava. Često doživljavamo razne nepravde, razočarenja…  Kao niotkuda dolazi neka bolest. Odnosi s najbližima škripe. Djeca ne ispunjavaju naša očekivanja za njih. Sve to i još mnogo više veliki su kameni, a možda i brda, na našem putu zahvaljivanja.

Ipak, jako je opasno dulje vrijeme ostati u opiranju, u neprihvaćanju, u nezahvaljivanju… jer tada naša srca postaju tvrda i u nama se može razviti gorčina. A od gorkog korijena nema nikakvog slatkog ploda…

Zato, kakva god prepreka se našla na našem životnom putu, mi se moramo čvrsto držati odluke da ćemo opet ući u stav zahvalnosti.

Samo zahvalnost diže naša srca ponovno Bogu jer su ona tada meka i laka… i samo tada možemo preskočiti i kamen, i brdo! I kada se uspnemo na taj vrhunac zahvalnosti, baš onda kad nam je najteže, tek tada možemo imati neku drugu perspektivu, bolji pogled na stvari… Očev pogled!

I kao što nam cijeli 136. psalam govori, kako nas potiče na zahvaljivanje, mi UVIJEK IMAMO RAZLOGA ZA ZAHVALNOST!

christmas-2918569_1920

Bog je uvijek dobar, uvijek milosrdan, uvijek svemoćan, sve dobro čini i Njegova ljubav traje zauvijek. On je taj koji je stvorio i čitav svemir, i moj kutak svemira… On me poznaje u dubinu i zna svaku moju misao… On zna bolje nego ja sama što mi treba i što će mi koristiti… i sve čini na moju izgradnju.

Isto to vrijedi i za tebe, draga prijeteljice i sestro u Isusu! Možda prolaziš neku krizu, možda ne vidiš ni sljedeći korak ispred sebe, ali znaj da On vidi i On te želi voditi dobrim i pravim putem – zato zakorači preko te prepreke i PODIGNI SVOJE SRCE U ZAHVALNOSTI OCU, bez obzira na sve. Tek tada ćeš bolje i vidjeti, zrak će biti lakši za disati i srce će odisati mirom i radošću koju ovaj svijet ne poznaje…

Neka naš životni stil bude ZAHVALJIVANJE …

potpis

Zahvaljivati u svemu?!

waffle-heart-2697904_1920

Protekli smo tjedan proučavale iz Riječi kako je dobro dolaziti pred Gospodina sa zahvalama – zahvaljujući Mu i slaveći Ga jer je On toga dostojan.

Danas sam upravo dobila još jednu lekciju iz zahvalnosti.

Jednu sam stvar dugo planirala, razmišljala kada bi bio najbolji trenutak za to učiniti, priželjkivala da bude baš onako lijepo, idilično, kako sam ja zamislila… Ipak, molila sam i za Božje vodstvo – naravno, pa to rade djeca Božja, zar ne?

I tako, došao je trenutak kada sam se odlučila i učiniti to. Međutim… sve ono kako sam priželjkivala, zamišljala… palo je u vodu! Cijeli moj scenarij.

Prvo me obuzela tuga.

Ali kasnije, Bog mi je nešto predivno pokazao.

coffee-2608864_1920

Čula sam kako mi govori: »Molila si me za vodstvo. Molila si da ja to vodim. I jesam. Vjeruj mi! Nije bio krivi trenutak. Ali upravo je tako moralo ispasti. Ti si gledala samo do jedne točke, ali ja vidim cijelu sliku – i vjeruj mi, ovako je bolje. Da je sada ispalo onako kako si ti željela, poslije bi bilo jako loše. Sačuvao sam te od toga.«

I shvatila sam – kada nisu moji planovi ispunjeni i moje želje ostvarene, to još uvijek ne znači da nemam razloga za zahvalnost. Naprotiv! Moj Otac me vodi, On me drži u svojoj ruci, upravlja mojim koracima… i čuva me od puno toga što ja sada ne vidim. Kako Mu ne zahvaljivati onda u svemu?

Pa On je svesilni, sveznajući, svemogući… i još k tome, pun ljubavi i milosrđa! Pa to znači da je jedino bitno da se vrši Njegova volja za mene, a ne moja!

I kada god se vrši Njegova volja, a vršit će se ako Ga to iskreno molimo, onda ne trebamo strahovati iako će nam možda na početku biti nejasno i teško… Ali baš onda, zahvaljujmo Mu!

Jer sigurno je jedno – On nas ljubi i ima najbolje za nas. Pa iako je to puno puta zapakirano u neke neprivlačne pakete, vjerujmo Mu. I zahvaljujmo!

potpis