Novi račun na Instagramu – DODIRI NEBA

Oni koji me malo bolje znaju, znaju da već osam godina pišem blog Smisao života. Zašto takav naziv?!? Pa jednostavno zato što sam radeći u školi, i u osnovnoj i u srednjoj, vidjela jako puno praznine među djecom dok počinju tražiti odgovore o smislu, svrsi njihovih života… Naravno, djeca su iskrenija, transparentnija nego većina odraslih, koji su negdje usput prestali tražiti odgovore ili se naizgled zadovoljili nečim za što su se uhvatili kao “njihov smisao života”.
I upravo gradeći svoje živote ili na besmislu ili klimavom, prolaznom “smislu” mnogi ostaju prazni, povrijeđeni, razočarani…
Jučer me duboko potresla vijest da si je trinaestogodišnja djevojčica pokušala oduzeti život vješanjem. Tuga, jad, besmisao… Kakva prevara neprijatelja!
A svi smo stvoreni tako čudesno i s predivnim planom našeg Stvoritelja, sa svrhom i smislom koji je On utkao u nas. Ali dok Ga ne upoznamo kao našeg Oca, ne možemo doći do tog smisla.
Eto, zato pokušavam sijati mala zrnca u ovom našem virtualnom svijetu… možda netko i na ovaj način pokuša krenuti u pravom smjeru, tražeći odgovore, tražeći smisao… I pronađe Onoga koji život daje u izobilju!
Iz tog bloga, proizašle su i stranice na Facebooku – Smisao života, Mame u molitvi i U molitvi za brak.
A sada želim sve to objediniti, povezati na Instagramu kroz profil Dodiri neba – u želji da naši životi, obitelji, brakovi, djeca budu dotaknuti DODIROM NEBA – i da tako dotaknuti dotiču druge, šireći atmosferu Nebeskog kraljevstva ovdje na zemlji…

DDBBFC2C-39C7-4779-84D1-2FE8291F1E45

Stvoreni smo za nešto više, stvoreni smo za Nebo, za odnos sa svojim Tvorcem. I to ne bilo kakav odnos, nego najbliskiji odnos Oca i djeteta, već ovdje na zemlji, a onda i u vječnosti. I onda kada to znaš, živiš u miru – neovisno o okolnostima u kojima se nalaziš.
Moja je namjera samo da nekim tekstom nekoga potaknem u neko vrijeme da potraži Put, Istinu i Život… Neka vas blagoslovi On – Isus Krist.

potpis

PROLAZNOST VREMENA ILI ULAGANJE U VJEČNOST

IMG_3747

Dani lete… već pomalo otrcana fraza, ali ipak – to je zaista istina.
Ovo ljeto bilo je zaista bogato – susretima, druženjima, doživljajima… i sve to odlazi u jednu riznicu sjećanja.

Dok živimo dan po dan, možda nam se ne čini ništa posebno značajan taj dan… ali mislim da bismo morali biti svjesni da se “baš taj dan” više nikada neće ponoviti. A bio je prilika za nešto… svaki dan… prilika je za nešto. Jesmo li iskoristili priliku? Možda ćemo tek nakon nekog vremenskog odmaka shvatiti da su neki dani zaista bili dobro iskorišteni, a drugi možda baš i ne.
I sada se sjećam nedavnog razgovora s mojim mlađim sinom. Bili smo na plaži i htjela sam da u nekim mirnim trenutcima – istina, rijetkim… jer kako jedan osmogodišnjak može imati mirne trenutke na plaži – malo dijelimo naša srca, razmišljanja… Pitala sam ga što se njemu čini kao nešto najžalosnije. Mislim da nije bio baš raspoložen za takva filozofiranja jer nije znao što bi mi uopće odgovorio, ali meni je to poslužilo kao dobar uvod za ono što sam mu htjela reći. I zaista, tih dana to me jako pritiskalo – kako je tužno kada netko uzalud troši svoje sate, dane, godine… život!
Ta prolaznost vremena uvijek mi nekako krajem ljeta i početkom jeseni posebno dolazi na srce. Stvarno bih htjela vrijeme koje mi je dano od Gospodina provoditi onako kako je On zamislio. Mislim da u tome zaista leži radost postojanja – živjeti… biti i činiti ono što je On zamislio!
I zato je tako vrijedno zastati i … zapitati Njega – što imaš danas za mene u planu, gdje me želiš upotrijebiti, što želiš raditi danas Ti u meni i kroz mene… ??? I ako to činimo, ako tražimo da se Njegovi planovi ispunjavaju u nama i kroz nas, tada nas neće žalostiti ni plašiti prolaznost vremema. Vrijeme teče, to je neminovno… Mi smo ljudska bića, ograničena vremenom i prostorom.

Ali kao Božja djeca, mi imamo privilegiju živjeti s perspektivom vječnosti… i sve što danas činimo, kako živimo ovaj dan, ima odjeka u vječnosti.
Pa neka bude i vrijeme, i vječnost na slavu našeg nebeskog Oca!
Hvala Ti, Gospodine, jer s Tobom nije ništa izgubljeno… svaki dan je po Tvojoj milosti i neka bude na Tvoju slavu. Divan si, Gospode… i s Tobom možemo radosno gledati u svaki novi dan, u svaki novi izazov ispred nas… i sa zahvalnim srcem na sve ono iza nas.

“Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce.” (Psalam 90:12)

potpis

MUDRI ODGOVORI NAŠEG UMA… ILI BOŽJA MUDROST?

young-858730_1920.jpg

U petak smo čitale kako Jobu progovara Sofar – Job 20.

Na prvi pogled, on govori istinito i mudro. Već na početku poglavlja, on sam najavljuje da će “njegov um naći mudar odgovor”.

Misli me tjeraju da ti odgovorim,
i zato u meni vri to uzbuđenje
dok slušam ukore koji me sramote,
al’ odgovor mudar um će moj već naći.”

(Job 20:2-3)

Očigledno je pun samopouzdanja, ne sumnja da će sam od sebe nešto mudro odgovoriti Jobu. Osim toga, kaže da ga njegove misli tjeraju, požuruju, jedva je dočekao da mu može odgovoriti…

I pitam se, koliko smo često mi kršćani takvi – sigurni da baš mi imamo ispravno viđenje neke sitaucije, ispravno razumijevanje… i ne možemo dočekati da onoga koji to nema, “prosvijetlimo”!

I slučajni slušatelj vjerojatno bi se složio sa svakom našom riječju – jer zvuči zaista ispravno, sasvim točno… Kao što su zvučale i Sofarove riječi.

“… da je kratkotrajno klicanje opakoga, i radost licemjera da je samo tren?” (Job 20:5)

Možemo se s njim složiti, zar ne?

Znamo da je cijeli život zapravo kratkotrajan – pa čak da traje i 100 godina, život proleti! Ako tako gledamo, onda možemo reći da je radost opakih kratkotrajna… Iako se može dogoditi da su opaki i cijeli zemaljski život naizgled spokojni, radosni, bez muke, ali ako znamo da je ovozemaljski život kao dašak vjetra, kao cvijet koji brzo vene, a onda dolazi vječnost, onda se isplati imati svoj pogled na vječnosti.

I zato ne možemo suditi ovdje na zemlji – ako netko ima materijalno i svakovrsno blagostanje, ne znači da je to nagrada od Boga… i ako netko ima puno muke i svakovrsnih problema, ne znači da je Bog odvratio lice Svoje od tog čovjeka…

To je samo ovozemaljska slika, mutna i ograničena. Bog ne gleda tako kako gleda čovjek.

Zato, bilo bi dobro, kada smo suočeni s raznim situacijama, prvo zastati pred Njim i tražiti Njegovu mudrost, Njegove oči, Njegovo viđenje situacije… I tek tada progovoriti – ako osjećamo potrebu.

Jer naše misli često nisu i Njegove misli, a upravo nas takve misli požuruju da reagiramo onako kako ne treba – onako kako je reagirao i Sofar.

Bas jučer imala sam situaciju koja mi je slikovito govorila i o ovoj spoznaji – stani, uzmi vremena pred Bogom i pusti da ti On govori jer nije uvijek onako kako ti se “na prvu” čini.

Dakle, dolaze nam gosti za sat vremena – u zadnji tren pripremam muffine, smjesa je gotova… i odjednom… ne znam kako, prevrnem cijelu zdjelu sa smjesom! Uhhh, na trenutak sam pomislila – gotovo je, to je to, nema kolača za goste! Ali onda, zaokret u razmišljanju – ma stignem još jednom ispočetka… ali sad ću još i duplu smjesu napraviti… neka ih bude više! I tako – imali smo muffine, ali duplu porciju umjesto jedne!

Ako ti se čini da sada nešto gubiš i misliš da je sve gotovo – možda je to samo početak nečeg još boljeg – možda će iz toga izaći “dupla porcija” blagoslova!

12654486_1092861334127185_7051158374900274208_n

U svakom slučaju, ne predaj se i ne odustaj – samo sljedeći korak učini s Gospodinom … i On će preokrenuti sve na dobro – jer On je naš živi Izbavitelj i Njegova će riječ biti zadnja.

Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi
i posljednji će on nad zemljom ustati.”

(Job 19:25)