KAMENČIĆI NA PUTU I ISKRICE NA NEBU

Svaka mama, a posebno mama koja je 24h/dan “samo i uvijek mama”, ima svakoga dana puno svakakvih situacija sa svojom djecom – i teških, i lijepih! Odlučila sam za sebe zapisivati one lijepe – tako da moje oduševljenje i zahvalnost ipak dulje traju. Za sebe… A možda i neku od vas potaknem na nešto slično ili podsjetim na nešto slično doživljeno, što će vam zagrijati srce i raspiriti zahvalnost u srcu.

Dakle, krenut ću s najstarijim. On je uskoro već 17-ogodišnjak (teško to vjerujem!) i unatoč nekim “kratkim spojevima” između nas dvoje, a što možemo zahvaliti našim sličnim karakterima, ipak sam tako zahvalna za njega. Ljubazan je, kulturan, hrabar, sportaš i glazbenik. Prije svega toga – Božje dijete. Bio je nedavno na proslavi 18. rođendana svog bratića u Zagrebu. Proslava je bila u unajmljenom prostoru, s hrpom mladih ljudi, alkohola i … još koječega. Da nije bio u pitanju bratić, na takvo mjesto ne bi ni išao. Imala sam povjerenja u njega, ali ovo je nadmašilo i moje povjerenje. U cijeloj toj prilično mračnoj atmosferi, on je našao dečka kojem je svjedočio Krista i s kojim je u toj situaciji podijelio Evanđelje. Zahvaljujem Gospodinu za to!

Druga situacija je s mlađim sinom. On je moj senzibilni 13-ogodišnji dječak. Vrlo osjećajan, suosjećajan, tih, ne voli gužve, ali s odabranim ljudima vrlo opušten, vedar i zabavan. Njegov topli osmijeh znao je obasjati i neke moje najoblačnije dane. Trenutno prolazimo kroz neke zahtjevne situacije u školi i općenito u njegovom mladom životu, koji s godinama donosi više turbulencija nego što bi on to htio. I tako… Nedavno smo gledali film koji je potaknuo neka razmišljanja o vjeri, osobnom odnosu s Gospodinom… Iako je rođen i odgajan u obitelji koja aktivno živi vjeru – molitva i Riječ dio su naše svakodnevice – on sam još uvijek nije na čisto gdje se nalazi u svemu tome. Potaknula sam opet razgovor, koji sam već nekoliko puta ranije poticala. Ovaj put, kao da su se vrata njegovog srca još malo više odškrinula. Objasnio mi je s čime se bori dok razmišlja o Bogu. Ne bih opisivala detalje, ali postao je više svjestan grijeha. Grijeh koji kao da stoji između njega i Boga. On to tako vidi i misli da zato ne može bliže k Njemu pristupiti. Bila sam zahvalna za to otkrivenje jer sam mogla reći mu da je super što je sada svjestan grijeha, ali da grijeh nije nikakva prepreka za Gospodina jer je Gospodin došao za nas maknuti i uništiti taj grijeh. Samo je potrebno pokajanje, ono istinsko i iskreno. Čuo me je i kao da je negdje to pospremio – nadam se da ne u neku preduboku ladicu u sebi. I sada ostaje ta čvrsta nada da neće predugo čekati da objeručke prihvati Milost za sebe osobno.

I treća sitaucija s našom “trećom srećom”. Ona je moj mali živahni, zahtjevni i preslatki dar s Neba. Trogodišnja vesela djevojčica plavih očiju i plave duge kose, koja po cijeli dan skakuće, vrti se, pleše, glumi i nasmijava nas, ali često i dovodi do ruba strpljenja… I tako nedavno, pred kraj jednog prilično napornog dana na svim poljima… Znate, jedan od “onih dana”. Dan koji vam nameće osjećaj nesupješnosti, nedovoljnosti, poraza… I baš tada, Božja nezaslužena milost izlije se na vas poput kiše na žednu zemlju. Moja malena curica se nekako približila meni, skroz s glavicom na moja prsa i šapnula na moje srce – Isuse, volim te! Mislila sam da ću se onesvijestiti od divljenja, zahvalnosti, ganutosti, sreće… Doživjela sam to kao poruku – mama, znam da je Isus u tvom srcu! I to onda kada misliš – opet sam pala, pogriješila, promašila… Ali dijete kao da prenese poruku s Neba – ne boj se, i dalje sam tu.

To su stvari koje vrijedi pamtiti i vraćat ću im se sada kada su i zapisane. A toliko je toga još što je možda nestalo ili potisnulo se u meni, a bilo je… Zato, kao kamenčići na putu i iskrice na nebu, neka mi ove rečenice drže sjećanje na Božje blagoslove i iskazanu milost.

I neka i vas potaknu na prepoznavanje takve milosti i darova u vašim osobnim životima. Neka u svima nama bude više zahvalnosti i radosti.