Kako je Bog promijenio moje planove i stvorio Rebeku

Još jedno predivno svjedočanstvo Božje ljubavi i milosti u životu jedne mame, koja je podijelila s nama svoju priču o rođenju njezine kćeri. Neka bude proslavljen Bog koji izvodi sve na dobro onima koji Ga ljube.

*****

Unazad nekoliko mjeseci često viđam reklamu za personaliziranu slikovnicu “Kako je beba došla na svijet”.

U jednom trenutku pomislila sam da bi bilo lijepo napisati istinitu priču o tome kako je beba došla na svijet, a onda sam i pročitala jednu takvu priču. Moja je imenjakinja napisala priču o tome kako je njena kći došla na svijet. Predivna, istinita priča o Božjoj vjernosti, providnosti i dobroti.

Takva je i priča o rođenju moje kćeri. Još prije više od četiri godine, nakon rođenja moga sina, odlučila sam da neću imati više djece. Nedostatak sna, dojenačke kolike i neke druge okolnosti, uvjerile su me da je majčinstvo ipak malo prevelik zalogaj za mene. Nisam željela više djece.

A onda, oko 3. rođendana mog sina, počelo me “progoniti” pitanje: a što je Božja volja? Što ako nam je Bog htio dati još djece? Od pomisli na malu bebu, uhvatila bi me tjeskoba, iako se moj muž još nadao da će dobiti kćer. Ja jednostavno nisam to željela. No kako mi to pitanje nije dalo mira, znala sam da to moram donijeti pred Boga.

Govorila sam Mu: Ti znaš da ja ne želim više djece, no ja ne znam kakav je Tvoj plan. Ako je Tvoja volja da imamo još djece, daj nam ih, ali ja ne želim. Ako je Tvoja volja da imamo još djece, promijeni moj stav jer ja ih ne želim. Na stotine puta sam izrekla: ne želim! Otprilike pola godine kasnije prestala sam govoriti “ne želim” i bila sam spremna prihvatiti Njegovu volju. Ubrzo sam sanjala da sam trudna i nosim djevojčicu, a par dana kasnije, osjetila sam nekoliko naleta mučnine. Znala sam tada da sam trudna iako je još bilo prerano za test.

Trudnoća je prolazila dobro, a moj je doktor nekoliko puta spomenuo kako misli da će se i ova beba roditi carskim rezom. Trudnoća je odmicala, a ja sam sve više razmišljala o porodu i sve više me bilo strah. Molila sam za doktore i medicinske sestre bolnice u kojoj će biti rođena moja kći. Na prvoj kontroli u bolnici, primio me novi doktor. Bio je brižan i temeljit, no tada nije htio pričati o porodu već tjedan dana kasnije, na idućoj kontroli. Zamolila sam grupicu vjernih prijatelja da mole za nas, a posebno za doktora, da donese ispravnu odluku. Tjedan dana kasnije, čim sam ušla u ambulantu, rekao mi je: Ja već tjedan dana razmišljam o vama!

Tog trenutka znala sam da nas je Bog stavio u njegove misli i da je donio ispravnu odluku. Šest dana kasnije bila sam u bolnici na pretragama potrebnim prije operacije.

Sljedeći dan ujutro rođena je Rebeka. Kada sam se probudila nakon operacije, morala sam pitati u koliko sati je rođena, iako mi je to nebitno. Rekli su mi – u 8:38 – a ja sam pomislila: Rimljanima 8:38 – „Ništa nas neće odvojiti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu!“

pizap.com15343333104661

 

Nakon operacije pa do kraja njegove smjene, doktor me je tri puta došao pitati kako sam i trebam li što. Napominjem da se radi o javnoj bolnici u Hrvatskoj. Nisam još nikada čula da je doktor u bolnici toliko brižan i da obilazi pacijenta nakon operacije.

Poslijepodne, kad sam se ja razbudila i kad je došao moj muž, rekli su nam da je beba bila omotana pupčanom vrpcom oko vrata, tijela i noge. Vjerojatno se ne bi niti rodila živa da doktor nije odlučio napraviti carski rez.

Još prije godinu dana, nadala sam se da te bebe nikada neće niti biti, no njen se Stvoritelj pobrinuo da se rodi… živa, zdrava… savršena!

Hvala Bogu koji čini neizmjerno više no što mi možemo zamisliti i moliti!

pizap.com15343321637941

 

autor: Marina Pintar

 

DVOSTRUKI ROĐENDAN

Danas mi je prilično poseban dan – dvostruki rođendan!

DSCN8235

Kao što već znaju moji najbliži… na današnji dan prije 41 godinu došla sam na ovaj svijet. Ali malo njih zna da sam se na taj isti dan, samo prije 15 godina, rodila ponovno za Kraljevstvo Božje od vode i Duha. Imala sam takvu povlasticu da svoj duhovni rođendan slavim istog dana, kao i tjelesni. Ma dobro, nije to sad ni najavažnije… ali, eto, baš mi je fora. Ljudi čestitaju obični rođendan, a ni ne znaju da slavim onaj još važniji. 🙂

PicMonkey Collage

Zato bih rado danas iskoristila priliku i rekla nešto o tome.

Uobičajena je “praksa” u našem narodu da se male bebe krste, čim navrše koji mjesec života ili možda godinu dana. Tako je bilo i kod mene. Rođena sam i odgajana u “dobroj katoličkoj obitelji”. Nisu to bili samo povremeni odlasci u crkvu na Božić, Uskrs i još koji veći blagdan… nego svake nedjelje, a u jednom periodu života i svakodnevni.

Da, mogla bih reći da sam rasla tražeći uvijek nešto dublje, neki smisao u svemu … smisao života. Još u ranim tinejdžerskim godinama pitala sam se “zašto” i “čemu” sve to… Rodimo se, rastemo, idemo u školu, trudimo se… možda se i zaposlimo, uđemo u brak, dobijemo svoju djecu, onda gledamo kako oni rastu, idu u školu, trude se… i ako je sve u najboljem redu, začas smo već stari ljudi koji – eto, čekaju smrt?!? Čemu sve to? I još ako je život težak, ako ne ide baš sve nekim normalnim tijekom… pa čemu sve to?

I baš u tim mojim pitanjima, iskrenim traženjima, dogodilo se da je odgovor našla moja sestrična. Za vrijeme jednog našeg druženja, počela mi je pričati o Isusu. Ali pričala je o Njemu kao o svom najboljem prijatelju, ali i s divljenjem kakvo zaslužuje samo Bog i Stvoritelj svega. Onda me zapitala – pa vjeruješ li ti da je On i danas, upravo sada živ? Iskreno, iako sam s mamom i bratom odlazila u crkvu i redovito na župni vjeronauk, još nikada prije nisam sama sebi postavila to pitanje – vjeruješ li zaista? I dok smo tako pričale, dok sam slušala njezino uzbuđeno i radosno svjedočenje o životu sa živim Bogom, odlučila sam jasno i glasno odgovoriti na to pitanje – najprije sebi i Njemu. Sve je odjednom dobilo smisao – da, stvorio me On iz ljubavi i za ljubav.

“Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve. Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas.” (Djela apostolska 17:24-27)

I trajalo je još dosta vremena to moje ispipavanje i traženje. Tog ljetnog popodneva dogodio se prvi korak. A svako putovanje mora započeti prvim korakom. I možda bi predugo trajalo kad bih opisivala sve etape kroz koje sam prolazila od tada, ali Gospodin je tako strpljiv i pun milosti za nas. I jednog drugog ljeta, nakon dosta godina od tog prvog koraka, pokazao mi je kroz svoju Riječ, kroz Bibliju koju sam ljubila svim srcem, iako nisam puno puta razumjela, pokazao mi je što je Njegova volja – potvrditi krštenjem da Njemu pripadam.

“Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš? Ali mu Isus odgovori: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!” Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!” (Matej 3:13-17)

Tada mi je ovaj dio Božje riječi jasno zasvijetlio. Ako je Očeva volja bila za Isusa da krštenjem potvrdi svoje pripadanje Njemu, onda je to primjer svoj djeci Božjoj.

U nekoj dobi kada smo svjesni što vjerujemo, svatko za sebe osobno donosi tu najvažniju odluku, i u javnosti potvrđuje pripadnost Gospodinu. Da, moje novo rođenje u Duhu dogodilo se već prije ovog čina – kada sam spoznala da sam bez Njega izgubljena i da bez Njega nema niša smisla, kada sam Ga zazvala u iskrenom pokajanju – ali uzimam taj datum kao trenutak javne objave i kao svoj “novi rođendan”. Eto slučajno se dogodilo da je bilo baš na moj 26. (obični) rođendan.

Od toga je dana, dakle, prošlo već 15 godina… još malo pa i punoljetnost u Kraljevstvu Božjem! 😉

Divno je biti Njegovo dijete – usvojeno u Njegovu obitelj, ljubljeno, dragocjeno, prihvaćeno, zaštićeno, pozvano, poslano… u ovaj svijet drugima naviještati Njegova silna djela i Njegovu ljubav. Hodati iz dana u dan, držeći Njegovu ruku, slušajući Njegov glas …

“Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.” (Efežanima 2:10)

heart-1776746_1920

Znati odgovor zašto živim, zašto sam stvorena, za mene je bilo jako važno – saznala sam odgovor zbog Njegove ljubavi, a nalazi se upravo u prethodnom biblijskom retku. Nije to bila informacija samo… više transformacija! I zato sve što jesam i sve što činim (ono dobro kojeg malo ipak ima 😉 ) dolazi od Njega, po Njemu i za Njega. Cilj mi je da što manje ima mene, a što više Njega – to ne znači da ja kao osoba nestajem ili nisam bitna… jer sam Njemu itekako bitna… ali znači da sam u svojoj tjelesnosti, sebičnosti umrla, a nanovo rođena po Njegovom Duhu. I zato želim da ima što manje te moje tjelesnosti (“… ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete…”, Rimljani 8:13). To je razlog zašto sam sve do sada ustrajala u odluci da ne govorim javno tko stoji iza ovog bloga Smisao života, kao i iza Fb stranica Smisao života, Mame u molitvi, U molitvi za brak. Misleći da je bolje da što manje ima mene… Jer i tako, prava je istina da iza svega toga stoji On – On me pozvao u to, kao u djelo ljubavi koje je On unaprijed pripremio da u njemu živim.  Isto tako, prije otprilike 4 godine, počela sam služiti u službi za žene Dobro jutro djevojke, koju je kod nas u Hrvatskoj pokrenula Rosilind Jukić, prema Good Morning Girls. Ta služba bila je i još uvijek jest meni osobno velik blagoslov jer me još više uvela u svakodnevno i predano čitanje Riječi Božje – bez koje nema rasta u duhovnom životu. I tako naš Bog radi – nas blagoslivlja i čini nas blagoslovom za druge.

Znaš li da ima poseban plan i svrhu za tvoj život? Nisi slučajnost. On te želio još dok si bio/bila u utrobi majke. I ima plan za tvoj život. Kao prvo, želi te spasiti za vječnost – taj predivni, neprocjenjivi dar spasenja želi dati i tebi. Na tebi je samo da uvidiš i priznaš da trebaš Spasitelja, a to znači i da priznaješ svoju grešnost. Tada Ga zazovi i On će Ti se objaviti. A kasnije… dok rastemo u Njemu, odnosno On u nama… tada prepoznajemo i da nas zove da Mu služimo. Za svakoga On ima posao! Ali taj posao ispunja radošću i mirom, neopisivim veseljem … jer znaš da služiš Kralju kraljeva.

Danas, na svoj 15. duhovni rođendan, želim to dati u javnost jer mi se čini prikladnim da kao rođendanko dam svu slavu i hvalu Onome koji me pozvao i osposobio. To nije moje djelo, to je djelo Njegove ljubavi i način na koji On želi da Mu služim. To je Njegov dar meni, koji ja proslijeđujem svima koji ga žele.

Pa, slobodno se okoristite i neka vam bude na blagoslov! ❤

potpis

MUDROST S NEBA … I KRISTOV KARAKTER U NAMA (Jakovljeva 3)

sun-flower-1536088_1920

Koliko god smo na Putu, Gospodin nas uvijek ima još nešto za naučiti. Mene ima još puno toga! I došlo je vrijeme da mislim kako više ništa ne znam… Ustvari, znam, ali ne mogu…

Znam što bih i kako bih trebala, ali ne mogu. Znam što bi i kako bi trebao moj muž, i on to zna – ali ne može! Znam i što bi i kako bi trebala  naša djeca, i oni to znaju – ali ne mogu!

I već dugo nisam ništa pisala… i pitam se, trebam li i danas… Ali nekako osjećam da želim podijeliti svoju slabost s vama – samo zato da se vidi Njegova jakost.

Ovih dana čitamo Jakovljevu poslanicu i razmišljamo o našem govoru, o našim stavovima prema drugim ljudima, o mudrosti, o miru… I dogodilo se to da sam baš ovih dana uvidjela koliko još trebam promjena u svom životu – na području govora i svega ostalog već navedenog.

Danas ujutro probudila sam se zbog ružnog sna. Vjerojatno se svima to već dogodilo i znate da to nije baš najugodniji početak dana. Ali san je bio tako stvaran! Pogodio me duboko jer sam u njemu odmah prepoznala poruku. Ne bih ulazila u detalje jer mi je još dosta svježe i bolno, ali reći ću samo da sam odmah zavapila Gospodinu; »Ne daj da se to ikada dogodi!« Pogledala sam prema svom mužu i u srcu zahvalila Gospodinu što je ipak bio samo san…  No, za vrijeme svog tihog vremena s Gospodinom još sam dosta o tome razmišljala i znala sam da stvarno trebam PRESTATI S KRITIZIRANJEM SVOG MUŽA!

U snu sam doživjela koliko je to teško za njega i koliko ga ruši, uništava… Pitala sam se trebam li taj san s njim podijeliti i nekako nisam baš to željela.

Jutro je krenulo dalje, svi smo bili na okupu, ali mene je zasmetala njegova hladnoća, nezainteresiranost za djecu i mene – rekao je da ima neki posao oko mobitela, upisivanje brojeva koji su mu se izbrisali iz imenika… i neki crni oblak polako se već skupljao nad mojom glavom.

Shvatila sam kako je okidač za moje loše raspoloženje upravo veliki jaz između moje slike kako bi naš dan trebao započeti  i nastaviti se, kakvi bi naši međusobni odnosi trebali biti… i stvarnosti, onoga kako to zapravo jest.

I moje nezadovoljstvo stvarnošću, ili zapravo mojim viđenjem stvarnosti, automatski dovodi do mog kritiziranja.

I iako sam samo sat ranije sama sebi obećala da više neću mrmljati protiv njega, potaknuta tim snažnim snom, odjednom sam opet počela po njemu sipati paljbu… Povrijedio se…

I ja sam bila povrijeđena.

Odjednom sam sama sebe čula kako govorim kroz suze: »Stvarno te ne želim kritizirati, ali ne mogu… drugačije… nije onako kako treba biti… Sanjala sam strašan san i odlučila da to više neću raditi… i sada opet…«

Nakon nekoliko trenutaka, i nekoliko progutanih suza, rekao je: »Želim ti nešto reći. Već nekoliko noći ne spavam dobro jer me muči nešto još od prošlog utorka. Boli me to što si se žalila na mene pred našim prijateljima na molitvenoj grupi. Znam da si u pravu i boli me svejedno… Htio bih se promijeniti, ali ne mogu… I htio bih da me ti prihvaćaš takvog kakav jesam… dok me Bog ne promijeni. »

Naravno, plakala sam još više i molila ga za oproštenje – jer upravo tu poruku Gospodin mi je dao kroz san, a i kroz svoju Riječ ovih dana… I nije sada bitno što su te večeri bili na molitvenom sastanku samo brat i sestra, jedan bračni par, pred kojim sam spontano podijelila naše borbe, slabosti i tražila molitvu  … Bitno je to što je konačno moj muž priznao da ga je to povrijedilo – jer inače teško priznaje da ga nešto vrijeđa -i to što mi je na to isto ukazao i sam Gospodin kroz san.

Kako je divno to što On radi. I kroz bol, nevolju, želi nas oboje mijenjati – i čini da postajemo mekši za »Njegovu obradu«.

Rekla sam mu da se stvarno i ja želim promijeniti u tom svom neprihvaćanju, želim ga prihvaćati i samo moliti, a ne iskazivati stalno nezadovoljstvo i bunt .

U miru se sije plod pravednosti…  (Jakovljeva 3:18)

Ne u vikanju, ne u pobuni, ne u nezadovoljstvu…

13934583_1080000018774048_4300132508685870131_n

I znam to već sve od prije… ali trebam Kristovu snagu u tim svojim slabostima! Kao što je i moj muž treba. Trebamo snagu Njegova uskrsnuća da bi usmrćivali svakodnevno svoju tjelesnost i živjeli Njegovu pravednost. Da bi, ne samo ZNALI , nego i MOGLI živjeti taj život Njegove svetosti.

Mudrost s neba nam je potrebna da bismo imali blagoslovljen brak, da bi naša djeca bila blagoslovljena… a ta je mudrost blaga, mirotovorna, puna milosrđa… Nije sebična, nije zavidna, nije gruba, nije ratoborna…

Oh, kako trebamo Tvoju milost, Gospodine!

Nakon svih tih suza, otvaranja jednog prema drugome i molitve Gospodinu, krenuli smo s ostalim isplaniranim obavezama za ovaj dan.

I kada smo nakon možda sat vremena zajedno izlazili van iz stana, naišao je naš susjed. Upitao nas je kako smo, a onda odmah nastavio – ma vidim da ste dobro!

U isti  tren bilo mi je i smiješno, ali sam i zahvalnost osjećala – kako Gospodin zaista okreće sve na dobro onima koji Ga ljube. I bit će dobro dokle god oboje gledamo u Njega – kao što se suncokret okreće prema suncu i tek tada sjaji u punom sjaju onoga kakvim ga je Stvoritelj zamisilio.