PROČIŠĆENO ZLATO

Tako je dobro čitati ovu knjigu.

Dobro je znati da su patnje ponekad sastavni dio svačijeg života… da, i kršćanskog života.

Možda si u periodu života gdje se ne možeš baš uživjeti u ovu knjigu jer se osjećaš jako sretno, zadovoljno, blagoslovljeno… Ali, slavi Boga za tu dionicu puta!

I Job je imao takav period – bio je iznad svega blagoslovljen … ali ni u toj lakoći življenja nije zaboravio kome pripada sva slava – slavio je Boga tada… Bojao se Boga i klonio se zla!

I znamo da ga je zato Bog nazvao pravednim.

No, nakon toga je došao period kušnje, testiranja, pročišćavanja… I svako zlato mora proći svoju vatru, taljenje…

Ne bojmo se toga! Njegova nas je ruka precizno izvagala, zna koliko možemo podnijeti… ali s Njim, ne bez Njega!

Da, doći će, ako već nije, period taljenja i u tvom životu… A ono jedino ispravno što tada trebaš činiti je i dalje stajati u Njemu… stajati u Njegovoj pravednosti!

sisters-931151_1920

»Odjenuh pravednost, i ona odjenu mene; kao haljina i turban pravda mi je bila.«

(Job 29:14)

Ostati u mudrosti i razboritosti!

butterfly-1127666_1920.jpg

» A čovjeku reče: ‘Gle, strah Gospodinov — to je mudrost, i uklanjati se oda zla — to je razboritost.’«

(Job 28:28)

Ne dopustimo tada da nas naši osjećaji vode jer su tako nepouzdani i varljivi – lako bi nas mogli odvesti na  stranputicu, dalje od istine…

»K tebi vapim, ali ti ne odgovaraš; stojim, ali ti na me ne gledaš.« (Job 30:20)

Kao što se i Jobu dogodilo. Zbog težine njegovih patnji, osjećaji su ga vukli »prema dolje« i »dalje od istine« – nema ništa dalje od istine kao što je izjava da On nas ne vidi, da On nas ne ljubi, da On ne sudjeluje s nama u našim kušnjama, da nam On ne odgovara, da nam On ne daje pobjedu…

To su misli zavodnika, našeg neprijatelja – i zato se tome moramo oduprijeti čvrsti u vjeri !

person-371015_1280.jpg

»Oduprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da vaša braća po svijetu podnose iste patnje.« (1 Pt 5,8-9).

Da, i ovo što sada ti podnosiš, podnose još mnoga braća i sestre … iako ti se možda čini da si sama u tome, da nitko nema tako teško breme…  To nije istina – istina je da smo mnogi napadani, i to žestoko!

Ali isto tako, istina je da ni u jednoj patnji nismo sami jer imamo Branitelja – Duha Svetoga – koji je uvijek s nama!

Otac ga je poslao i On je tu – znaj da te ljubi i bdije nad tobom, ima pod kontrolom i najmanju stvar u tvom životu… Ništa mu nije skriveno i ništa neće promaknuti Njegovim očima.

A ni Njegovim ušima ne promiče tvoj vapaj! Zato Mu zavapi – u vjeri!

»Ali znajte da je Gospod izdvojio pobožnika svojega; Gospod će prisluhnuti kad ga zazovem.« (Psalam 4:3)

Ponekad, zapravo vrlo često, potrebno je govoriti svojoj duši.

Duša su naši osjećaji i naše misli – često mogu biti zavedeni i zato se ne smijemo na njih oslanjati… Ono na što se trebamo i moramo oslanjati je istina Božje riječi! I zato neka naš duh bude prožet Duhom Božjim i natapan istinom Božje riječi – da bismo u pravi čas primili utjehu i ohrabrenje.

Ovo sam nedavno i sama iskusila – prolazeći kroz neke teške situacije, moja je duša počela uzdisati, patiti… Zamolila sam sestre i braću da mole za mene i jednostavno istina Božje riječi počela je nadjačavati glasove duše… Moj duh se počeo uzdizati kroz istinu Božje riječi – glasno sam proklamirala ono što Duh govori mome duhu… i bila sam podignuta, ojačana, ohrabrena!

Zato, sva slava našem Gospodinu – On je uvijek tu, s nama, i u radosti, i u tuzi…

I prolazi s nama kroz vatru da bi bile poput pročišćenog zlata!

A riječi ove pjesme govore o blagoslovu i slavi Njegovoj unutar naših patnji, unutar vatre… Neka vas blagoslovi!

“OTKRIVENI” – pjesma štovanja

 

MUDRI ODGOVORI NAŠEG UMA… ILI BOŽJA MUDROST?

young-858730_1920.jpg

U petak smo čitale kako Jobu progovara Sofar – Job 20.

Na prvi pogled, on govori istinito i mudro. Već na početku poglavlja, on sam najavljuje da će “njegov um naći mudar odgovor”.

Misli me tjeraju da ti odgovorim,
i zato u meni vri to uzbuđenje
dok slušam ukore koji me sramote,
al’ odgovor mudar um će moj već naći.”

(Job 20:2-3)

Očigledno je pun samopouzdanja, ne sumnja da će sam od sebe nešto mudro odgovoriti Jobu. Osim toga, kaže da ga njegove misli tjeraju, požuruju, jedva je dočekao da mu može odgovoriti…

I pitam se, koliko smo često mi kršćani takvi – sigurni da baš mi imamo ispravno viđenje neke sitaucije, ispravno razumijevanje… i ne možemo dočekati da onoga koji to nema, “prosvijetlimo”!

I slučajni slušatelj vjerojatno bi se složio sa svakom našom riječju – jer zvuči zaista ispravno, sasvim točno… Kao što su zvučale i Sofarove riječi.

“… da je kratkotrajno klicanje opakoga, i radost licemjera da je samo tren?” (Job 20:5)

Možemo se s njim složiti, zar ne?

Znamo da je cijeli život zapravo kratkotrajan – pa čak da traje i 100 godina, život proleti! Ako tako gledamo, onda možemo reći da je radost opakih kratkotrajna… Iako se može dogoditi da su opaki i cijeli zemaljski život naizgled spokojni, radosni, bez muke, ali ako znamo da je ovozemaljski život kao dašak vjetra, kao cvijet koji brzo vene, a onda dolazi vječnost, onda se isplati imati svoj pogled na vječnosti.

I zato ne možemo suditi ovdje na zemlji – ako netko ima materijalno i svakovrsno blagostanje, ne znači da je to nagrada od Boga… i ako netko ima puno muke i svakovrsnih problema, ne znači da je Bog odvratio lice Svoje od tog čovjeka…

To je samo ovozemaljska slika, mutna i ograničena. Bog ne gleda tako kako gleda čovjek.

Zato, bilo bi dobro, kada smo suočeni s raznim situacijama, prvo zastati pred Njim i tražiti Njegovu mudrost, Njegove oči, Njegovo viđenje situacije… I tek tada progovoriti – ako osjećamo potrebu.

Jer naše misli često nisu i Njegove misli, a upravo nas takve misli požuruju da reagiramo onako kako ne treba – onako kako je reagirao i Sofar.

Bas jučer imala sam situaciju koja mi je slikovito govorila i o ovoj spoznaji – stani, uzmi vremena pred Bogom i pusti da ti On govori jer nije uvijek onako kako ti se “na prvu” čini.

Dakle, dolaze nam gosti za sat vremena – u zadnji tren pripremam muffine, smjesa je gotova… i odjednom… ne znam kako, prevrnem cijelu zdjelu sa smjesom! Uhhh, na trenutak sam pomislila – gotovo je, to je to, nema kolača za goste! Ali onda, zaokret u razmišljanju – ma stignem još jednom ispočetka… ali sad ću još i duplu smjesu napraviti… neka ih bude više! I tako – imali smo muffine, ali duplu porciju umjesto jedne!

Ako ti se čini da sada nešto gubiš i misliš da je sve gotovo – možda je to samo početak nečeg još boljeg – možda će iz toga izaći “dupla porcija” blagoslova!

12654486_1092861334127185_7051158374900274208_n

U svakom slučaju, ne predaj se i ne odustaj – samo sljedeći korak učini s Gospodinom … i On će preokrenuti sve na dobro – jer On je naš živi Izbavitelj i Njegova će riječ biti zadnja.

Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi
i posljednji će on nad zemljom ustati.”

(Job 19:25)

Jesmo li duhovno zbunjeni, mudri ili zavedeni?

tea-1090672_1920

Nastavlja se Jobova patnja – nerazumijevanju i optuživanju »prijatelja« dodaje se još i krivi nauk, kriva teologija… Sve vodi prema tome da Job postane potpuno zbunjen.

Naime, Sofar u 11. poglavlju progovara i kaže da je sve jako jednostavno –ako si čist pred Bogom, ako imaš uređen odnos s Njim, ako »srce svoje uspraviš i ruke svoje pružiš prema Njemu« (s.13), ako nema zloće u tebi, ONDA ĆE BITI SVE U REDU… Odnosno, ako nisi u ispravnom odnosu s Bogom, imat ćeš muku i patnju – poput Joba…

Kakva kriva nauka! U svemu tome dobro je što Job ipak nije bio zbunjen i nije pao pod utjecaj te nauke jer bi tek tada bio potpuno slomljen.

U svoj toj njegovoj muci, on ipak ima mudrost Božju u sebi, koja mu daje i snagu da se odupre – i kaže; »U ruci Mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela.«    (Job 12:13)

Da, sve je u Njegovim rukama – nije to neka matematika, ni crno-bijeli film… On ima razlog za sve, iako mi ne razumijemo puno puta… I iako Job ne razumije, ipak kaže:

»Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost. Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa.« (Job 12:13-14)

i »On me ubit’ može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.« (Job 13:15)

marigold-1148515_1920.jpg

Drugim riječima, što god i kako god bilo, ja ću Mu vjerovati – druge nade nemam! To se zove nepokolebljiva vjera! I to je vjera koja je jedina prava, životvorna vjera. To je vjera koju danas moramo imati ti i ja – jer nade druge nemamo.

I u mojoj svakodnevici, a vjerujem isto tako u svakodnevici svih nas, postoje trenutci kada nam puno toga nije jasno – pitamo se možda; »Pa zašto sada to? Pa zar ne piše i u Riječi Božjoj da… »

Da, puno puta, neprijatelj će se pokušati boriti protiv nas i našim oružjem, odnosno Riječju koju je on iskrivio… Naizgled je u pravu… tako piše… ali, u svemu i iznad svega, mi moramo imati stav – ja ću Mu vjerovati bez obzira na sve jer nade druge nemam…

Vjera nije kad »zbrojiš dva i dva« i kada ti je sve jasno… Vjera je upravo onda kada ti više ništa nije jasno, ali NE ODUSTAJEŠ JER ZNAŠ KOME SI POVJEROVALA!

I tada ti je samo jedno važno – kao što je bilo i Jobu – da ostaneš u Njegovoj blizini, da ne izgubiš naklonost Njegovu…

«Samo mi dvoje nemoj učiniti; onda se neću skrivati od lica tvojega. Udalji od mene ruku svoju, i strah od tebe neka me ne plaši. Tad me pozovi, i ja ću odgovoriti; ili ću ja govoriti, a ti mi uzvrati.« (Job 13:20-22)

Spoznaja da sam u Božjoj blizini, da nemam straha od Njega (iako je u meni strah Božji), odnosno od Njegove kazne, spoznaja da me On potpuno prihvaća i ljubi, dovoljna je da me prenese kroz »vatru i vodu«… kroz svaku nevolju… Najgora patnja bila bi u mukama biti bez Božje blizine… I to je ono za što Job moli da mu se ne dogodi. Za to isto molim i ja… Samo to ne!

Dalje vidimo da je Job svjestan kratkoće i muke ljudskog života općenito… i svjestan je koliko je takav ljudski život dragocjen Bogu! To je istina i mudrost koja dolazi od Gospodina – koliko god dugo živjeli na ovoj zemlji, brzo će sve to proći, i neće nitko biti pošteđen nevolje … ALI, to nije sve! Vrijednost naših života vidi se u tome kolika je cijena plaćena za njih – otkupljeni smo krvlju Sina Božjega, Isusa Krista! Otkupljeni od svega ovoga prolaznoga i smrtnoga… !Koliko smo Mu samo dragocjeni!!!

Job tada još nije imao tu spoznaju jer nije imao spoznaju Isusa Krista i zato je 14. poglavlje tako puno njegovih pitanja i djeluje beznadno!

 » Tko će izvući čisto iz nečista? Nitko!« (Job 14:4)

»Ako čovjek umre, hoće li opet živjeti?« (Job 14:14)

»U vreći je prijestup moj zapečaćen i zavezao si bezakonje moje.« (Job 14:17)

»… kao što voda istroši kamenove i bujica spere prah zemaljski, tako uništavaš nadu čovjekovu. Nadvladao si ga zauvijek, i on odlazi; promijenio si mu lice i otpustio ga.« (Job 14:19-20)

Mi znamo danas da je Isus taj koji je našu nečistoću odnio na križ i darovao nam Svoju čistoću i svetost! Znamo da onaj koji u Njega vjeruje, ako i umre, živjet će! Znamo da je sve naše grijehe odnio i bacio na dno mora, da ih se više ne sjeća…! Znamo da nam je On sva nada i da ta nada nikada ne razočarava! I znamo da smo potpuno prihvaćeni, prigrljeni i ljubljeni u Njemu i da nas On nikada neće ostaviti!

Da, znamo više nego Job jer nam je više objavljeno. No, vjerujemo li???

Neka se ta vjera iz naših umova spusti u naša srca i neka nas nosi kroz našu svakodnevicu.

I za kraj našeg tjedna, u 15. poglavlju progovara Elifaz. Zanimljivo je da on Joba optužuje za »šuplju nauku«, napuhnutost i taštinu… I nekako mi se sada javlja ona slika iz Brojeva, kada su Aron i Mirjam optužili Mojsija za duhovni ponos – »I rekoše: »Zar je Gospod doista govorio samo po Mojsiju? Zar nije i po nama govorio?« Ali Gospod je to čuo.  A Mojsije bijaše veoma ponizan čovjek, više no bilo koji čovjek što je bio na licu zemlje.«

I tada smo naučili da vrlo često ljudi optužuju nekoga baš za ono što čuči u njima… I sada je ovdje opet slična situacija – Joba se optužuje za ono što nekako jasno vidimo u njegovim prijateljima – nadmudrivanje i ponos u duhovnim stvarima… Ali jedna stvar koju je Elifaz rekao jasno odzvanja;

»Neka se zavedeni ne pouzdaje u ispraznost, jer će mu ispraznost biti nagrada. Izvršit će se prije svog vremena, i grana mu se zelenjeti neće. Svoj nezreo grozd ko loza će stresti, i cvijet će svoj kao maslina odbaciti. Jer opustjet će zbor licemjerâ, i oganj će proždrijeti šatore podmitljivaca. Oni začnu pakost, a rode bezakonje, i utroba njihova prijevaru sprema.«                                            (Job 15:31-35)

Čuvajmo se duhovnog ponosa i zavedenosti, ostanimo »mali«, a Gospodin neka bude velik!

model-956676_1280

» … nikakva suparništva ili isprazne slave, nego u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe. Ne gledajte samo svaki na svoje nego neka svatko gleda i na ono što je drugih.   Ta neka u vama bude ona misao koja je i u Kristu Isusu, koji se, premda u obličju Božjem, nije otimao da bude jednak Bogu, nego sama sebe obezvrijedi uzevši obličje sluge i postavši ljudima sličan.« (Filipljanima 2:3-7)

KADA OČEKUJEMO UTJEHU OD LJUDI…

Job pati. Proživljava strašne boli – u svakom smislu. Okružen ljudima, okružen svojim prijateljima misli da će ga oni razumjeti… nada se tome. No, shvativši da je potpuno neshvaćen u svojim patnjama, kreće u samosažaljevanjekreće na mjesto na kojem nikoga od nas Gospodin ne želi… jer je tamo još veća tama.

To je tako ljudski… Svi se mi nadamo da naši najbliži razumiju ono što prolazimo i koliko nam je teško. Međutim, ako se oslanjamo na to da ćemo biti od njih shvaćeni, prihvaćeni i utješeni… najćešće ostajemo razočarani. Najdublje boli razumije samo Gospodin! Ako kod Njega tražimo utjehu, razumijevanje i ohrabrenje, nikada nećemo »ostati kratkih rukava«, nikada nećemo ostati razočarani i neutješeni…

Zato je dobro podijeliti s braćom i sestrama kada prolazimo kroz težak period, ali samo zato da nas nose u molitvi pred Gospodina – to je ono najviše i najbolje što nam oni mogu dati. A tada se otvaraju nebrojene mogućnosti kroz koje Gospodin može i hoće djelovati – pa čak i kroz ljude – ali ne samo kroz ljude… Utješit će nas utjehom Duha Svetoga, koja ne poznaje ograničenja. A tada ćemo tom utjehom jednoga dana moći i mi sami nekoga utješiti – jer to neće biti prazne ljudske riječi, to će biti sila Njegova uskrsnuća koja diže iz mrtvih, diže iz očaja…

Dok Job razmišlja o prolaznosti ljudskog života, koji je najćešće borba, muka, istovremeno se divi Stvoriteljevoj ljubavi i privrženosti prema svakom ljudskom biću…

»Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao, i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?« (Job 7:17-18)

sunbeam-76825_1280

On je tu stalno, svaki tren, pokušava zadobiti našu pažnju, kako bismo Mu konačno otvorili svoja srca i kako bismo konačno zakoračili s Njim već ovdje na zemlji u vječni život… Kako bismo iz prolaznog, kratkotrajnog života muke i borbe prešli već sada u vječni život radosti, mira i odmora s Njim!

Kako je to divno! Otac iznalazi razne načine da nas privuče bliže k sebi… i uvijek nas zove na još dublje zajedništvo… Pa je tako i svaka kušnja, prilika da zakoračimo u još dublje i iskrenije poznavanje Njega.

Neka nas ne plaši nikakva kušnja, neka nas ne plaši nepoznata staza života… Dovoljno je znati da je On tu uvijek, uvijek nas želi držati za ruku i korak po korak našu stazu osvjetljava.

Možemo Ga, poput Joba, pitati »zašto ovo, zašto ovako?«, ali ne sumnjajmo da je za neko dobro. Koliko želi i koliko je potrebno, toliko će nam i otkriti. Ono što ne otkrije, prilika je da samo vjerujemo… Ustrajno, čvrsto, čak tvrdoglavo! Kada prijeđemo planinu koja je ispred nas, držeći se za Njegovu ruku, ipak će nam puno toga biti jasnije.

Jedno je netko mudro rekao sljedeće:

board-73496_1280

Zato, uvijek se radujmo – pa čak i u kušnjama… »Svom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u različite kušnje, znajući da prokušanost vaše vjere stvara postojanost… (Jakovljeva 1:2-3)

A kušani smo svaki dan. Ne uvijek velikim kušnjama, ali zasigurno je svaki naš dan ispunjen malim iskušenjima i testovima naše vjere. Ne bojmo ih se! Tu su da nas ojačaju i još više približe Gospodinu. Budimo ih svjesni, ali i svjesni naše nemoći pred njima ako ne stojim čvrsto u Gospodinu.

Samo s Njim, opremljeni smo suočiti se sa svime… i ići iz slave u slavu, iz milosti u milost.

A kada se dogodi pad, kada se dogodi sumnja, kada se dogodi razočaranost ljudima, kada se dogodi samosažaljevanje… podignimo čim prije pogled prema Onome koji je i začetnik i dovršitelj naše vjere – i On će nas podignuti, ojačati i usavršiti.

Samo Mu zavapimo iskrena srca i dajmo Mu slavu u svemu, ne sumnjajući u Njegovu savršenu, vječnu ljubav i pravednost.

potpis

IMATI PA NEMATI… i ostati pobjednik

silhouette-67202_1920.jpg

Pokušajmo zajedno zamisliti – čovjek priznat i ugledan u društvu, bogat svim materijalnim dobrima i duhovnim vrijednostima, bogat obitelji u kojoj se svi međusobno vole i poštuju …

A iznad svega, čovjek za kojeg BOG KAŽE da je pravedan i neporočan!

Da, takav je Job bio.

Boga se bojao i klonio se zla.

Mislim da nema čovjeka na zemlji koji ne bi poželio ovaj prvi opis za sebe – priznanje, ugled, poštovanje, ljubav, bogastvo… Drugi opis koji kaže da se klonio zla i bojao Boga, nije privlačan većini ljudi. I zato, mnogi koji također posjeduju nešto ili sve iz prvog Jobovog opisa, nisu zanimljivi neprijatelju naših duša. On ih ostavlja u varljivom miru… i u zabludi…

Ali, ako se bojiš Boga i kloniš zla, onda si zanimljiva meta neprijatelju… On neće samo tako prepustiti bitku i pustiti nas da u miru živimo s našim Bogom. On je onaj koji nam stalno »podmeće klipove«.

Međutim, kao što je sve bilo oduzeto Jobu – i bogastvo, i ugled, i poštovanje, i obitelj, i zdravlje – a on je i dalje bio ustrajan u blagoslivljanju Božjeg Imena, u iskazivanju zahvalnosti i časti Njemu – tako ponešto može biti i oduzeto nama… da bi ispitalo našu vjeru!

Da, nalazimo se u talionici! Od kakvog smo materijala, pokazat će se….

Neka bi svatko od nas, dok prolazi kroz vatru i vodu, znao da je u svemu tome Bog s nama… i da će izvesti sve na dobro onima koji Ga ljube.

Svaka od nas u nekom periodu svoga života i na nekom području mogla bi reći da prolazi »jobovske boli«. I najčešće, ne znamo zašto – osim da se snaga i čistoća naše vjere ispita i utvrdi, da se slava Božja još više očituje u nama…

Ako živimo ovaj život kao djeca Božja, kao kćeri Kralja, u zahvalnosti i strahu Božjem – kao što ga je Job živio  – pa svejedno zadesi nas nevolja… onda znajmo da je to zato da bi se očitovala još jedna pobjeda Božja u našem životu!

Gledajmo na Njega, koji je začetnik i dovršitelj naše vjere i ne dopustimo da nas bilo što ili bilo tko pokoleba u pouzdanju da On vidi, On zna, On je s nama i On će nas kroz to provesti kao pobjednike.

To ne znači da nas neće boljeti, da nećemo trpjeti jaku bol… Ali znači da će nas ruka Njegova i podići, iscijeliti, obnoviti, osvježiti!

I kako volim što neprijatelj nije bio u pravu u vezi Joba!!! Neka ne bude sa svojim optužbama i procjenama u pravu niti u vezi nas… ❤

»Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.« (Job 1:22)

success-846055_1920.jpg

potpis