MEKO ILI TVRDO SRCE – naš svakodnevni izbor (1 Samuelova)

valentines-day-2039182_1920

Dok smo proučavale Prvu Samuelovu, najviše me se dojmila Davidova mekoća srca pred Gospodinom.

Pitanje koje mi se stalno nametalo bilo je s kakvim srcem ja dolazim pred Njega.

Tako brzo naše srce može otvrdnuti… Dovoljno je ustrajati u nekom grijehu i činiti stvari »na svoj način«. Malo po malo, a opet zapravo brzo, tada se možemo naći u stanju otvrdnutog srca koje više ne čuje Gospodina.

A Gospodin govori! Definitivno – na mnoge načine. I želi da Ga čujemo – i poslušamo. I najčešće bude tako da ako smo krenuli s Njim, prvo Ga čujemo jasno. No, odstupajući od Njegove volje, popuštajući svojoj volji iz bilo kojih razloga, opravdavajući svoju djelomičnu ili potpunu neposlušnost… mi zapravo utišavamo Njegov glas, malo pomalo dok se potpuno ne utiša. Naša volja naspram Njegove volje!

Nije li tu ključ zapravo?! Ne ono što ja želim, ne ono što ja mislim da je dobro, čak ne onako kako ja želim Njemu služiti –nego ono što On želi, na što me On poziva, što mi On pokazuje i govori, TO U POTPUNOSTI SLIJEDITI!

Na taj način, koji put morat ćemo umrijeti svojim željama i planovima… koji put nećemo razumjeti… zašto je tako kako je… Ali tada ipak, ostanimo u poslušnosti i poniznosti. Tako nam srca ostaju meka i otvorena za Gospodinovo vodstvo, za Njegov glas.

»Tada David upita Gospoda govoreći: »Hoću li u potjeru za tom družinom? Hoću li ih stići?« A On mu reče: „Idi u potjeru jer ćeš ih zacijelo stići i sigurno ćeš ih izbaviti.“« (1 Samuelova 30:8)

Kako bi bilo tragično završiti život na način kako ga je Šaul završio… U tvrdoći i gluhoći srca za Boga. A s tolikim pomazanjem i dobrim Božjim planovima za njega.

»I upita Šaul Gospoda, ali mu Gospod ne odgovori — ni u snima, ni po Urimu, ni po prorocima.«          (1 Samuelova 28:6)

I zapravo, nisu li upravo »male lisice koje uništavaju naš vinograd« najopasnije?! Tako neprimjetno se može uvući u naša srca sebičnost, zavist, ponos, ogorčenost… i uništiti sve ono predivno što je u Božjim planovima za nas.

Zato, pretražimo svoja srca, pretražimo svoje »vinograde«… pod svjetlom Duha Svetoga. Neka On obasja sve i neka svaki uljez bude maknut snagom Njegove ljubavi. Podložimo se Njemu u potpunosti i slijedimo Ga u potpunosti. Poniznost i mekoća srca uvijek su bolji izbor! Tek tada smo u stanju dalje čuti i slijediti jedinog Gospodina i Gospodara.

I tada, ako budemo tako živjele, nećemo baš uvijek i u svemu ljudima oko sebe ugađati… ali to nam ni ne smije biti prioritet. Ljudi nas danas mogu nositi na rukama, a sutra već kamenovati. Ako nam uvijek bude najvažnije ono što Gospodin misli o nama, a ne ljudi, tada ćemo uvijek u Njemu i naći utjehu i ohrabrenje.

»A David bijaše na velikoj muci jer su ljudi rekli da će ga kamenovati, budući da duša svega puka bijaše ogorčena, svakoga zbog sinova njegovih i zbog kćeri njegovih. Ali David se ohrabri u Gospodu, Bogu svojemu.« (1 Samuelova 30:6)

Gospodine, hvala Ti za predivne pouke iz Tvoje Riječi. Neka naša srca ostanu meka i poučljiva!

»Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!« (Psalam 51:10)

heart-1937419_1280

 Uživajte u pjesmi na temu 51. psalma!   PJESMA – PSALAM 51 – SONS OF KORAH

potpis

DOLINA VIĐENJA

Da bismo imali dobar pogled na nešto, obično se trebamo popeti na neku visinu, a ne sići u dolinu. Zato mi je ovaj pojam “dolina viđenja”, o kojem možemo čitati u Izaiji 22, posebno zanimljiv.

Ovih dana razmišljam kako se i mnogi kršćani daju zavesti “dolinom viđenja”. Ponekad nam se može učiniti da nam se otvaraju oči i kao da sve postaje jasnije…

Mnogi današnji, tzv.  “moderni prosvjetitelji” govore o ljubavi, humanosti, dobroti, toleranciji, očuvanju prirode, pravima čovjeka, pravima životinja. Prodaju nam svoje “škole života”.

I sve se čini tako ispravno, tako dobro, kao do postajemo “produhovljeniji”. Ali, pazimo! U svemu tome nema ni riječi o Onome koji JEST ŽIVOT, koji JEST PUT, koji JEST ISTINA. Nema ni riječi o pokajanju, o Njegovoj krvi koja nas jedina može opravdati, očistiti od svake naše nepravednosti i zaštiti od svake prevare i napada, dati nam srce ispunjeno istinskim, neprolaznim zadovoljstvom.

U takvim “školama života” govori nam se da mi već jesmo i čisti i dobri, samo to trebamo sebi posvijestiti, trebamo to otkriti u sebi… Kakva zamka!

Neki dan čitam o tome kako popularni psiholog i pisac “duhovne literature” piše o tome kako samo sretni roditelji mogu imati sretnu djecu. Čini se tako dobro i ispravno rečeno, zar ne? No, dalje kaže i kako možeš biti sretan roditelj – tako da si sam sebi na prvom mjestu, da ispuniš prvo svoje potrebe, želje… Dakle, usreći sam sebe i onda ćeš, nekim čudom, imati i sretnu djecu… jer djeca uče iz primjera!

Pitam se, ako djeca uče iz primjera (a s tim se slažem), neću li onda jednog dana (vrlo brzo), imati samoživu i sebičnu djecu, koja su sama sebi na prvom mjestu?!

Onaj kojeg ja želim slijediti kaže drugačije – svaki dan uzmi svoj križ i slijedi me, odreci se sebe, umri sebi i svojim prohtjevima, ne traži svoju volju i svoja prava.

Da, to se ne čini tako slatko našim ušima, ali … usuđujem se vjerovati Njemu jer u dubini srca znam što donosi jedino istinsko zadovoljstvo – slijediti Krista, Njegov primjer, Njegove riječi. Upravo tada, događa se čudo – odričem se sebe, a On me ispunja neprolaznom radošću, onom koja je iznad okolnosti. I tada sam sretan roditelj koji može imati sretnu djecu!

Sve ostalo velika je zabluda… zato, pazimo se… “u dolini viđenja zid se ruši…” (Izaija 22,5).

376108_529926020382303_1187750986_n

DAJ BOGU SVOJE SRCE

“Daj mi, sine, srce svoje!” (Iz 23,26)

Pred Bogom možemo sagnuti glavu i pokazati Mu ozbiljno lice, doći tijelom u Njegov dom i glasno amenovati, ali dok Bogu ne damo srce, nismo Mu dali ništa.

Biste li htjeli znati razlog zašto toliki iz godine u godinu slušaju Evanđelje, a ipak njime ostaju nedotaknuti? Njihovi su umovi poput Bunyanove “lokve malodušnosti” (knjiga ili film “Put kršćanina”). U njih je ulivena ogromna količina dobrih uputa, bez ikakva dobra učinka. Razum im je uvjeren. Um pristaje na istinu. Savjest im je ponekad probodena. Osjećaji su im ponekad probuđeni. Zašto onda nešto ne učine? Zašto oklijevaju?

Zbog svog srca koje je u kvaru. Neki tajni idol svezao ih je za zemlju te im drži sputane ruke i noge da se ne mogu pomaknuti. Njima je potrebno novo srce!

Ako itko od vas koji ovo čitate želi novo srce, zahvaljujem Bogu da vas mogu ohrabriti. Zahvaljujem Bogu da pred vas mogu podići Krista i neustrašivo reći: “Pogledaj u Krista! Traži Ga! Idi k Njemu! Jer zašto je blagoslovljen Gospodin Isus došao na ovaj svijet? Zašto je dao svoje dragocjeno tijelo da bude razapeto? Zašto je umro i uskrsnuo? Zašto je uzašao u nebo i sjeo s desne strane Bogu? Zašto je sve to učinio, osim da osigura potpuno spasenje jadnim grešnicima kao što smo mi – spasenje od krivice grijeha i spasenje od sile grijeha za sve koji vjeruju?”

O da, Krist nije Spasitelj napola! On čeka da izlije Duha na one koji će doći k Njemu (Izr 1,23). Milost i milosrđe, oproštenje i novo srce, sve je to Gospodin Isus spreman primijeniti na vama svojim Duhom, dođete li k Njemu.

Dođite onda, dođite Kristu bez odlaganja!

(Put života, “Je li tvoje srce pravo?”, J.C.Ryle)

Image