Neizreciva radost u Gospodnjoj prisutnosti (2 Samuelova 6-7)

girls-984154_1920

Promatrajući ovaj tjedan Davidove bitke, i političke i osobne, možemo vidjeti kako je u svemu Gospodinova vjernost bila velika.

David je čovjek po Božjem srcu. Gospodin ga je izabrao i pomazao. Ima s njim velike planove. I David to sve zna. No ipak, neke lekcije mora proći.

Vidjeli smo kako mu je teško sjela lekcija s Uzom. Nakon jedne velike političke pobjede, koju mu je darovao Gospodin (pobjeda nad Filistejcima), on ima želju prenijeti Kovčeg Gospodnji u Davidov grad. Međutim, možda zbog sveg tog zanosa i uzbuđenja, on kao da zaboravlja na upute kako se prenosi Kovčeg Gospodnji. Ne pridržavajući se upute da se Kovčeg ne smije dodirivati rukama, Uza ga dotiče kako bi spriječio pad zbog treskanja tijekom nošenja. Bila je to smrtonosna pogreška za njega i on pada mrtav. A David pada u ljutnju, strah, odustajanje od prvotnog plana…

Bila je to njegova osobna bitka kroz koju je trebao proći opet milošću Božjom. Bitka u kojoj je morao predati svoja pitanja, nerazumijevanja, strah… i opet iznad svega, čekati na Boga.

Tri mjeseca trajala je ta bitka.

Završila je pobjedom vjere nad strahom. Gospodin mu je pokazao da se Njegove prisutnosti ne treba bojati, jer iz prisutnosti Njegove dolaze svi blagoslovi, ali – apsolutna poslušnost Njemu ipak je potrebna da bi mogli imati Njegovu prisutnost.

„I kralju Davidu bȋ dojavljeno govoreći: »Gospod je blagoslovio dom Obed-Edomov i sve što je njegovo zbog Kovčega Božjega.« Tada David ode te s radošću ponese Kovčeg Božji iz kuće Obed-Edomove u Davidov grad.“ (2 Sam 6:12)

Pobjeda radosti Gospodnje nad ljutnjom, strahom i odustajanjem. A radost Gospodnja dolazi kada smo preplavljeni Njegovom prisutnošću.

David je ipak odlučio otići po Kovčeg Božji i prenijeti ga u svoj dom – zato je imao neizrecivu radost!

„I David je iz sve snage plesao pred Gospodom… „ (2 Sam 6:14)

Kako je danas s nama? Znamo li da je u prisutnosti Njegovoj sva radost, a radost Njegova, naša je snaga?

Više ne ovisimo o Kovčegu, ali ovisimo o Duhu Svetom! Sada smo mi, Njegova djeca, hramovi Duha Svetoga i On nas ispunjava Svojom predivnom prisutnošću.

Ipak, i dalje je neophodna poslušnost Njemu!

Ne možemo hodati svojim putevima, na svoje načine provoditi svoje planove i ideje… pa i nadalje očekivati Njegovu bezuvjetnu prisutnost! On je i dalje SVETI BOG! I DALJE ZAHTIJEVA SVETOST! U Njegovoj prisutnosti ne može biti ništa što nije sveto.

Da, mi smo opravdani Kristovom savršenom žrtvom i Njegovom svetošću postajemo sveti. Ali i dalje smo obavezni biti poslušni – koliko smo poslušni Njemu, toliko smo u konačnici radosni kršćani! Zapravo, vrlo je jednostavno. Kristovom poslušnošću Ocu, nama je omogućeno primati iz dana u dan tu istu MILOST da živimo u poslušnosti Ocu i hodamo putem posvećivanja. Bez Krista, to ne bi bilo moguće! Ali zbog Njega je to moguće.

Ne znači da nećemo nikada pasti i izaći iz poslušnosti, ali neka naše podizanje i povratak u poslušnost bude što brže – kroz poniznost, priznanje i pokajanje – kako bismo što brže opet uživali radost Njegova spasenja i bili radosna djeca Božja, koja uživaju Očevu prisutnost.

I još nešto… kada uživamo u toj neirecivoj radosti spasenja – jer smo od Njega izabrani – tada smo i slobodni od tuđih procjena, mišljenja, osuda… Nama je tada najvažnije ugoditi Njemu i ne izgubiti Njegovo odobravanje, a sve ostalo manje je bitno.

„Nato David reče Mikali: »To činim pred Gospodom, koji me izabrao …  Zato ću slaviti pred Gospodom. I pokazat ću se još manjim od toga, i bit ću neznatan u vlastitim očima…“ (2 sam 6:21-22)

blueberries-2278921_1920

Možemo biti „mali“ u tuđim, pa i u svojim očima, ali smo opet radosni jer smo u Njegovoj prisutnosti.

I samo je to bitno.

 

potpis

UNUTARNJI NEPRIJATELJI NAŠIH BITKI

Činjenica je da čitav svoj kršćanski život živimo u raznim napadima, borbama, iskušenjima.

Mi imamo neprijatelja dokle god smo u tijelu. Iako je naše stremljenje ŽIVOT PO DUHU, ali baš zato jer smo još uvijek u tijelu, imamo neprestanu borbu. Pozvani smo usmrćivati djela tijela – odnosno, pozvani smo boriti se!

Baš kao što je izraelski narod stalno bio u opasnosti od okolnih neprijateljskih naroda, i mi smo u stalnoj opasnosti. I baš kao što je izraelski narod bio siguran dokle god je Gospodin bio njihov pravi Kralj, tako smi i mi sigurni dokle god je Krist pravi Kralj naših života.

»I Gospod posla Jerubaala i Bedana i Jiftaha i Samuela te vas izbavi iz ruku vaših neprijatelja unaokolo; i živjeli ste spokojno.“ (1 Samuelova 12: 11)

No, čim počnemo nešto drugo ili nekog drugog stavljati ispred Gospodina, na prijestolje naših života, mi tada jednostavno skidamo zaštitu sa samih sebe i bivamo izloženi našim neprijateljima, osuđujemo sami sebe na poraz.

Naša jedina sigurnost je u Gospodinu i dok su svi naši izvori u Njemu, sigurni smo…

„Ali kad vidjeste Nahaša, kralja sinova Amonovih, kako ide na vas, rekoste mi: ‘Ne, nego nek kralj kraljuje nad nama!’, premda je Gospod, Bog vaš, vaš kralj. Stoga, evo vam sad kralja kojega ste izabrali i kojega ste iskali. I gle, Gospod je postavio kralja nad vama.“ (1 Samuelova 12:12-13)

Kada počnemo stavljati naše pouzdanje u bilo što drugo, mi se otvaramo za poraz.

I vidimo ovaj tjedan opet milost našeg Boga, vidimo Njegovu neobjašnjivu i silnu ljubav za Njegov narod. Iako su u svojoj sljepoći i tvrdoglavosti zahtijevali kralja, kakvog imaju i ostali narodi, Bog im ga daje i opet ostavlja otvoren put milosti… „Ako se budete bojali Gospoda te mu služili i slušali glas njegov, i ako se ne budete opirali zapovijedi Gospodnjoj, onda ćete i vi i kralj koji kraljuje nad vama ići za Gospodom, Bogom svojim.“ (1 Samuelova 12:14)

lantern-1982669_1920

IĆI ZA GOSPODOM, BOGOM SVOJIM! To bi trebao biti naš jedini cilj! Ići tamo kamo On vodi… Ići za Njim! A ovdje imamo i način kako to učiniti – bojati se Njega strahom Božjim, služiti Mu slušajući glas Njegov i ne opirati se zapovjedima Njegovim!

Možda zvuči jednostavno, ali ako smo iskreni prema samima sebi, znamo da nije baš jednostavno… Zašto?

Zato jer imamo unutarnje neprijatelje, protiv kojih se najteže boriti – PONOS I NEVJERA.

Sliku tih unutarnjih neprijatelja možemo dobro vidjeti u kralju Šaulu.

Šaul je dobro započeo, Bog je djelovao kroz njega i dao izbavljenje izraelskom narodu…  ali vrlo brzo Šaul pada pod ponosom i nevjerom.

 

„Tada Šaul zatrubi u rog po svoj zemlji govoreći: »Neka Hebreji čuju!« I sav je Izrael čuo kako se govori da je Šaul udario na filistejsku posadu te da se Izrael omrazio Filistejcima. Stoga se puk skupi oko Šaula u Gilgalu.“ (1 Samuelova 13:3-4)

Nakon početnih pobjeda, Šaulovo srce polako pada u ponos i to je početak njegovog pada i odlaženja iz Božje volje. Kasnije se nastavlja njegovom nesigurnošću, strahom, nevjerom, prezimanjem stvari u svoje ruke – nepoštivanjem Božjih zapovijedi i Njegove volje.

Nije li to i smjer naših stranputica i padova?

Kad god se osjetimo dovoljno jaki, počinjemo padati u ponos… a ponos nas samo vodi do nesigurnosti i slabosti, do nevjere našem Bogu, do pada!

„Nato Jonatan reče: »Moj otac svaljuje nesreću na zemlju… „ (1 Samuelova 14:29)

Kad god se to dogodi, neka naš odgovor bude čim prije raskajano srce – srce koje vapi za oprostom Gospodnjim i za obnovom odnosa s Njim. On u svojoj vjernosti nikada ne odustaje od nas… dokle god je srce mekano i spremno pokajati se – i tada pobjeđujemo upravo najveće unutarnje neprijatelje, i tada više nema zapreke za djelovanje našeg svemogućeg Gospodina!

child-817369_1920

Nažalost, Šaul nije slijedio taj put i vidjet ćemo kamo će zbog toga stići.

 

potpis