PROLAZNOST VREMENA ILI ULAGANJE U VJEČNOST

IMG_3747

Dani lete… već pomalo otrcana fraza, ali ipak – to je zaista istina.
Ovo ljeto bilo je zaista bogato – susretima, druženjima, doživljajima… i sve to odlazi u jednu riznicu sjećanja.

Dok živimo dan po dan, možda nam se ne čini ništa posebno značajan taj dan… ali mislim da bismo morali biti svjesni da se “baš taj dan” više nikada neće ponoviti. A bio je prilika za nešto… svaki dan… prilika je za nešto. Jesmo li iskoristili priliku? Možda ćemo tek nakon nekog vremenskog odmaka shvatiti da su neki dani zaista bili dobro iskorišteni, a drugi možda baš i ne.
I sada se sjećam nedavnog razgovora s mojim mlađim sinom. Bili smo na plaži i htjela sam da u nekim mirnim trenutcima – istina, rijetkim… jer kako jedan osmogodišnjak može imati mirne trenutke na plaži – malo dijelimo naša srca, razmišljanja… Pitala sam ga što se njemu čini kao nešto najžalosnije. Mislim da nije bio baš raspoložen za takva filozofiranja jer nije znao što bi mi uopće odgovorio, ali meni je to poslužilo kao dobar uvod za ono što sam mu htjela reći. I zaista, tih dana to me jako pritiskalo – kako je tužno kada netko uzalud troši svoje sate, dane, godine… život!
Ta prolaznost vremena uvijek mi nekako krajem ljeta i početkom jeseni posebno dolazi na srce. Stvarno bih htjela vrijeme koje mi je dano od Gospodina provoditi onako kako je On zamislio. Mislim da u tome zaista leži radost postojanja – živjeti… biti i činiti ono što je On zamislio!
I zato je tako vrijedno zastati i … zapitati Njega – što imaš danas za mene u planu, gdje me želiš upotrijebiti, što želiš raditi danas Ti u meni i kroz mene… ??? I ako to činimo, ako tražimo da se Njegovi planovi ispunjavaju u nama i kroz nas, tada nas neće žalostiti ni plašiti prolaznost vremema. Vrijeme teče, to je neminovno… Mi smo ljudska bića, ograničena vremenom i prostorom.

Ali kao Božja djeca, mi imamo privilegiju živjeti s perspektivom vječnosti… i sve što danas činimo, kako živimo ovaj dan, ima odjeka u vječnosti.
Pa neka bude i vrijeme, i vječnost na slavu našeg nebeskog Oca!
Hvala Ti, Gospodine, jer s Tobom nije ništa izgubljeno… svaki dan je po Tvojoj milosti i neka bude na Tvoju slavu. Divan si, Gospode… i s Tobom možemo radosno gledati u svaki novi dan, u svaki novi izazov ispred nas… i sa zahvalnim srcem na sve ono iza nas.

“Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce.” (Psalam 90:12)

potpis

TREĆI DAN MOLITVE ZA TINEJDŽERE – PRIHVAĆANJE ODGOVORNOSTI

skateboard-690269_1920

Pomagati tinejdžerima da nauče preuzimati odgovornost, donositi mudre odluke, prihvaćati posljedice i ne baš mudrih odluka, jedan je od najtežih zadataka roditelja.
Kao mame, moramo naučiti prijeći iz faze potpunog zaštićivanja malog djeteta od svega lošega u fazu kada ćemo tinejdžere samo savjetovati i upozoravati na negativne moguće situacije.
I kada se sami dovedu u neke loše situacije, mi moramo odoljeti napasti da ih izbavljamo iz njih kao što smo to činile dok su bili mali.
Naš je zadatak pomoći tim “malim-velikim ljudima” da postanu doista odrasli. A to činimo tako da ih ohrabrujemo, savjetujemo… i ponekad NE SPAŠAVAMO.
Što se više možemo povući, duboko udahnuti i pustiti ih da se suoče s posljedicama njihovih loših izbora, to će oni brže naučiti činiti dobre izbore.
Tješi me spoznaja da što više malih pogrešaka moja djeca učine te za njih nauče preuzimati odgovornost, to će brže naučiti izbjegavati velike greške u budućnosti.
Mame, mi moramo neprestano moliti za našu djecu da čine mudre izbore i odluke, ali isto tako i da mogu naučiti iz nekih svojih pogrešaka. I ne manje bitno, moramo moliti za sebe! Moliti za mudrost, strpljivost i snagu dok pomažemo našim tinejdžerima u toj prijelaznoj fazi odrastanja.

Molitva: Gospodine, molim Te da ….. (umetni ime djeteta) ne ostavlja mudrost. Naprotiv, neka je što više prigrli i uvijek izabire kada dođu oluje života. U Isusovo Ime, amen!

MUDROST S NEBA … I KRISTOV KARAKTER U NAMA (Jakovljeva 3)

sun-flower-1536088_1920

Koliko god smo na Putu, Gospodin nas uvijek ima još nešto za naučiti. Mene ima još puno toga! I došlo je vrijeme da mislim kako više ništa ne znam… Ustvari, znam, ali ne mogu…

Znam što bih i kako bih trebala, ali ne mogu. Znam što bi i kako bi trebao moj muž, i on to zna – ali ne može! Znam i što bi i kako bi trebala  naša djeca, i oni to znaju – ali ne mogu!

I već dugo nisam ništa pisala… i pitam se, trebam li i danas… Ali nekako osjećam da želim podijeliti svoju slabost s vama – samo zato da se vidi Njegova jakost.

Ovih dana čitamo Jakovljevu poslanicu i razmišljamo o našem govoru, o našim stavovima prema drugim ljudima, o mudrosti, o miru… I dogodilo se to da sam baš ovih dana uvidjela koliko još trebam promjena u svom životu – na području govora i svega ostalog već navedenog.

Danas ujutro probudila sam se zbog ružnog sna. Vjerojatno se svima to već dogodilo i znate da to nije baš najugodniji početak dana. Ali san je bio tako stvaran! Pogodio me duboko jer sam u njemu odmah prepoznala poruku. Ne bih ulazila u detalje jer mi je još dosta svježe i bolno, ali reći ću samo da sam odmah zavapila Gospodinu; »Ne daj da se to ikada dogodi!« Pogledala sam prema svom mužu i u srcu zahvalila Gospodinu što je ipak bio samo san…  No, za vrijeme svog tihog vremena s Gospodinom još sam dosta o tome razmišljala i znala sam da stvarno trebam PRESTATI S KRITIZIRANJEM SVOG MUŽA!

U snu sam doživjela koliko je to teško za njega i koliko ga ruši, uništava… Pitala sam se trebam li taj san s njim podijeliti i nekako nisam baš to željela.

Jutro je krenulo dalje, svi smo bili na okupu, ali mene je zasmetala njegova hladnoća, nezainteresiranost za djecu i mene – rekao je da ima neki posao oko mobitela, upisivanje brojeva koji su mu se izbrisali iz imenika… i neki crni oblak polako se već skupljao nad mojom glavom.

Shvatila sam kako je okidač za moje loše raspoloženje upravo veliki jaz između moje slike kako bi naš dan trebao započeti  i nastaviti se, kakvi bi naši međusobni odnosi trebali biti… i stvarnosti, onoga kako to zapravo jest.

I moje nezadovoljstvo stvarnošću, ili zapravo mojim viđenjem stvarnosti, automatski dovodi do mog kritiziranja.

I iako sam samo sat ranije sama sebi obećala da više neću mrmljati protiv njega, potaknuta tim snažnim snom, odjednom sam opet počela po njemu sipati paljbu… Povrijedio se…

I ja sam bila povrijeđena.

Odjednom sam sama sebe čula kako govorim kroz suze: »Stvarno te ne želim kritizirati, ali ne mogu… drugačije… nije onako kako treba biti… Sanjala sam strašan san i odlučila da to više neću raditi… i sada opet…«

Nakon nekoliko trenutaka, i nekoliko progutanih suza, rekao je: »Želim ti nešto reći. Već nekoliko noći ne spavam dobro jer me muči nešto još od prošlog utorka. Boli me to što si se žalila na mene pred našim prijateljima na molitvenoj grupi. Znam da si u pravu i boli me svejedno… Htio bih se promijeniti, ali ne mogu… I htio bih da me ti prihvaćaš takvog kakav jesam… dok me Bog ne promijeni. »

Naravno, plakala sam još više i molila ga za oproštenje – jer upravo tu poruku Gospodin mi je dao kroz san, a i kroz svoju Riječ ovih dana… I nije sada bitno što su te večeri bili na molitvenom sastanku samo brat i sestra, jedan bračni par, pred kojim sam spontano podijelila naše borbe, slabosti i tražila molitvu  … Bitno je to što je konačno moj muž priznao da ga je to povrijedilo – jer inače teško priznaje da ga nešto vrijeđa -i to što mi je na to isto ukazao i sam Gospodin kroz san.

Kako je divno to što On radi. I kroz bol, nevolju, želi nas oboje mijenjati – i čini da postajemo mekši za »Njegovu obradu«.

Rekla sam mu da se stvarno i ja želim promijeniti u tom svom neprihvaćanju, želim ga prihvaćati i samo moliti, a ne iskazivati stalno nezadovoljstvo i bunt .

U miru se sije plod pravednosti…  (Jakovljeva 3:18)

Ne u vikanju, ne u pobuni, ne u nezadovoljstvu…

13934583_1080000018774048_4300132508685870131_n

I znam to već sve od prije… ali trebam Kristovu snagu u tim svojim slabostima! Kao što je i moj muž treba. Trebamo snagu Njegova uskrsnuća da bi usmrćivali svakodnevno svoju tjelesnost i živjeli Njegovu pravednost. Da bi, ne samo ZNALI , nego i MOGLI živjeti taj život Njegove svetosti.

Mudrost s neba nam je potrebna da bismo imali blagoslovljen brak, da bi naša djeca bila blagoslovljena… a ta je mudrost blaga, mirotovorna, puna milosrđa… Nije sebična, nije zavidna, nije gruba, nije ratoborna…

Oh, kako trebamo Tvoju milost, Gospodine!

Nakon svih tih suza, otvaranja jednog prema drugome i molitve Gospodinu, krenuli smo s ostalim isplaniranim obavezama za ovaj dan.

I kada smo nakon možda sat vremena zajedno izlazili van iz stana, naišao je naš susjed. Upitao nas je kako smo, a onda odmah nastavio – ma vidim da ste dobro!

U isti  tren bilo mi je i smiješno, ali sam i zahvalnost osjećala – kako Gospodin zaista okreće sve na dobro onima koji Ga ljube. I bit će dobro dokle god oboje gledamo u Njega – kao što se suncokret okreće prema suncu i tek tada sjaji u punom sjaju onoga kakvim ga je Stvoritelj zamisilio.

SMISAO SVEGA…(Propovjednik 1-4)

ladybug-676448_1920

Već su tri tjedna Propovjednika iza nas. Razmišljamo o smislu svega…

Ima li smisla? Ima li smisla tražiti smisao?

Hmmm… dugi ljetni dani… kao da zovu na razmišljanje o smislu… Još je jedno ljeto tu, i znamo da će prije nego se okrenemo, već proći…

Moj Tin ima novu molitvu ovog ljeta: »Bože, daj da ovi ljetni praznici traju čim dulje… »  🙂

Prolaznost! Neminovna stvar! Svjesni smo je svi, ali možda ne dovoljno.

Sve tako brzo prolazi… i ako ne zauzmemo perspektivu vječnosti, brzo ćemo iskusiti prazninu i besmisao.

I odlično mi je što s djecom (moji su dečki sada skoro 8 i 11,5 godina) mogu kroz ove ljetne praznike razmišljati o svemu tome – smisao/besmisao, praznina/punina… Njima možda malo strani pojmovi, ali sadržaj njihov im je itekako već poznat.

I baš jučer, bila je prilika da Tin osjeti prazninu jednog vrućeg ljetnog dana… bez obaveza… umoran od odmora!

Gledao je TV malo već predugo i sam osjetio da u njemu raste nezadovoljstvo, nemir, nervoza… Planirala sam naše vrijeme proučavanja i molitve oko 16h, prije nego će oko 17h opet ići van na igru. I zapravo, ta situacija je bila baš odlična da shvati kako nema smisla niti u onome što je priželjkivao cijelu šk. godinu – dokolica ljetnih praznika – AKO NIJE NA SLAVU BOŽJU .

Polako smo ušli u Riječ … »Bolja je puna šaka u miru nego obje pregršti mučna rada i puste tlapnje…« (Propovjednik 4:6)

Pusta tlapnja – objasnila sam mu da bi to mogao biti svaki dan koji nije na slavu Božju! Pa čak i ljetni dan, bezbrižan i bez obaveza… Razgovarali smo koliko bi bio takav dan ispunjeniji da se proživi na Njegovu slavu – započeti ga u Njegovoj prisutnosti, gdje je punina radosti, pa tražiti da ga On vodi, da On iskoristi nas u tom danu za blagoslov nekome… možda za ohrabrenje nekome… možda kao  primjer čistog, iskrenog prijateljstva na igralištu… možda za primjer mlađem bratu… možda kao dragovoljna pomoć mami… možda kao primjer Isusovog svjetla i ljubavi starijoj susjedi kojoj treba pomoći s vrećicam do vrata njezinog stana…

»Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.« (Efežanima 2:10)

girl-1467456_1920

A kada znamo zašto smo stvoreni, nije li tu punina smisla? Da, »nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce…« (Psalam 90:12)

I da, naravno, IMA SMISLA TRAŽITI SMISAO!

Tako je divno znati da smisao nije u bezglavom jurcanju za bilo kakvom vrstom sreće (prema našoj definiciji)! Onaj koji nas je stvorio, u nas je i položio čežnju za smislom – i dokle god svome srcu ne damo priliku da iskusi puninu radosti pred licem Njegovim, nećemo iskusti taj smisao postojanja.

»Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno.« (Psalam 16:11)

Hvala Ti, Oče naš, što možemo zaroniti po Tvome Duhu Svetome u Tvoju prisutnost – a Tvoja prisutnost ispunja nas neopisivom radošću i beksrajnim smislom… »nad suncem«!!!

PROČIŠĆENO ZLATO

Tako je dobro čitati ovu knjigu.

Dobro je znati da su patnje ponekad sastavni dio svačijeg života… da, i kršćanskog života.

Možda si u periodu života gdje se ne možeš baš uživjeti u ovu knjigu jer se osjećaš jako sretno, zadovoljno, blagoslovljeno… Ali, slavi Boga za tu dionicu puta!

I Job je imao takav period – bio je iznad svega blagoslovljen … ali ni u toj lakoći življenja nije zaboravio kome pripada sva slava – slavio je Boga tada… Bojao se Boga i klonio se zla!

I znamo da ga je zato Bog nazvao pravednim.

No, nakon toga je došao period kušnje, testiranja, pročišćavanja… I svako zlato mora proći svoju vatru, taljenje…

Ne bojmo se toga! Njegova nas je ruka precizno izvagala, zna koliko možemo podnijeti… ali s Njim, ne bez Njega!

Da, doći će, ako već nije, period taljenja i u tvom životu… A ono jedino ispravno što tada trebaš činiti je i dalje stajati u Njemu… stajati u Njegovoj pravednosti!

sisters-931151_1920

»Odjenuh pravednost, i ona odjenu mene; kao haljina i turban pravda mi je bila.«

(Job 29:14)

Ostati u mudrosti i razboritosti!

butterfly-1127666_1920.jpg

» A čovjeku reče: ‘Gle, strah Gospodinov — to je mudrost, i uklanjati se oda zla — to je razboritost.’«

(Job 28:28)

Ne dopustimo tada da nas naši osjećaji vode jer su tako nepouzdani i varljivi – lako bi nas mogli odvesti na  stranputicu, dalje od istine…

»K tebi vapim, ali ti ne odgovaraš; stojim, ali ti na me ne gledaš.« (Job 30:20)

Kao što se i Jobu dogodilo. Zbog težine njegovih patnji, osjećaji su ga vukli »prema dolje« i »dalje od istine« – nema ništa dalje od istine kao što je izjava da On nas ne vidi, da On nas ne ljubi, da On ne sudjeluje s nama u našim kušnjama, da nam On ne odgovara, da nam On ne daje pobjedu…

To su misli zavodnika, našeg neprijatelja – i zato se tome moramo oduprijeti čvrsti u vjeri !

person-371015_1280.jpg

»Oduprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da vaša braća po svijetu podnose iste patnje.« (1 Pt 5,8-9).

Da, i ovo što sada ti podnosiš, podnose još mnoga braća i sestre … iako ti se možda čini da si sama u tome, da nitko nema tako teško breme…  To nije istina – istina je da smo mnogi napadani, i to žestoko!

Ali isto tako, istina je da ni u jednoj patnji nismo sami jer imamo Branitelja – Duha Svetoga – koji je uvijek s nama!

Otac ga je poslao i On je tu – znaj da te ljubi i bdije nad tobom, ima pod kontrolom i najmanju stvar u tvom životu… Ništa mu nije skriveno i ništa neće promaknuti Njegovim očima.

A ni Njegovim ušima ne promiče tvoj vapaj! Zato Mu zavapi – u vjeri!

»Ali znajte da je Gospod izdvojio pobožnika svojega; Gospod će prisluhnuti kad ga zazovem.« (Psalam 4:3)

Ponekad, zapravo vrlo često, potrebno je govoriti svojoj duši.

Duša su naši osjećaji i naše misli – često mogu biti zavedeni i zato se ne smijemo na njih oslanjati… Ono na što se trebamo i moramo oslanjati je istina Božje riječi! I zato neka naš duh bude prožet Duhom Božjim i natapan istinom Božje riječi – da bismo u pravi čas primili utjehu i ohrabrenje.

Ovo sam nedavno i sama iskusila – prolazeći kroz neke teške situacije, moja je duša počela uzdisati, patiti… Zamolila sam sestre i braću da mole za mene i jednostavno istina Božje riječi počela je nadjačavati glasove duše… Moj duh se počeo uzdizati kroz istinu Božje riječi – glasno sam proklamirala ono što Duh govori mome duhu… i bila sam podignuta, ojačana, ohrabrena!

Zato, sva slava našem Gospodinu – On je uvijek tu, s nama, i u radosti, i u tuzi…

I prolazi s nama kroz vatru da bi bile poput pročišćenog zlata!

A riječi ove pjesme govore o blagoslovu i slavi Njegovoj unutar naših patnji, unutar vatre… Neka vas blagoslovi!

“OTKRIVENI” – pjesma štovanja

 

Jesmo li duhovno zbunjeni, mudri ili zavedeni?

tea-1090672_1920

Nastavlja se Jobova patnja – nerazumijevanju i optuživanju »prijatelja« dodaje se još i krivi nauk, kriva teologija… Sve vodi prema tome da Job postane potpuno zbunjen.

Naime, Sofar u 11. poglavlju progovara i kaže da je sve jako jednostavno –ako si čist pred Bogom, ako imaš uređen odnos s Njim, ako »srce svoje uspraviš i ruke svoje pružiš prema Njemu« (s.13), ako nema zloće u tebi, ONDA ĆE BITI SVE U REDU… Odnosno, ako nisi u ispravnom odnosu s Bogom, imat ćeš muku i patnju – poput Joba…

Kakva kriva nauka! U svemu tome dobro je što Job ipak nije bio zbunjen i nije pao pod utjecaj te nauke jer bi tek tada bio potpuno slomljen.

U svoj toj njegovoj muci, on ipak ima mudrost Božju u sebi, koja mu daje i snagu da se odupre – i kaže; »U ruci Mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela.«    (Job 12:13)

Da, sve je u Njegovim rukama – nije to neka matematika, ni crno-bijeli film… On ima razlog za sve, iako mi ne razumijemo puno puta… I iako Job ne razumije, ipak kaže:

»Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost. Što razgradi, sagradit neće nitko, kog zatvori, nitko ne oslobađa.« (Job 12:13-14)

i »On me ubit’ može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam.« (Job 13:15)

marigold-1148515_1920.jpg

Drugim riječima, što god i kako god bilo, ja ću Mu vjerovati – druge nade nemam! To se zove nepokolebljiva vjera! I to je vjera koja je jedina prava, životvorna vjera. To je vjera koju danas moramo imati ti i ja – jer nade druge nemamo.

I u mojoj svakodnevici, a vjerujem isto tako u svakodnevici svih nas, postoje trenutci kada nam puno toga nije jasno – pitamo se možda; »Pa zašto sada to? Pa zar ne piše i u Riječi Božjoj da… »

Da, puno puta, neprijatelj će se pokušati boriti protiv nas i našim oružjem, odnosno Riječju koju je on iskrivio… Naizgled je u pravu… tako piše… ali, u svemu i iznad svega, mi moramo imati stav – ja ću Mu vjerovati bez obzira na sve jer nade druge nemam…

Vjera nije kad »zbrojiš dva i dva« i kada ti je sve jasno… Vjera je upravo onda kada ti više ništa nije jasno, ali NE ODUSTAJEŠ JER ZNAŠ KOME SI POVJEROVALA!

I tada ti je samo jedno važno – kao što je bilo i Jobu – da ostaneš u Njegovoj blizini, da ne izgubiš naklonost Njegovu…

«Samo mi dvoje nemoj učiniti; onda se neću skrivati od lica tvojega. Udalji od mene ruku svoju, i strah od tebe neka me ne plaši. Tad me pozovi, i ja ću odgovoriti; ili ću ja govoriti, a ti mi uzvrati.« (Job 13:20-22)

Spoznaja da sam u Božjoj blizini, da nemam straha od Njega (iako je u meni strah Božji), odnosno od Njegove kazne, spoznaja da me On potpuno prihvaća i ljubi, dovoljna je da me prenese kroz »vatru i vodu«… kroz svaku nevolju… Najgora patnja bila bi u mukama biti bez Božje blizine… I to je ono za što Job moli da mu se ne dogodi. Za to isto molim i ja… Samo to ne!

Dalje vidimo da je Job svjestan kratkoće i muke ljudskog života općenito… i svjestan je koliko je takav ljudski život dragocjen Bogu! To je istina i mudrost koja dolazi od Gospodina – koliko god dugo živjeli na ovoj zemlji, brzo će sve to proći, i neće nitko biti pošteđen nevolje … ALI, to nije sve! Vrijednost naših života vidi se u tome kolika je cijena plaćena za njih – otkupljeni smo krvlju Sina Božjega, Isusa Krista! Otkupljeni od svega ovoga prolaznoga i smrtnoga… !Koliko smo Mu samo dragocjeni!!!

Job tada još nije imao tu spoznaju jer nije imao spoznaju Isusa Krista i zato je 14. poglavlje tako puno njegovih pitanja i djeluje beznadno!

 » Tko će izvući čisto iz nečista? Nitko!« (Job 14:4)

»Ako čovjek umre, hoće li opet živjeti?« (Job 14:14)

»U vreći je prijestup moj zapečaćen i zavezao si bezakonje moje.« (Job 14:17)

»… kao što voda istroši kamenove i bujica spere prah zemaljski, tako uništavaš nadu čovjekovu. Nadvladao si ga zauvijek, i on odlazi; promijenio si mu lice i otpustio ga.« (Job 14:19-20)

Mi znamo danas da je Isus taj koji je našu nečistoću odnio na križ i darovao nam Svoju čistoću i svetost! Znamo da onaj koji u Njega vjeruje, ako i umre, živjet će! Znamo da je sve naše grijehe odnio i bacio na dno mora, da ih se više ne sjeća…! Znamo da nam je On sva nada i da ta nada nikada ne razočarava! I znamo da smo potpuno prihvaćeni, prigrljeni i ljubljeni u Njemu i da nas On nikada neće ostaviti!

Da, znamo više nego Job jer nam je više objavljeno. No, vjerujemo li???

Neka se ta vjera iz naših umova spusti u naša srca i neka nas nosi kroz našu svakodnevicu.

I za kraj našeg tjedna, u 15. poglavlju progovara Elifaz. Zanimljivo je da on Joba optužuje za »šuplju nauku«, napuhnutost i taštinu… I nekako mi se sada javlja ona slika iz Brojeva, kada su Aron i Mirjam optužili Mojsija za duhovni ponos – »I rekoše: »Zar je Gospod doista govorio samo po Mojsiju? Zar nije i po nama govorio?« Ali Gospod je to čuo.  A Mojsije bijaše veoma ponizan čovjek, više no bilo koji čovjek što je bio na licu zemlje.«

I tada smo naučili da vrlo često ljudi optužuju nekoga baš za ono što čuči u njima… I sada je ovdje opet slična situacija – Joba se optužuje za ono što nekako jasno vidimo u njegovim prijateljima – nadmudrivanje i ponos u duhovnim stvarima… Ali jedna stvar koju je Elifaz rekao jasno odzvanja;

»Neka se zavedeni ne pouzdaje u ispraznost, jer će mu ispraznost biti nagrada. Izvršit će se prije svog vremena, i grana mu se zelenjeti neće. Svoj nezreo grozd ko loza će stresti, i cvijet će svoj kao maslina odbaciti. Jer opustjet će zbor licemjerâ, i oganj će proždrijeti šatore podmitljivaca. Oni začnu pakost, a rode bezakonje, i utroba njihova prijevaru sprema.«                                            (Job 15:31-35)

Čuvajmo se duhovnog ponosa i zavedenosti, ostanimo »mali«, a Gospodin neka bude velik!

model-956676_1280

» … nikakva suparništva ili isprazne slave, nego u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe. Ne gledajte samo svaki na svoje nego neka svatko gleda i na ono što je drugih.   Ta neka u vama bude ona misao koja je i u Kristu Isusu, koji se, premda u obličju Božjem, nije otimao da bude jednak Bogu, nego sama sebe obezvrijedi uzevši obličje sluge i postavši ljudima sličan.« (Filipljanima 2:3-7)

POŽELJNA MUDROST (Mudre izreke 1-10)

bridge-483857_1280

Mudrost je poželjna. Svima! Barem se tako čini na prvi pogled.

No, kakva je mudrost poželjna ljudima? Ona koja će njima donijeti čast, ugled, priznanje. Ljudi čeznu za takvom mudrošću i za tim što ona sa sobom nosi.

Ali, je li to takva mudrost o kojoj čitamo ovih dana u Mudrim izrekama?

Čitajući Izr 1-10, vidim da nije. Naprotiv, mudrost je u Izrekama često poosobljena. Mudrost je naš sam Gospodin Isus Krist!

Čeznu li ljudi danas za Njim? Većina ne.

Ići za takvom mudrošću, često puta znači zanijekati sebe, umrijeti sebi, odreći se časti i priznanja… Isus je tako činio dok je hodao ovom zemljom.  Slijediti mudrost o kojoj nam govore Mudre izreke, znači slijediti Isusa. Odlučiti se za takvu mudrost najbolja je odluka koju možemo ikada donijeti!

Krenuti tim putem mudrosti možemo i trebamo sami odlučiti, a po Njegovoj milosti, On će nas i održati na tom putu do kraja.

Dok sam bila dijete, nisam baš voljela upute, zapovijedi… Da budem iskrena, ne volim ih ni sada.

No, kada je riječ o zapovijedima moga Gospodina, tada se sve mijenja. Njegove zapovijedi ljubim! U njima pronalazim život! I potpuna istina za mene je ovo: »Jer je zapovijed svjetiljka, pouka je svjetlost, opomene stege put su života.« (Izr 6:23)

I tako shvaćam, prvo je došla LJUBAV. Spoznala sam koliko sam ljubljena od Njega…  Samo ta spoznaja Njegove ljubavi proizvela je u meni odgovor – LJUBAV PREMA NJEMU, ljubav prema Njegovim zapovijedima.

»Strah je Gospodnji početak spoznaje, ali ludi preziru mudrost i pouku.« (Izr 1:7)

Ljubim Ga jer je On mene prvi ljubio… i želim živjeti prema planu Njegovom… jer se pouzdajem u Njegovu mudrost, Njegove dobre planove i Njegovu ljubav za mene… To je smisao moga života.

I želja moga srca je da moja djeca uzljube taj put Mudrosti…  No, sada shvaćam da se to ne može dogoditi dokle god ne uzljube čitavim srcem Njega. A to se može dogoditi samo onda kada shvate koliko su savršeno i potpuno oni ljubljeni od Njega!

Nedavno sam »čula« pitanje u svom srcu: »Je li važnije da oni slušaju tebe ili da ti slušaš Mene?«

Pitanje koje mi je toliko toga razjasnilo! Ako mi je najvažnije da mi djeca budu poslušna i da se čini kako »hodaju putem mudrosti«, bit ću toliko puta frustrirana i činit ću stvari na svoj način… i onda opet biti frustrirana…

Ali, ako mi je najvažnije da ja budem poslušna Njemu, onda neću biti frustrirana i izgubljena niti onda kada su moja djeca neposlušna, tvrdoglava i »tvrdosrca« … jer ću se oslanjati na Njega, na Njegovu mudrost, na Njegove načine, na Njegovo vrijeme i … ostati Mu poslušna.

Oče, hvala Ti jer me »u dubini duše učiš Svojoj mudrosti«. (Psalam 51:8)

child-659283_1280