Zahvalnost, radost, mir

Jesmo li dovoljno svjesni da radost ne ovisi o tome koliko imamo, koliko uživamo, je li nam sve posloženo onako kako želimo?

Da, radost naših srca uopće ne ovisi o tome.

Ali zato često ovisi o tome KOLIKO SMO ZAHVALNI.

Možemo imati puno toga, ostvariti, postići, dosegnuti, pa skoro savršene okolnosti imati, ali… s obzirom da nikada ne može biti baš sve savršeno, uvijek će faliti bar nešto do savršenstva. I ukoliko onda gledamo u to što nemamo, umjesto da budemo zahvalni za ono što imamo, RADOST gubimo.

S druge strane, ako i nemamo puno, ali smo zahvalni za ono što imamo, RADOST će prebivati u našim srcima.

Dakle, ZAHVALNO SRCE JE RADOSNO SRCE.

Isto tako, nezahvalno srce je srce bez radosti… ali, i bez mira.

Moram priznati, iskusila sam oboje. Kada nisam bila zahvalna za sve ono što mi je Gospodin u svojoj milosti, ljubavi i dobroti darovao, nego sam skrenula svoj pogled na ono što mi nedostaje, skliznula sam u nezahvalnost, a posljedično i u tugu, i u nemir.

Izlaz je uvijek bio u POKAJANJU.

Nezahvalnost je grijeh, i to grijeh koji ranjava nas same, naše bližnje, a i odvaja nas od Gospodina. Zato, ako se ne osjećaš radosno i nemaš mir, ispitaj svoje srce – čuči li u njemu nezahvalnost?

Uvijek možemo odabrati kako ćemo gledati na svoj život, na okolnosti u kojima se nalazimo – sa zahvalnošću (pa makar i za ono malo) ili s nezahvalnošću (pa makar gunđali i zbog nečeg malog što nam fali). I tako sami odabiremo, hoćemo li biti radosni ili žalosni, hoćemo li imati mir ili nemir…

Neka nas Gospodin probudi i da nam Njegov pogled – da vidimo sve ono dobro koje nam daje, da budemo Njemu zahvalni i u Njemu radosni i mirni.

Neka nam nezahvalnost ne zarobi srce i ne pokrade nam radost i mir, koje Gospodin želi da uživamo.









PUTOVANJE KROZ PUSTINJU

desert-690323_1280

Prolaziti kroz pustinju nije lako… Ali iznimno je važno s kim je prolaziš i imaš li cilj!

Upravo smo završile s čitanjem knjige Brojeva – tolike važne lekcije ZA NAS DANAS nalaze se u toj knjizi koja bilježi povijest izraelskog naroda. Sve što su oni tada prolazili slika je Božjeg naroda danas, slika je mog i tvog putovanja kroz život s Gospodinom.

I zato mi je tako fascinantno iščitavati što se događalo tada njima, što ih je Gospodin učio, kako ih je izbavljao… jer to isto sada prolazimo i mi.

Mi smo na putovanju kroz pustinju, na putovanju iz Egipta prema Obećanoj zemlji.

Sav naš život prije našeg obraćenja, prije nego što smo doživjele i primile ljubav Kristovu, bio je stanje ropstva, bio je naš Egipat… Taj divan dan kada smo predale svoje živote Kristu označio je naš izlazak iz ropstva i početak putovanja prema obećanoj baštini u Kristu.

A putovanje ide kroz pustinju!

Da, nije nam lako puno puta, kao što nije bilo ni Izraelcima. No, ipak! Ne zaboravimo s kim hodamo na tom putovanju i kamo to idemo! Usmjerimo naša srca i naše oči! Nije li Gospodin divno skrbio za svaku njihovu potrebu u toj pustinji, a oni su ipak bili nezadovoljni, nezahvalni, u strahu…

Koliko puta ti se dogodilo da za nešto tako jako brineš, provodiš dane u strepnji i strahu, a ipak… Bog je na kraju sve izveo na dobro! Tek poslije vidimo da nismo trebali brinuti! Svaka takva briga za neki sutrašnji dan, oduzimala nam je radost današnjice… I žalostila je Očevo srce jer smo na taj način pokazale koliko se malo pouzdajemo u Njegovu ljubav, brižnost, prisutnost i svemoć.

Osjećam u svom životu da se za takve situacije zaista moram pokajati i primiti oproštenje od Gospodina. I odlučiti da kada sljedeća situacija dođe, vjerovat ću Njemu i gledati u Njega, radovat ću se jer ću se pouzdati da je Njegovo rješenje svake moje situacije već spremno… A ja trebam samo u radosti zahvaljivati bez obzira kako trenutno izgleda – jer On je vjeran svakom svom obećanju…

Mrmljanje, gunđanje, prigovaranje … i nepouzdanje da BOG MOŽE – to je ono što ih je jako koštalo… To je ono što im je zatvorilo put dalje… iz pustinje u Kanaan – u Obećanu zemlju.

Bog je želio da svi uđu u to Njegovo obećanje blagoslova… no, stanje i stav njihovih srca zadržao ih je predugo u pustinji, zaista predugo, toliko predugo da nisu nikada ušli u Kanaan.

Draga sestro, neka se to ne dogodi nama. Budimo poput Kaleba i Jošue! Molimo da nam Gospodin otvori duhovne oči, tako da bez obzira kako veliki divovi izgledali ispred nas, mi znamo da je naš Bog veći i s Njim možemo prijeći preko svake prepreke!

Ući u baštinu Kristovu, u obećanje života koji nam je Krist donio, znači već sada na ovoj zemlji živjeti IZOBILAN ŽIVOT! Jer na takav smo život pozvani u Kristu.

»Ja dođoh da život imaju i da ga imaju u izbilju.« (Ivan 10:10)

SLIKA.jpg

Za mene taj izobilan život znači upravo to – imati pogled stalno na Isusu jer On je taj koji ispunjava svaku moju potrebu, na najbolji način i u najbolje vrijeme. .. imati mir u svakoj oluji, biti zahvalna za svaki korak s Gospodinom, uživati u savršenoj i vječnoj ljubavi Njegovoj, biti kanal Njegove ljubavi za druge, živjeti smislen život i davati Njemu svu slavu i hvalu…

I znajmo da smo ovdje tek prolaznici, a vječna nagrada i užitak tek nas čeka!

Hodajmo ustrajno i bodrimo jedna drugu…

Divno je znati da smo zajedno na tom putovanju i da imamo istog Oca, koji je ZA NAS dao svoga Sina i koji nam je dao najdivnijeg Vodiča na ovom putovanju – Duha Svetoga!

winter-260817_1920.jpg

Svaki blagoslov u našoj baštini, u  Isusu Kristu vama i vašim obiteljima!

potpis