KAMENČIĆI NA PUTU I ISKRICE NA NEBU

Svaka mama, a posebno mama koja je 24h/dan “samo i uvijek mama”, ima svakoga dana puno svakakvih situacija sa svojom djecom – i teških, i lijepih! Odlučila sam za sebe zapisivati one lijepe – tako da moje oduševljenje i zahvalnost ipak dulje traju. Za sebe… A možda i neku od vas potaknem na nešto slično ili podsjetim na nešto slično doživljeno, što će vam zagrijati srce i raspiriti zahvalnost u srcu.

Dakle, krenut ću s najstarijim. On je uskoro već 17-ogodišnjak (teško to vjerujem!) i unatoč nekim “kratkim spojevima” između nas dvoje, a što možemo zahvaliti našim sličnim karakterima, ipak sam tako zahvalna za njega. Ljubazan je, kulturan, hrabar, sportaš i glazbenik. Prije svega toga – Božje dijete. Bio je nedavno na proslavi 18. rođendana svog bratića u Zagrebu. Proslava je bila u unajmljenom prostoru, s hrpom mladih ljudi, alkohola i … još koječega. Da nije bio u pitanju bratić, na takvo mjesto ne bi ni išao. Imala sam povjerenja u njega, ali ovo je nadmašilo i moje povjerenje. U cijeloj toj prilično mračnoj atmosferi, on je našao dečka kojem je svjedočio Krista i s kojim je u toj situaciji podijelio Evanđelje. Zahvaljujem Gospodinu za to!

Druga situacija je s mlađim sinom. On je moj senzibilni 13-ogodišnji dječak. Vrlo osjećajan, suosjećajan, tih, ne voli gužve, ali s odabranim ljudima vrlo opušten, vedar i zabavan. Njegov topli osmijeh znao je obasjati i neke moje najoblačnije dane. Trenutno prolazimo kroz neke zahtjevne situacije u školi i općenito u njegovom mladom životu, koji s godinama donosi više turbulencija nego što bi on to htio. I tako… Nedavno smo gledali film koji je potaknuo neka razmišljanja o vjeri, osobnom odnosu s Gospodinom… Iako je rođen i odgajan u obitelji koja aktivno živi vjeru – molitva i Riječ dio su naše svakodnevice – on sam još uvijek nije na čisto gdje se nalazi u svemu tome. Potaknula sam opet razgovor, koji sam već nekoliko puta ranije poticala. Ovaj put, kao da su se vrata njegovog srca još malo više odškrinula. Objasnio mi je s čime se bori dok razmišlja o Bogu. Ne bih opisivala detalje, ali postao je više svjestan grijeha. Grijeh koji kao da stoji između njega i Boga. On to tako vidi i misli da zato ne može bliže k Njemu pristupiti. Bila sam zahvalna za to otkrivenje jer sam mogla reći mu da je super što je sada svjestan grijeha, ali da grijeh nije nikakva prepreka za Gospodina jer je Gospodin došao za nas maknuti i uništiti taj grijeh. Samo je potrebno pokajanje, ono istinsko i iskreno. Čuo me je i kao da je negdje to pospremio – nadam se da ne u neku preduboku ladicu u sebi. I sada ostaje ta čvrsta nada da neće predugo čekati da objeručke prihvati Milost za sebe osobno.

I treća sitaucija s našom “trećom srećom”. Ona je moj mali živahni, zahtjevni i preslatki dar s Neba. Trogodišnja vesela djevojčica plavih očiju i plave duge kose, koja po cijeli dan skakuće, vrti se, pleše, glumi i nasmijava nas, ali često i dovodi do ruba strpljenja… I tako nedavno, pred kraj jednog prilično napornog dana na svim poljima… Znate, jedan od “onih dana”. Dan koji vam nameće osjećaj nesupješnosti, nedovoljnosti, poraza… I baš tada, Božja nezaslužena milost izlije se na vas poput kiše na žednu zemlju. Moja malena curica se nekako približila meni, skroz s glavicom na moja prsa i šapnula na moje srce – Isuse, volim te! Mislila sam da ću se onesvijestiti od divljenja, zahvalnosti, ganutosti, sreće… Doživjela sam to kao poruku – mama, znam da je Isus u tvom srcu! I to onda kada misliš – opet sam pala, pogriješila, promašila… Ali dijete kao da prenese poruku s Neba – ne boj se, i dalje sam tu.

To su stvari koje vrijedi pamtiti i vraćat ću im se sada kada su i zapisane. A toliko je toga još što je možda nestalo ili potisnulo se u meni, a bilo je… Zato, kao kamenčići na putu i iskrice na nebu, neka mi ove rečenice drže sjećanje na Božje blagoslove i iskazanu milost.

I neka i vas potaknu na prepoznavanje takve milosti i darova u vašim osobnim životima. Neka u svima nama bude više zahvalnosti i radosti.

Zahvalnost, radost, mir

Jesmo li dovoljno svjesni da radost ne ovisi o tome koliko imamo, koliko uživamo, je li nam sve posloženo onako kako želimo?

Da, radost naših srca uopće ne ovisi o tome.

Ali zato često ovisi o tome KOLIKO SMO ZAHVALNI.

Možemo imati puno toga, ostvariti, postići, dosegnuti, pa skoro savršene okolnosti imati, ali… s obzirom da nikada ne može biti baš sve savršeno, uvijek će faliti bar nešto do savršenstva. I ukoliko onda gledamo u to što nemamo, umjesto da budemo zahvalni za ono što imamo, RADOST gubimo.

S druge strane, ako i nemamo puno, ali smo zahvalni za ono što imamo, RADOST će prebivati u našim srcima.

Dakle, ZAHVALNO SRCE JE RADOSNO SRCE.

Isto tako, nezahvalno srce je srce bez radosti… ali, i bez mira.

Moram priznati, iskusila sam oboje. Kada nisam bila zahvalna za sve ono što mi je Gospodin u svojoj milosti, ljubavi i dobroti darovao, nego sam skrenula svoj pogled na ono što mi nedostaje, skliznula sam u nezahvalnost, a posljedično i u tugu, i u nemir.

Izlaz je uvijek bio u POKAJANJU.

Nezahvalnost je grijeh, i to grijeh koji ranjava nas same, naše bližnje, a i odvaja nas od Gospodina. Zato, ako se ne osjećaš radosno i nemaš mir, ispitaj svoje srce – čuči li u njemu nezahvalnost?

Uvijek možemo odabrati kako ćemo gledati na svoj život, na okolnosti u kojima se nalazimo – sa zahvalnošću (pa makar i za ono malo) ili s nezahvalnošću (pa makar gunđali i zbog nečeg malog što nam fali). I tako sami odabiremo, hoćemo li biti radosni ili žalosni, hoćemo li imati mir ili nemir…

Neka nas Gospodin probudi i da nam Njegov pogled – da vidimo sve ono dobro koje nam daje, da budemo Njemu zahvalni i u Njemu radosni i mirni.

Neka nam nezahvalnost ne zarobi srce i ne pokrade nam radost i mir, koje Gospodin želi da uživamo.









PUTOVANJE KROZ PUSTINJU

desert-690323_1280

Prolaziti kroz pustinju nije lako… Ali iznimno je važno s kim je prolaziš i imaš li cilj!

Upravo smo završile s čitanjem knjige Brojeva – tolike važne lekcije ZA NAS DANAS nalaze se u toj knjizi koja bilježi povijest izraelskog naroda. Sve što su oni tada prolazili slika je Božjeg naroda danas, slika je mog i tvog putovanja kroz život s Gospodinom.

I zato mi je tako fascinantno iščitavati što se događalo tada njima, što ih je Gospodin učio, kako ih je izbavljao… jer to isto sada prolazimo i mi.

Mi smo na putovanju kroz pustinju, na putovanju iz Egipta prema Obećanoj zemlji.

Sav naš život prije našeg obraćenja, prije nego što smo doživjele i primile ljubav Kristovu, bio je stanje ropstva, bio je naš Egipat… Taj divan dan kada smo predale svoje živote Kristu označio je naš izlazak iz ropstva i početak putovanja prema obećanoj baštini u Kristu.

A putovanje ide kroz pustinju!

Da, nije nam lako puno puta, kao što nije bilo ni Izraelcima. No, ipak! Ne zaboravimo s kim hodamo na tom putovanju i kamo to idemo! Usmjerimo naša srca i naše oči! Nije li Gospodin divno skrbio za svaku njihovu potrebu u toj pustinji, a oni su ipak bili nezadovoljni, nezahvalni, u strahu…

Koliko puta ti se dogodilo da za nešto tako jako brineš, provodiš dane u strepnji i strahu, a ipak… Bog je na kraju sve izveo na dobro! Tek poslije vidimo da nismo trebali brinuti! Svaka takva briga za neki sutrašnji dan, oduzimala nam je radost današnjice… I žalostila je Očevo srce jer smo na taj način pokazale koliko se malo pouzdajemo u Njegovu ljubav, brižnost, prisutnost i svemoć.

Osjećam u svom životu da se za takve situacije zaista moram pokajati i primiti oproštenje od Gospodina. I odlučiti da kada sljedeća situacija dođe, vjerovat ću Njemu i gledati u Njega, radovat ću se jer ću se pouzdati da je Njegovo rješenje svake moje situacije već spremno… A ja trebam samo u radosti zahvaljivati bez obzira kako trenutno izgleda – jer On je vjeran svakom svom obećanju…

Mrmljanje, gunđanje, prigovaranje … i nepouzdanje da BOG MOŽE – to je ono što ih je jako koštalo… To je ono što im je zatvorilo put dalje… iz pustinje u Kanaan – u Obećanu zemlju.

Bog je želio da svi uđu u to Njegovo obećanje blagoslova… no, stanje i stav njihovih srca zadržao ih je predugo u pustinji, zaista predugo, toliko predugo da nisu nikada ušli u Kanaan.

Draga sestro, neka se to ne dogodi nama. Budimo poput Kaleba i Jošue! Molimo da nam Gospodin otvori duhovne oči, tako da bez obzira kako veliki divovi izgledali ispred nas, mi znamo da je naš Bog veći i s Njim možemo prijeći preko svake prepreke!

Ući u baštinu Kristovu, u obećanje života koji nam je Krist donio, znači već sada na ovoj zemlji živjeti IZOBILAN ŽIVOT! Jer na takav smo život pozvani u Kristu.

»Ja dođoh da život imaju i da ga imaju u izbilju.« (Ivan 10:10)

SLIKA.jpg

Za mene taj izobilan život znači upravo to – imati pogled stalno na Isusu jer On je taj koji ispunjava svaku moju potrebu, na najbolji način i u najbolje vrijeme. .. imati mir u svakoj oluji, biti zahvalna za svaki korak s Gospodinom, uživati u savršenoj i vječnoj ljubavi Njegovoj, biti kanal Njegove ljubavi za druge, živjeti smislen život i davati Njemu svu slavu i hvalu…

I znajmo da smo ovdje tek prolaznici, a vječna nagrada i užitak tek nas čeka!

Hodajmo ustrajno i bodrimo jedna drugu…

Divno je znati da smo zajedno na tom putovanju i da imamo istog Oca, koji je ZA NAS dao svoga Sina i koji nam je dao najdivnijeg Vodiča na ovom putovanju – Duha Svetoga!

winter-260817_1920.jpg

Svaki blagoslov u našoj baštini, u  Isusu Kristu vama i vašim obiteljima!

potpis