Gdje mi je pouzdanje… ?

“Kako ste?”

Što biste odgovorili ako bih vas to pitala? Ali ne reda radi, nego kada bih zaista željela čuti…

Mislim da bi se većina odgovora nalazila negdje između osjećaja straha, neizvjesnosti, zbunjenosti i možda ljutnje, frustriranosti, bunta…

I puno je toga oko nas, u našoj svakodnevici, što bi opravdalo na neki način te osjećaje.

Ali ipak – želim onima koji se smatraju nanovorođenom djecom Božjom postaviti još jedno pitanje – “Imate li svakodnevno odnos s Duhom Svetim?”

I to pitanje nije tu da vas prozove, posrami, osudi… nego da nas sve skupa probudi.

Bez obzira na svu tamu oko nas, nama je dano najveće Svjetlo! Dan nam je Duh Sveti!

Ako se svaki dan, bar na neko vrijeme, “prikopčamo u Njega”, ako svaki dan bar neko vrijeme provedemo u Riječi, u meditaciji nad Riječi, u izlijevanju srca pred Njim, u molitvi u Duhu … tada mi uzimamo oružje u ruke i borimo se protiv svega toga što nas želi poklopiti. Tada imamo nadnaravni mir, neobjašnjivu radost i nepokolebljivo pouzdanje da Otac naš nebeski sve vodi i da se ništa ne može dogoditi što On neće propustiti kroz svoje ruke.

Sve ovo što se događa danas, Njemu nije iznenađenje. On je na to odavno spreman… ali želi da budemo i mi spremni.

Zato ne rasipajmo svoju snagu i svoj mir. Oluja koja je počela neće završiti prije nego što je On završi.

Ono što mi kao Crkva, Njegova zaručnica, trebamo u ovim vremenima činiti jest “osigurati se da u svojim lampama imamo dovoljno ulja”!

Ispunjavajmo se Njegovim Duhom svakodnevno, a On će voditi naše korake sigurnim putem…

U ljubavi Kristovoj,

Mama, brineš li?

Na početku, napomena – iako u naslovu stoji “mama”, ohrabrenje je za sve koji se bore s pretjeranom i tjeskobnom brigom, ali iz perspektive mame koja se ovih dana osjećala zabrinuto, a doživjela utjehu i mir koji samo Gospodin može dati…


Možda se pitaš što još možeš učiniti za svoje dijete da bi bilo sigurno i da bi mu bilo dobro u ovoj školskoj godini… Možda imaš malo dijete koje ide u vrtić? Možda će mu ovo biti prva godina u vrtiću? Možda će mu biti prva školska godina? A možda će biti ove godine maturant? Kako god – nemoj brinuti! I sada misliš možda – lako je to reći, napisati… Ali nemoguće provesti.
Znaj da sam “u tvojim cipelama” i ja, i znaj da sam strašno se brinula, pitala se činim li dovoljno, što još mogu, trebam… pa tko će ih zaštititi ako ne mi, majke, roditelji???
Ali ipak, sva ta razmišljanja, nastojanja, akcije … nisu mi donijeli mir. Naprotiv, osjećala sam se sve gore i gore. Iako sam Kristova, predala sam svoj život Njemu davno, ipak sam brinula – i konačno, po Njegovoj milosti, danas sam spoznala… Najviše i najbolje što mogu za svoju djecu učiniti na početku i ove školske godine, to je – predati njih, predati sve brige, predati svu situaciju u kojoj se nalazim, Njemu u ruke. I sada se to čini tako jednostavno, osnovno, temeljno…ali ponekad postanemo slijepi, kratkovidni i mislimo da On traži nešto više i nešto drugo od nas.
Postanemo “borci za neka prava”, iako znamo da On to nikada nije činio… On je odustao od svakog prava – i sve predao Ocu u ruke.
I dok sam večeras nakon dugo vremena, na glas sve Njemu predavala i ponovo ispovijedala svoju vjeru – da je On dovoljan i da je sve pod Njegovom kontrolom, obuzeo me nevjerojatan osjećaj lakoće i mira. I to je zaista samo Njegov dar. Predivan dar koji možeš uzeti s Njegovog križa, odloživši sve brige, neizvjesnosti, strahove i probleme.
I možda te ni ove napisane riječi neće osloboditi brige, ali Isus hoće! Ako Mu dođeš iskrenog i otvorenog srca, spremna čuti ono što ti On želi reći, onda ćeš na neki način doživjeti upravo ono što svakom umornom i zabrinutom srcu On želi dati – mir i slobodu od svake tjeskobe.


I zato, draga mama, nemoj brinuti – Njemu vjeruj i On će sve izvesti na dobro.

Kome vjerujem?

Toliko toga u našim životima ovisi o tome kome vjerujemo. Na temelju toga gradimo naše odnose, prijateljstva, brakove, svjetonazor. Na temelju toga, zapravo, gradimo naše živote. I ako na krivom temelju gradimo, sve će se urušiti. Zato je toliko važno znati KOME VJERUJEMO.

Onaj kome dajemo svoje povjerenje, ima i naše poštovanje. I to je u redu. Ljudima trebamo dati povjerenje i poštovanje. No, nikada ljude ne smijemo stavljati u poziciju koju zaslužuje SAMO I JEDINO BOG! Samo je Bog dostojan našeg apsolutnog povjerenja i štovanja. Samo povjerenje, pouzdanje u Njega, stvara čvrst temelj za život koji se neće urušiti pod raznim pritiscima.

Onaj kome apsolutno vjerujemo, u koga se pouzdajemo, ili je jedini istinski Bog ili je to netko tko postaje nama idol.

Naravno da je dobro imati povjerljive, pouzdane ljude oko sebe – prijatelje, obitelj, braću i sestre. Ali pazimo da ih nikada ne stavljamo na položaj koji im ne pripada – na prijestolje koje nije za njih. Ako bismo to učinili, učinili bismo loše i sebi i njima.

Samo je JEDAN koji treba sjediti na prijestolju naših života – i koji zaslužuje naše apsolutno povjerenje! I blagoslovljeni su ljudi koji tako žive – dajući slavu i čast uvijek, kroz potpuno povjerenje, štovanje i poslušnost, SAMO NJEMU!

On te JEDINI nikada neće razočarati i JEDINI je dostojan tvog apsolutnog povjerenja – to je čvrsta stijena na kojoj možeš graditi svoj život, bez bojazni da će se urušiti iz bilo kojeg razloga.

Tebi, BOŽE, pripada slava, tebi, a ne nama. Zbog tvoje vjernosti i odanosti, slava i čast tvome imenu! Zašto bi se narodi pitali gdje je naš Bog? Naš Bog je na nebesima i čini sve što poželi. Njihovi bogovi samo su kipovi, načinjeni od srebra i zlata. Imaju usta, ali ne govore, očima svojim ne vide. Imaju uši, ali ne čuju, a nosevima ne njuše. Imaju ruke, no bez osjeta, i noge kojima ne hodaju. Glas iz grla ne puštaju. Nalik njima će postati oni koji ih izrađuju i štuju. Narode Izraela, vjeruj BOGU, on je tvoja pomoć i zaštita. Aronovci, vjerujte BOGU, on vam je pomoć i zaštita. Svi vjernici, vjerujte BOGU, on je vaša pomoć i zaštita. BOG na nas misli i nas će blagosloviti. Blagoslovit će narod Izraela, blagoslovit će obitelj Arona. Blagoslovit će one koji štuju BOGA, ljude male i velike. Neka BOG da još i više vama i vašoj djeci. Neka vas blagoslovi BOG, koji je stvorio nebo i zemlju. Nebesa pripadaju BOGU, no zemlja je za ljude. Njega ne slave mrtvi, u grobu BOGA ne veličaju. No mi slavimo BOGA, sada i zauvijek. Slava BOGU!

Psalmi 115:1‭-‬18

Kakvu vjeru imamo?

img

Nedavno sam čula jednu poruku koja je ostavila dubok trag na mom srcu.

Kakvu vjeru imaš? Je li to vjera za koju će reći možda i 90% Hrvata da je ima – vjera u Boga… pa da, vjerujem da postoji, vjerujem  i da je Isus živio, možda čak i uskrsnuo, vjerujem da postoji raj, pakao… Takvu vjeru imaju mnogi. No, je li to vjera koja spašava? Ne, nije.

Vjera koja spašava je apsolutno pouzdanje u tog jedinog Boga, u Isusa Krista – pouzdanje u Njegov plan spasenja, a i u Njegov plan osobno za moj život. To je pouzdanje i potpuno prepuštanje Njemu u ruke. Vjera koja kaže – Ti si moj Bog i moj Gospodar, želim Ti sve prepustiti. Ne pouzdajem se ni u sebe, ni u bilo koga drugog, osim u Tebe. Ti si Onaj koji si me stvorio i koji ima svršen plan za mene. Želim samo da se Tvoja volja ispuni.

To je odnos Oca i djeteta. Dijete koje s potpunim povjerenjem stavlja svoju ruku u Očevu i od Njega sve očekuje – zaštitu, skrb, mudrost, ljubav… svaki blagoslov.

To je vjera koja spašava. To je Savez po Kristovoj krvi. On je sve učinio i jedino On je dostojan našeg obožavanja.

Jednom kada krenemo na taj Put s Njim, ostanimo vjerni! Ništa izvan Njegove volje nam ne treba. S Njim imamo sve.

Čitajući Hošeu, vidim ranjeno Očevo srce, iznevjerenu ljubav, razvrgnut savez…

Izraelci su, iako iskusivši Njegovu ljubav i vjernost, okrenuli svoja srca od Njega…

Slika je to Crkve, Njegovog naroda, koji skreće pogled s Križa. I u tom skretanju, pada u zamku klanjanja idolima. Čemu god dajemo naše pouzdanje, a da je izvan našeg Gospodina Isusa Krista, to je idol i to je zamka koja ruši naš odnos, naš savez s Gospodinom. Neprijatelj je zao, podmukao i lukav… učinit će da to skretanje s pravog Puta neće biti drastično, posljedice neće biti odmah vidljive, nego malo-pomalo, čovjek tone u svoju samodostatnost ili obožavanje nekog/nečeg drugog, a ne jedinog živog Boga.

Zakon sjetve i žetve uvijek vrijedi. Kako siješ, tako ćeš i žeti. Ali znamo da između sjetve i žetve postoji vremenski odmak. Svakako će se plodovi vidjeti nakon nekog vremena.

„Posijte sjeme pravednosti,

pa ćete požeti vjernu ljubav.

Svoja srca pripremite kao njivu,

pa čekajte dok ne dođe BOG

i izlije na vas pravdu kao kišu.

Ali vi ste orali i sijali zloću,

a sada žanjete nepravdu

i hranite se plodovima laži.

Pouzdali ste se u vlastitu snagu,

u silu mnoštva svojih ratnika.

Sad se metež rata širi među vama,

sve će vam utvrde biti razrušene.“

(Hošea 10:12-14)

 

I posebno sada, u ovo vrijeme koje nas je snašlo, kada ne zna čovjek kome više vjerovati, toliko je informacija i dezinformacija, sada je više nego ikad prije potrebno učvrstiti svoje korijenje u istini i ljubavi Očevoj!

Poznaješ li Oca onako kako On želi da Ga poznaješ? Pouzdaješ li se u Njega onako kako On to želi? Vjeruješ li Mu u svemu i za sve…?

Oče naš nebeski, oprosti nam za svako „puštanje Tvoje ruke“, kada smo možda kao mala, nezrela djeca pokušavali u svojoj snazi rješavati životne situacije u kojima smo se zatekli. Oprosti nam za svaku nevjernost i za svako skretanje pogleda s Tvoga križa… Neka nas Duh Tvoj presvjedoči gdje je potrebno istinsko pokajanje u našim srcima i neka On pripremi naša srca, da budu ponovno meka i podatna za Tvoje sjeme –daj da zaista primimo Tvoju kišu milosti i opraštanja. Neka sve lažne utvrde i lažni žrtvenici budu porušeni u našim životima. Neka Tvoje prijestolje ponovno zasja usred Tvoga naroda!

 

potpis

Zahvaljivati u svemu?!

waffle-heart-2697904_1920

Protekli smo tjedan proučavale iz Riječi kako je dobro dolaziti pred Gospodina sa zahvalama – zahvaljujući Mu i slaveći Ga jer je On toga dostojan.

Danas sam upravo dobila još jednu lekciju iz zahvalnosti.

Jednu sam stvar dugo planirala, razmišljala kada bi bio najbolji trenutak za to učiniti, priželjkivala da bude baš onako lijepo, idilično, kako sam ja zamislila… Ipak, molila sam i za Božje vodstvo – naravno, pa to rade djeca Božja, zar ne?

I tako, došao je trenutak kada sam se odlučila i učiniti to. Međutim… sve ono kako sam priželjkivala, zamišljala… palo je u vodu! Cijeli moj scenarij.

Prvo me obuzela tuga.

Ali kasnije, Bog mi je nešto predivno pokazao.

coffee-2608864_1920

Čula sam kako mi govori: »Molila si me za vodstvo. Molila si da ja to vodim. I jesam. Vjeruj mi! Nije bio krivi trenutak. Ali upravo je tako moralo ispasti. Ti si gledala samo do jedne točke, ali ja vidim cijelu sliku – i vjeruj mi, ovako je bolje. Da je sada ispalo onako kako si ti željela, poslije bi bilo jako loše. Sačuvao sam te od toga.«

I shvatila sam – kada nisu moji planovi ispunjeni i moje želje ostvarene, to još uvijek ne znači da nemam razloga za zahvalnost. Naprotiv! Moj Otac me vodi, On me drži u svojoj ruci, upravlja mojim koracima… i čuva me od puno toga što ja sada ne vidim. Kako Mu ne zahvaljivati onda u svemu?

Pa On je svesilni, sveznajući, svemogući… i još k tome, pun ljubavi i milosrđa! Pa to znači da je jedino bitno da se vrši Njegova volja za mene, a ne moja!

I kada god se vrši Njegova volja, a vršit će se ako Ga to iskreno molimo, onda ne trebamo strahovati iako će nam možda na početku biti nejasno i teško… Ali baš onda, zahvaljujmo Mu!

Jer sigurno je jedno – On nas ljubi i ima najbolje za nas. Pa iako je to puno puta zapakirano u neke neprivlačne pakete, vjerujmo Mu. I zahvaljujmo!

potpis

VJERA DJETETA U SRCU SLIJEPOG PROSJAKA

toddler-1972493_1920

Promatram događaj iz Luke 18. Pred sobom kao da vidim sliku… sliku vjere!

 

Tu je Isus, učenici, ali i poveća skupina ljudi koja dio puta ide s njima, slušajući Isusove riječi. Stižu nadomak Jerihona. Vjerojatno je Isus već i umoran, dan je možda na izmaku, puno toga se već toga dana dogodilo… I puno je toga još pred Njim, o čemu je maloprije i govorio ljudima – što se uskoro mora dogoditi. Čuli su Ga, ali Ga nisu razumjeli.

 

I tako, dok ta skupina ljudi prolazi putem prema Jerihonu, sada gledam slijepog prosjaka koji sjedi na prašnjavoj stazi. On čuje neki žamor, čuje da neki ljudi prolaze. I kao da se već neka nada u njemu rađa, on se zanima tko to prolazi. Kada čuje odgovor da prolazi Isus Nazarećanin, vidim ga kako sav izvan sebe počinje vikati, ne obazirući se na ikakve norme ponašanja niti ušutkavanja ljudi. On samo želi do Isusa!

Jednostavnog, priprostog srca, kao dijete koje zove mamu ili tatu kada je u potrebi! I razmišljam kako je na sam spomen imena Isus tako burno reagirao – mora da je već prije čuo za Njega! Tko zna, možda je neko svjedočanstvo o tome što je Isus za nekoga već učinio došlo do njega. I sada on zna da je sva njegova nada u Isusu i ne želi propustiti priliku – Isus prolazi i on Ga zove!!!

I – „… zaustavi se Isus i zapovijedi da ga dovedu k njemu.“ (Luka 18:40) Kako silno!!!

tulip-2141216_1920

 

Naš Gospodin je predivan, On se ne oglušuje na vapaje naših srca! On čuje, zaustavlja se i želi da Mu dođemo – nikada nije prezauzet ni preumoran, ni nezainteresiran za naše potrebe…

On zna kada Ga zovemo s vjerom i na to UVIJEK ODGOVARA. Tako je i slijepac “prišao bliže Isusu” i iskoristio priliku izreći svoju potrebu Isusu.

 

Prilazimo li i mi Isusu BLIŽE? On želi našu blizinu i u toj blizini odgovorit će na našu potrebu.

Kao što je i slijepom prosjaku odgovorio. Ne da Isus nije već znao koju potrebu ima slijepi prosjak, ali želio je to čuti od Njega.

 

Isus želi s nama odnos. Danas kroz svoga Duha kojeg nam je dao! Nije li to zadivljujuće?!

Svako nanovorođeno dijete Božje ima Duha Njegovog u sebi i zato ima direktan pristup PRIJESTOLJU MILOSTI! Može li postojati bolja vijest od ove?!

 

S pouzdanjem pristupajmo svakodnevno tom prijestolju milosti.

 

Slijepi prosjak nije se dao ušutkati nego je na sav glas zvao Gospodina.

 

Nemojmo se ni mi dati ušutkati lažima neprijatelja, teškim okolnostima, dugim čekanjem – ničim!

Molimo, vapimo ustrajno i S VJEROM! S kakavom vjerom?

S vjerom da je naš Bog dobar Otac i može sve – s Njim nije ništa nemoguće! S vjerom djeteta!

 

I slijepi prosjak primio je što je tražio. Isus mu je odgovorio; “Progledaj, VJERA te tvoja spasila.” (Luka 18:42)

I primio je to s vjerom, pošao dalje s Isusom i slavio Boga. A ljudi koji su sve to promatrali dali su hvalu Bogu.

 

Kada mi primamo odgovore na molitve i dalje hodamo s Isusom, ljudi oko nas to će vidjeti – neka ih  naša svjedočanstva potaknu da daju slavu i hvalu Gospodinu. I isto tako, neka im budu poticaj da i oni zovu Spasitelja, da Ga ne puste da samo prođe pored Njih – jer i za njih se želi zaustaviti!

 

Divna slika ovog jutra… neka duboko ostane u nama.

 

potpis

ČUTI BOGA KROZ NJEGOVU RIJEČ – Mudre izreke 30:5

11870895_10153574286059345_1866252785175251219_n

Prije nekih 13 godina bila sam na ljetnom kampu za mlade u Orahovici – po prvi put u životu na nekom takvom mjestu.

Išla sam s pastorovom kćerkom. Nikog drugog osim nje na tom kampu nisam poznavala.

Bilo je to razdoblje moga života kada sam prolazila kroz neka određena razočarenja i tražila sam ponovo jače Gospodina, htjela sam samo jači odnos s Njim – to je bio razlog mog dolaska na kamp. Tema kampa bila je prilagođena mladim ljudima – naravno – i govorilo se o vezama, odnosima, braku. Nisam znala temu unaprijed, bilo mi je samo važno uspostaviti bliži odnos s Gospodinom, bolje i jasnije vidjeti, čuti Njega…

I tako, na jednom od predavanja, govornik je citirao Božju riječ iz 2 Korinćanima 6:14-15: “Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Kakvo li zajedništvo svjetlo s tamom?
Kakvo pak suglasje Krist s Belijalom? Ili kakav dio vjernik s nevjernikom?”

Nije da do tada nisam već i prije to čula ili pročitala, ali tada mi se dogodilo kao da je “netko upalio lampicu” – kroz Riječ, Bog mi je direktno govorio! Nije mi bilo jasno kako to nisam prije tako jasno čula i doživjela! Pa ja sam prije sasvim drugačije razmišljala iako je tako jasno zapisano za nas… Moj je prijašnji stav bio kako nije važno da moj budući muž bude “čvrst vjernik”, misleći da ću još nešto dobro učiniti ako ga ja dovedem do Krista (jednog dana, hmmm!?!).

No, taj dan, kada je pastor pročitao iz Riječi i tada govorio na tu temu, bilo mi je kristalno jasno – ja sam bila u krivu, Bog ne želi da kao Njegovo dijete ulazim u brak s nekim tko to nije. (Naravno, druga je situacija kada se netko obrati tek kasnije u braku; tada je dužan ostati u takvom braku i ljubiti svog supružnika dalje, bez obzira na sve, a Gospodin će učiniti svoje djelo i u takvom braku.)
Toga dana donijela sam čvrstu odluku – moj budući muž može biti samo nanovorođena osoba u Kristu. Tada sam još živjela u svom rodnom gradu, u Vinkovcima, i išla u malu kršćansku zajednicu, sastavljenu od pretežno starijih osoba. Ljudskim očima gledano, muža kršćanina “nigdje na vidiku”!

No, Bog je tako dobar i tako vjeran!!! Vjerovala sam Mu – znala sam da ako je Njegova volja za mene biti udana žena, On će mi i dati muža po Njegovoj volji, pa makar i “s drugog kraja svijeta”! A isto tako, vjerovala sam Mu da je svaka Njegova volja najbolja za mene, pa čak i ako to znači ostati sama (tada sam imala 25 godina) – s Njim ću biti zadovoljna, ispunjena i sretna.

I mislim da je to jako važno – doći do te točke u životu kada znaš da ti za potpunu sreću treba SAMO ISUS! A sve drugo što On da, hvala Mu i za to! No, trebamo biti slobodni od svojih planova i od svojih misli da nam je za sreću potrebno “još nešto” osim Njega.

E da, još jedan “detalj” moram spomenuti. 😉

Drugi dan kampa, pridružila nam se jedna skupina Slovenaca. Okrenuvši se iza sebe, ugledala sam zgodnog, zelenookog, plavokosog, visokog dečka. Pogledi su nam se na trenutak susreli i nešto je u mom srcu zadrhtalo – možda ne postoji, ljubav na prvi pogled, ali ovo je bila definitivno privlačnost na prvi pogled! No, brzo sam to odbacila i u sebi ponovila zašto sam došla na kamp – SAMO UČVRSTITI ODNOS S ISUSOM! Rekla sam Mu to u molitvi i zamolila Ga da mi makne sve misli i osjećaje koji bi me odvlačili te dane od Njega. I On je to učinio!

Bila sam slobodna, bez uznemirujućih osjećaja i traženja pogleda, traženja blizine i druženja s tim zgodnim neznancem… Druženje je tamo bilo prvenstveno s Isusom – zato sam došla i tako je i bilo.

Međutim, tri tjedna nakon kampa dobila sam sms poruku – pozivni broj 00386… Bez potpisa prvo… a onda u drugoj i potpis: Matej 🙂

Ponovo drhtanje (iznutra i izvana)… Bio je to on! Nevjerojatno! Nismo se tamo uopće družili – ali stvarno NITI MALO!

No, kada je on došao kući, nije imao mira dok nije došao do mog broja – preko nekoliko osoba… i tada mi se javio.

Njegovo je svjedočanstvo da JEDNOSTAVNO NIJE IMAO MIRA DOK MI SE NIJE JAVIO… a nije znao zašto mi se uopće javlja, nije to bila neka zaljubljenost s njegove strane… Mislio je kako Bog želi da mi se javi jer trebam neku njegovu pomoć. (S jedne strane, bio je i u pravu! 😉 )

Nastavili smo se dopisivati svakodnevno – tada nije još bilo Facebooka i pisali smo svakodnevno sms-poruke i prava pisma! 😀 Tadašnji mobiteli mogli su memorirati samo 20 poruka i onda ih se moralo brisati, a ja sam sve te poruke prepisivala u bilježnicu prije nego sam ih izbrisala – morala sam to više puta čitati da bi se dobro razumjeli (u to vrijeme ja nisam niti malo znala slovenski, a on je mislio da zna hrvatski… bilo je zaista smiješnih nesporazuma!)

Istovremeno, osjećaji su se među nama produbljivali, ali oboje smo bili sigurni da ne želimo biti vođeni samo svojim osjećajima nego želimo Božju volju za nas. Molili smo za Njegovu volju i konkretan znak od Njega. I dobili smo taj znak.

Javila sam se na natječaj za posao u Sloveniji i između svih osoba koje su se javile, izbarali su baš mene! To nam je bio znak od Gospodina da možemo započeti planirati zajedničku  budućnost.

BOG GOVORI KROZ SVOJU RIJEČ I UVIJEK SE MOŽEMO POUZDATI U NJEGA – ON IMA SAMO NAJBOLJE ZA NAS!

Da, mi smo u braku 12 godina i još uvijek sam sigurna – Bog nas je spojio i Njegova je volja da smo zajedno. A nemoguće bi bilo sve prolaziti što smo prošli bez Njega. Trokut BOG – ON – JA jedini je recept za dobar brak!

Sva slava Isusu! ❤