Neizreciva radost u Gospodnjoj prisutnosti (2 Samuelova 6-7)

girls-984154_1920

Promatrajući ovaj tjedan Davidove bitke, i političke i osobne, možemo vidjeti kako je u svemu Gospodinova vjernost bila velika.

David je čovjek po Božjem srcu. Gospodin ga je izabrao i pomazao. Ima s njim velike planove. I David to sve zna. No ipak, neke lekcije mora proći.

Vidjeli smo kako mu je teško sjela lekcija s Uzom. Nakon jedne velike političke pobjede, koju mu je darovao Gospodin (pobjeda nad Filistejcima), on ima želju prenijeti Kovčeg Gospodnji u Davidov grad. Međutim, možda zbog sveg tog zanosa i uzbuđenja, on kao da zaboravlja na upute kako se prenosi Kovčeg Gospodnji. Ne pridržavajući se upute da se Kovčeg ne smije dodirivati rukama, Uza ga dotiče kako bi spriječio pad zbog treskanja tijekom nošenja. Bila je to smrtonosna pogreška za njega i on pada mrtav. A David pada u ljutnju, strah, odustajanje od prvotnog plana…

Bila je to njegova osobna bitka kroz koju je trebao proći opet milošću Božjom. Bitka u kojoj je morao predati svoja pitanja, nerazumijevanja, strah… i opet iznad svega, čekati na Boga.

Tri mjeseca trajala je ta bitka.

Završila je pobjedom vjere nad strahom. Gospodin mu je pokazao da se Njegove prisutnosti ne treba bojati, jer iz prisutnosti Njegove dolaze svi blagoslovi, ali – apsolutna poslušnost Njemu ipak je potrebna da bi mogli imati Njegovu prisutnost.

„I kralju Davidu bȋ dojavljeno govoreći: »Gospod je blagoslovio dom Obed-Edomov i sve što je njegovo zbog Kovčega Božjega.« Tada David ode te s radošću ponese Kovčeg Božji iz kuće Obed-Edomove u Davidov grad.“ (2 Sam 6:12)

Pobjeda radosti Gospodnje nad ljutnjom, strahom i odustajanjem. A radost Gospodnja dolazi kada smo preplavljeni Njegovom prisutnošću.

David je ipak odlučio otići po Kovčeg Božji i prenijeti ga u svoj dom – zato je imao neizrecivu radost!

„I David je iz sve snage plesao pred Gospodom… „ (2 Sam 6:14)

Kako je danas s nama? Znamo li da je u prisutnosti Njegovoj sva radost, a radost Njegova, naša je snaga?

Više ne ovisimo o Kovčegu, ali ovisimo o Duhu Svetom! Sada smo mi, Njegova djeca, hramovi Duha Svetoga i On nas ispunjava Svojom predivnom prisutnošću.

Ipak, i dalje je neophodna poslušnost Njemu!

Ne možemo hodati svojim putevima, na svoje načine provoditi svoje planove i ideje… pa i nadalje očekivati Njegovu bezuvjetnu prisutnost! On je i dalje SVETI BOG! I DALJE ZAHTIJEVA SVETOST! U Njegovoj prisutnosti ne može biti ništa što nije sveto.

Da, mi smo opravdani Kristovom savršenom žrtvom i Njegovom svetošću postajemo sveti. Ali i dalje smo obavezni biti poslušni – koliko smo poslušni Njemu, toliko smo u konačnici radosni kršćani! Zapravo, vrlo je jednostavno. Kristovom poslušnošću Ocu, nama je omogućeno primati iz dana u dan tu istu MILOST da živimo u poslušnosti Ocu i hodamo putem posvećivanja. Bez Krista, to ne bi bilo moguće! Ali zbog Njega je to moguće.

Ne znači da nećemo nikada pasti i izaći iz poslušnosti, ali neka naše podizanje i povratak u poslušnost bude što brže – kroz poniznost, priznanje i pokajanje – kako bismo što brže opet uživali radost Njegova spasenja i bili radosna djeca Božja, koja uživaju Očevu prisutnost.

I još nešto… kada uživamo u toj neirecivoj radosti spasenja – jer smo od Njega izabrani – tada smo i slobodni od tuđih procjena, mišljenja, osuda… Nama je tada najvažnije ugoditi Njemu i ne izgubiti Njegovo odobravanje, a sve ostalo manje je bitno.

„Nato David reče Mikali: »To činim pred Gospodom, koji me izabrao …  Zato ću slaviti pred Gospodom. I pokazat ću se još manjim od toga, i bit ću neznatan u vlastitim očima…“ (2 sam 6:21-22)

blueberries-2278921_1920

Možemo biti „mali“ u tuđim, pa i u svojim očima, ali smo opet radosni jer smo u Njegovoj prisutnosti.

I samo je to bitno.

 

potpis

POBJEDE I PORAZI… USPONI I PADOVI… (Jošua 1-10)

landscape-1115428_1920

Već sam dva tjedna s Jošuom. Proučavam tog Božjeg slugu i učim od njega.

Vidim da je običan čovjek… ali i vrlo poseban – samo zato jer se odazvao Božjem pozivu!

Bog je njega izabrao za nasljednika Mojsija. Dao mu je poziv i dao mu je obećanje. To je Jošui bilo dovoljno da se odazove… bar za početak.

A Gospodin nas poznaje bolje nego što mi sami sebe poznajemo. I kada nas poziva na nešto, očekuje samo da se pouzdajemo u Njega i da se stalno oslanjamo na Njega. Da… ne očekuje da Ga zadivimo našim sposobnostima, našom samostalnošću… naprotiv, priželjkuje da ostanemo OVISNI O NJEMU!

Tako je i Jošuu pozvao da bude vođa Njegovog naroda, ali takav vođa koji će biti ovisan o jedinom istinskom Vođi, o samome Bogu! I nije bilo teško našem Bogu hrabriti Jošuu, i koliko god mu je puta trebalo reći »ne boj se«, rekao mu je! I koliko god ga je puta trebalo podsjetiti »ja sam s tobom«, podsjetio ga je!

I tako, dok smo zajedno čitale od 1. do 10. poglavlja zadnja dva tjedna, vidjele smo kako je Jošua doživljavao pobjede s Gospodom, ali i poraze bez Gospoda. Kada god je hodao u poslušnosti, u korak s Gospodinom, pa bio to ne znam kako jak protivnik (Jerihon), Jošua je izvojevao pobjedu. Isto tako, kad god bi izašao iz te poslušnosti i ovisnosti o Njemu, kad god bi skliznuo u samodostatnost i neovisnost, doživio bi poraz ma kako slab protivnik bio (Aj).

I mi imamo svakodnevno svoje bitke. Kako ih vodimo? Ili bolje rečeno, s kim ih vodimo? Oslanjamo li se na Onoga koji je obećao dati nam svaku pobjedu AKO OSTANEMO U NJEMU? Znamo li zadržati svoj pogled na Njemu i kada su najviši valovi? Ali i onda kada se čini sigurna dionica puta? I možda smo upravo tu najslabiji… kada se počnemo oslanjati na svoj vlastiti razum, osjećaje, intuiciju možda??? Kada nam mnogi izvanjski znakovi tako glasno govore, da jednostavno zaboravimo ipak pitati Gospodina za vodstvo…

I to je iskusio Jošua. Oslanjajući se na ono što vidi, na svoje shvaćanje i pretpostavke, nije tražio vodstvo Gospodina… i bio je prevaren.

»Tada uzeše ljudi nešto od živeža njihova, ali ne potražiše odluke Gospodnje.« (Jošua 9:14)

Potražiti odluku Gospodnju! Kako je to važno uvijek!

Možda moraš nešto odlučiti… I čini ti se da je sve jasno, vjeruješ onome što vidiš, čuješ, osjećaš… i ne pitaš Gospodina u vezi toga! Pazi! Ne bi li bilo puno bolje ipak se s Njim posavjetovati?

Imamo tako divnu privilegiju! Otac nam je dao od Svoga Duha! Duha mudrosti i savjeta! I zato, koristimo tu privilegiju uvijek – molimo da nas On vodi, pitajmo Ga u vezi važnih odluka uvijek… čak i onda kada nam se čini da »ne može biti drugačije«. Jer neprijatelj ne spava, čeka na zgodnu priliku da nas makne s pravog pravca, da nam podmjesti na bilo koji način… i zato – ne zaboravimo biti ovisni o našem Ocu uvijek… On to želi! Želi da Njega pitamo u vezi svega, da se oslanjamo na Njega i da Mu budemo poslušni – iskazujući mu tako ljubav! Pa nije li i za nas zemaljske roditelje to najveći iskaz ljubavi od naše djece?!

Budimo poput male djece koja uvijek drže tatu i mamu za ruku, a ne poput buntovnih tinejdžera.

»Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.« (Matej 18:3-4)

A onda kada primimo odgovor, ne sumnjajmo, ne bojmo se, nego hrabro hodimo za Njim… tamo kamo nas šalje.

No, ipak, kako je Jošua doživio poraze i padove, doživjet ćemo na našem putu ponekad i mi, ali to nije kraj – znajmo da nam Otac uvijek govori: »Ustani!«

man-1031682_1920

»Tada Gospod odgovori Jošui: “Ustani! Što ležiš na licu svojemu?”« (Jošua 7:10)

I tada, ako smo iskrenog i otvorenog srca pred Njim, čut ćemo što nam je činiti dalje… kao što je i Jošua čuo. Otac nebeski ne želi da ostanemo u porazu, On uvijek ima izlaz i dobar plan… ali dođimo pred Njega iskrenog i raskajanog srca, s očekivanjem…

I nikada nas neće razočarati, uvijek će pokazati put – put novih pobjeda i uspona.